STIPE ODAK – ODABIR PJESAMA IZ KNJIGE NAGRAĐENE NA OVOGODIŠNJEM NATJEČAJU KNJIŽEVNE ZAKLADE FRA GRGO MARTIĆ

Stipe Odak – iz knjige pjesama Sredine


1/2

Rekla si mi da zamislim jedan broj

i da ga podijelim na dva

Učinio sam tako, ali nisam znao što sam dobio –

samo jedan novi broj ili dvije polovine

Ako podijeliš more po sredini

pronaći ćeš put u Obećanu zemlju

I ako prepoloviš pticu

unutra ćeš naći pjesmu Emily Dickinson

Ali ako broj podijeliš na dva –

što ćeš naći u sredini?


Koža moja površina je mjeseca

Kao dodir igle na ploči

tako mi ruka tvoja daje govoriti

Kad nemam na što nasloniti osjetila

počnem zaboravljati

i unutrašnjost moja postaje sve više prazna

kao soba iz koje iznose stvari

prije bijeljenja zidova

nezanimljiva kao kutija

u kojoj se nekad nalazila igračka

Ne mogu ti zamjeriti ako odeš

jer drugi ne znaju za napor koji činiš

Koža moja površina je mjeseca

na kojoj se ništa zadržati ne može


Hodnici

Najteži su hodnici

u njima se događaju samo počeci i krajevi

i sve je uvijek izvan konteksta

kao slučajni sat vremena prije ili poslije nečeg bitnog

hodnici – crne pjege sunca

preskočena godina na posječenom drvetu

toplina koja ostaje nakon što se vrata otvore

puno puta

naučio sam svoj život ograničiti

na dva kofera

sve ono što iz njih viri odrežem ili odbacim

U hodnicima zadržim se uvijek dugo prije odlaska

u tim komorama za dekompresiju nakon naglog izrona

probam prošlo vrijeme zavezati za ručku

kao čvor na košulji za molitvu

koju rijetko oblačim

svaki hodnik slijepa je ulica

koja tek čeka svoje ime

veliki događaj koji će ju obilježiti –

nešto kao odvezivanje nečijih cipela u mraku


Vječni zakoni i ljudska pravila

Stalo je pored mene, kasno u noći, vozilo hitne pomoći

Na dugim mliječnim staklima samo dva obrisa i spori pokreti

– oni su lutke kineskog kazališta sjena

ogoljene od svega osim odraza

koje pokušavaju priči dati smisao

u zadnjem trenutku

Na prednjem sjedalu pospan vozač

Još malo i na životu će ostati samo vječni zakoni i ljudska pravila

– umor koji pokreće san, i zeleno svjetlo koje pokreće gibanje

Na povratku kući vidio sam kroz prozor tužnu ženu

kako ispire tanjure poslije dječjeg rođendana


Oblak potopljen ispod mora

Jednom, odložit ćeš svoj luk možda

opustiti strunu i odbaciti je

kao zmija staru kožu iza sebe

nacrtat ćeš novi znak na nebu

drugačiji od duge

i otkriti desnu stranu

spremnu na udarce jednako kao na zagrljaj

Ja ću pred tobom stajati prazan

kao David nakon što je napisao zadnji psalam

razoružan i nijem

pronaći ćeš jednom možda

crnu kutiju iza mene

i poslušati sve razgovore iznova

kao dugu molitvu koja nikad nije

mogla biti izgovorena

i tako ću jednom možda

stajat prožet tobom a opet svoj

kao kaplja svjetla razmućena u čaši vode

kao oblak potopljen ispod mora

3,703 total views, 11 views today

Komentariši