ERVIN MUJABAŠIĆ – PRIČA IZ KNJIGE “KAMEN” NAGRAĐENE NA OVOGODIŠNJEM NATJEČAJU ZAKLADE “FRA GRGO MARTIĆ”

Kako su umrle sestre Danteau

 

 

Da bilo kakav smisao postoji u ničemu, bio bi u pravu. No, postoji nešto što još uvijek ima smisao.

               

               Albert Camus, Drugo pismo njemačkom prijatelju, decembar 1943.

 

 

 

 

   Pro  scriptum

Ovo je Joseph Ismael. On ne može umrijeti.

 

Zovite ga Joe.

Pozdravite ga po imenu. Recite mu: hej Joe!

Nemojte ga se bojati; on ne može više nauditi bilo kome.

Neće mu smetati.

Otpozdravit će natrag, iako uopće više ne govori. Podići će i ruku, i mahnuti prema vama, kao da vas poznaje odnekud. Možda neće znati vaše ime, niti će vas pogledati u oči i nasmijati se, ali će ovo svejedno učiniti. Joe ima stotinu trideset i osam godina. Prokleto mnogo za ljudsko biće. Čak i za nekoga ko to nije.

Iako je još uvijek živ, za većinu, ne za sve, koji su ga poznavali – on je mrtav.

Možda zbog toga jer ih je uspio nadživjeti. Možda i zbog toga jer su već davno odlučili zaboraviti.

 

 

1.

             Nakon šezdeset i šest godina provedenih u sivoj kocki dugoj, visokoj i širokoj četiri jarda (ispisivao se dvanaesti dan septembra hiljadu devetsto sedamdeset i treće godine) Joseph Ismael je opet postao slobodan čovjek. Naviknut na ćeliju, imao je posve suprotan osjećaj; proteklih šezdeset i šest godina bilo je poput sna, i nije bio posve siguran da li se uopće i želio probuditi. Joseph, ukoliko biste tražili njegovo mišljenje o ovome, više nije znao šta znači biti slobodan i šta znači biti čovjek.

Kad je izišao van – odjeven u isto smeđe odijelo u kojem je, prije više od šest i pol desetljeća, mirno poslušao svoju kaznu i odbio reći bilo šta, jer je sve već bilo učinjeno, i riječi su bile suvišne – sunce mu je umalo spržilo oči; priviknuvši se na svjetlost, na suprotnoj strani ulice ugledao je strpljivu Virolu Danteau, ženu koja je čvrsto držala uvjete njegove slobode, i ona je ugledala njega. (Bilo je ovo prije skoro četrdeset godina).

Bila je stara, poput njega, toliko je mogao primijetiti, ali nije izgubila svoj karipski šarm. Na glavi je imala ispleteni bijeli šešir koji ju je vrlo očito i drsko štitio od nemilosrdnog južnjačkog sunca; maslinasto i veličanstveno izborano lice, uokvireno neposlušnim pramenovima kose ofarbane u crno, bilo joj je u sjenci masivnog oboda šešira u koji je bila ubodena svježe posječena krizantema. Oči u Virole Danteau, također zabodene u duboku i hladnu sjenku, bile su dva izblijedjela kruga od olova. Nekad žuta mrlja u jednom oku postala je sad posve bijela: bila je poput slomljenog i uglačanog komadića porculanskog mjeseca. Na tijelu je nosila lanenu bijelu haljinu, s kojom se hiroviti vjetar neprestano poigravao, pa se Joeu učinilo da ovo i nije igra, i da je topao vazduh hoće otrgnuti s nje, a na nogama su joj bile lagane mokasine kaki boje. Joe je tražio riječ s kojom bi upotpunio prizor žene u koju je gledao, riječ s kojom bi je učinio cijelom.

Dostojanstvena, pomislio je.

Bila je dostojanstvena, šta god to značilo. U desnoj ruci držala je crni pištolj s kratkom cijevi. Joe je snažno trepnuo nekoliko puta, obrisao sluz iz očiju s maramicom koja je bila u džepu njegovih hlača, i koju je izvadio zajedno sa nekoliko kuglica naftalina koje su završile na tlu, i pištolj više nije bio onamo u njezinoj ruci, gdje ga je samo maločas bio ugledao. Umjesto pištolja Virola je s obje ruke stiskala minijaturnu crnu torbicu. Joe se skoro uopće više nije bojao smrti, no svejedno, začudio se jer ga je ova iluzija, koju je njegov sopstveni mozak načinio s njim, obradovala. Stare navike su doista bile ostale uporne i nisu mogle posve nestati. Inercija životne volje je, uporno ga trujući, još uvijek trajala u Josephu Ismaelu, i pored toga što je bio ugledao samo ono što je možda  htio – ili nadao se – ugledati. 

Bojao se počiniti prvi korak. Bojao se ovog susreta. Pogledao je u svoje ruke i vidio ih kako se tresu u suludom, grozničavom ritmu. Godine ne mogu izbrisati strahove; mogu ih samo umnožiti. Mnogo je puta poželio da, ukoliko se ikada vrati među ljude koji su živi i slobodni, Virolu zatekne u smrti i u miru; isto toliko puta je poželio da je sretne u životu kako bi napokon zaključila svoju osvetu, i obznanila svima svoju pobjedu. Kako bi svemu učinila svršetak. U Josephu su se borile dvije struje. Istovremeno je želio oboje – živjeti i umrijeti. Prokletstvo Virole Danteau je djelovalo već dugo vremena, jer Joe nije posjedovao niti jedno. Nije kontrolirao niti svoju smrt, niti svoj život. U trenutku kad je ipak zakoračio prema Viroli, odlučan da joj kaže sve što je možda trebao reći onog dana u sudnici, prije toliko mnogo godina, i sve što je ikada pomislio poslije (nekako uvjeren da će to uspjeti učiniti u jednom dahu, bez ijedne neistine i bez ijedne suvišne riječi, i tu na ulici, ne obazirući se na prolaznike), Virola je, sagnuvši glavu, sakrila lice ispod svog šešira, okrenula se i otišla prema zapadu.

Joe je odahnuo.

Potom se zapitao zašto je uopće bila tu, jer mu nije rekla niti riječi. Zastao je na pola koraka, i suzdržao se gledati je kako odlazi. Upitao se da li će je ikada više vidjeti, i da li su možda oboje dijelili isti strah. Sačekao je dvije duge minute, i podigao pogled sa vrha svojih cipela prema mjestu gdje je maločas stajala, sumnjajući pomalo u njenu stvarnost i svoj razum. Onda je na pločniku ugledao krizantemu koju je vjetar odvojio od Virolinog šešira, i ostavio tu kao posjetnicu ili znamen neke simbolične, onovremene prisutnosti. Pomislio je otići onamo i pokupiti cvijet s tla, uvjeriti se u njegovu tjelesnost, ali se predomislio.

Nakon svega, Joseph Ismael nije znao šta je to sve ili nešto što joj je trebao reći, čak i da je imao priliku.

Je li to bilo izvinjenje? Pokajanje? Pokora? Molba?!! Možda sve skupa, bila je sljedeća njegova predvidiva pomisao.

Da li bi iko i mogao povjerovati u bilo šta što bi Joseph Ismael, gnusni ubica, imao za reći poslije onoga što je učinio, a što bi makar i na čas moglo sličiti njegovom iskupljenju, da li bi mu mogle povjerovati žene koje je povrijedio, ona koja je mrtva i ova koja je, kao i on, preživjela; postoji li bilo ko, ko bi ga uistinu poželio slušati, postoje li riječi koje bi mogle zanemariti krv na njegovim rukama?

Joe je volio misliti da je tako. To je sve što je mogao.

2.

             Joseph Ismael se – već nakon šezdeset dana provedenih u tamnici – pokušao ubiti jedanaest puta, i bio bi uspio svaki put ponaosob da samo nije bio proklet. Uplašen za svoj život, i nenaviknut na zatvoreničku dogmu, triput se objesio o rešetke u svojoj ćeliji, dva puta je izmrcvario svoj stomak, a jedanput svoj vrat, s improviziranim nožem od stakla, i u četiri navrata sjekao je i divljački grizao vene na zapešćima ruku.

Posljednji put pokušao je ukrasti sopstveni život daveći se s napravom od mokre posteljine svezane u pletenu omču. Stražari su, slično kao i toliko puta prije, pronašli samo njegovo iscrpljeno i napaćeno tijelo kako preklinje da ga dokrajče i prekrate njegove muke: u rukama je još uvijek držao drvenu polugu s kojom je satima bezuspješno stezao smrtonosnu pletenicu oko vrata, sve dok omča nije postala suva, pocijepana i neupotrebljiva, baš poput njegovih glasnica.

Joseph Ismael više nije imao bilo kakvog izbora, i krenuo je vjerovati u proročanstva i mračnu magiju nakon što je prestao vjerovati u mogućnost i vjerovatnoću samoubistva; krenuo je vjerovati u prijetnju Virole Danteau, koja se, onda kad ju je prvi put čuo iz njezinih usta, doimala kao nepovezano i apsurdno brbljanje povrijeđene i poremećene djevojke, a sad, nakon što je njegovo biće zaboravilo kako umrijeti, Joe je Virolinu prijetnju (i ono što je nekad smatrao nasumičnom artikulacijom očaja i bijesa) čitao kao uputu i objavu. Čitao ju je, promatrajući u polumraku ćelije samonanesene rane u zrcalu, kao vlastiti testament i kao vlastitu religiju.

Bio je podcijenio, zanemario i zaboravio njene riječi, i posljedice koje su ove riječi imale, samo da bi naposljetku u njima otkrio najfiniju logiku, a u ovim posljedicama svoju svrhu.  

              U zatvoru su vrlo brzo počele kružiti fantastične priče o čovjeku koji ne može umrijeti, i Joe je u noćima bez snova, u svom bloku mogao čuti dokona šaputanja, uvrede, predvidive hiperbole, pozive od drugih ubica na duel, čak i neočekivane izjave strahopoštovanja: polovina osuđenika žudjeli su susresti Josepha Ismaela, sotoninog potomka koji je pogledao na onu stranu i vratio se živ, koji može prevariti smrt, koji se ne boji boga i drugog čovjeka, žudjeli su pogledati ga u oči i razbiti mit o njegovoj besmrtnosti; ostali su njegova samoubojstva čitali kao nedvosmislene znake i pamflet nadmoćja, i nisu željeli imati bilo šta s čovjekom koji može kontrolirati svoju smrt.

Jedno je bilo izvjesno: Joea su se bojali svi.

Svejedno, tijekom sljedećih trideset godina četrdeset i tri muškarca su na sve zamislive načine pokušali ubiti Josepha Ismaela, ali je ovaj svaki put nastavljao živjeti, a zajedno s njim nastavljala je živjeti i njegova legenda. S vremenom prestali su pokušavati. Dvojica su, plašeći se njegove osvete (jer koliko mora da je strašan gnjev u besmrtnih, pitali su se), htjeli postati njegovi prijatelji i ljubavnici, ali ih je Joe hladnokrvno odbio.

Ovo je učinilo da on još jače shvati i prigrli prokletstvo Virole Danteau; svaki sljedeći put kad su pokušali slomiti njegovo tijelo, Joseph je sve slabije želio da napokon umre. Virola od njega nije zahtijevala njegovu smrt, već patnju – znao je ovo Joseph Ismael. Ova spoznaja nije značila da je Joe pronašao način kako da zaustavi svoju fizičku bol, ili sve zajedno prestane željeti smrt ili spriječi paklene recidive svog stradavanja; on je samo pronašao uzak otvor kroz koji je mogao dohvatiti neko obličje smislenosti, bio je, naime, prihvatio svoju kaznu. Bilo je kao da je u prostoriji dupke ispunjenoj s vodom pronašao način kako disati.

Svoj skorašnji, i još uvijek svjež, um životinje Ismael je nadomjestio s umom mislioca, i kao i svaki istinski mislilac, pokleknuo je pod težinom vlastite savjesti. Ismael je zavirio u svoju novopečenu, bastardnu dušu, i onamo vidio koliko je, u isto vrijeme, natrulo, mračno i iskreno njegovo biće. Sjetio se predivne Alek i slomljen zbog sjećanja o njoj, udavljen gorčinom prvih suza više nego od smokrene omče, pokušao shvatiti sebe koji je ubio, koji je došao nepozvan u njen život i s takvom ohološću prisvojio ga k sebi.

3.

             Joseph Ismael uopće nije razmišljao o dobru ili zlu kad je stisnuo svoje šake oko krhkog vrata Alek Danteau, i potom promatrao kako ga ona sa uzaludnim trzajima očiju preklinje za svoj život, i potom kako ovaj isti život nestaje iz njezinih očiju.

Joseph je žudio poput divlje životinje, grabežljivca čiju ubilačku narav nije moguće prezreti, i kojoj predmeti, ljudi i druge životinje oko nje naprosto jesu, bez nepotrebnih i besmislenih pitanja kako i zašto. Ova glad je bila suština njegove psihe, i prije nje postojalo je ništa. Nakon smrti njegove žudnje – jer su za Joea žudnja i Alek bile istovremene, bile su jedno i isto – shvatio je da je mrtva i Alek Danteau. Dan kad je umrla Alek bio je i dan kad je Joseph razumio i prihvatio koncepte smrti i odgovornosti, upoznao je talente, blagodati i zle duhove dedukcije, načela i znatiželje; ubrzo poslije, Virola Danteau upoznala ga je sa ironijom života.

Joseph Ismael je poslije svog prvog i jedinog ubistva krenuo postavljati pitanja, i sam pronalaziti odgovore.

Evoluirao je.

Njegov zločin je bio posljedica svirepog i perverznog impulsa, a ne predumišljaja, no ipak, bio je – zločin. Joseph je mogao prihvatiti ovakvu razudbu, baš kao i onu da je beskrupulozni sodomit, ubojica i blijedi izgovor za ljudsko biće, upravo jer je pravu na ubistvo suprotstavio daleko elementarnije pravo na život; ponešto drugačije je mogao prihvatiti i razumjeti Virolinu bol, njenu tugu i njen bijes, upravo jer je i njemu samom nedostajala žena koju je ubio. I misli o Viroli su bile drugačije, kakve dotad nije imao o bilo kome, osim prema sebi.

Utamničen i zbunjen, Joseph Ismael je saznao šta je to strah, i potom šta je to kajanje, pa ipak, veći razlog za njegovo samoubistvo svaki put bio je nedostatak žudnje.

Joeov paradoks je bio potpun onog trenutka kad je prihvatio svoju besmrtnost; životinja u njemu je bila nepomična, i potom – napokon – mrtva.

4.

 

              Kad su rođene, sestre Danteau su mogli razlikovati jednu od ove druge samo zbog hromatske anomalije u lijevom oku Virole Danteau, i čudnog mira koji je isijavao iz njenog nesavršenog pogleda. Otac Brian kazao je Enei Danteau da je žuta mrlja u obliku polumjeseca u šarenici Virolinog oka znak da bog postoji, da je pravedan i nadasve milostiv, da on nije kadar učiniti pogrešku i donijeti na svijet jednu ženu dvaput, čak i ako je dijete začeto protuprirodno, nasilno i u neoprostivom grijehu. Majka Danteau je znala mnogo bolje od oca Briana i njegovih blesavih teokratskih fraza, no već davno je naučila mudro šutjeti o ovome što je znala; bila je odvela krstiti svoje kćeri samo kako bi izbjegla suvišne osude svojih susjeda i poznanika, i ništa više od ovoga. Njena majka je, naime, posjedovala mrlju – genetski simbol sveštenice – identičnu ovoj na šarenici oka u njezine kćerke. Znala je da će, kad poraste, Virola imati svaku namjeru upoznati svoj dar, i tako spoznati ostavštinu svetice u sebi, i da će ovo biti njezino prokletstvo. Znala je da će, baš poput svoje bake, i Virola svoje prokletstvo pronaći u ljubavi, jer će biti od vrste koja nesebično i suviše voli, a nije sposobna svoju ljubav svesti na pojedinca, na samo jednu ženu ili jednog muškarca, i koja zarad nečije sreće daje čitavu sebe, preciznije, znala je da će prokletstvo pronaći nju, jer kad u ženi u koju će izrasti Virola neko ubije ljubav, ostaje samo uništavajući i nepredvidiv bijes, a ovaj neko bit će zasigurno osuđen na propast.  

              Djevicu Eneu Danteau silovao je, i učinio je ženom, Michael Schofield, Jr, bijeli sin Michaela Pivena Schofielda, ravnopravnog i surovog suvlasnika ugledne brodogradilišne kompanije Balthazar, Green, Schofield & Barrow. O ovome Enea nije kazala bilo kome niti riječi, a zarad sopstvene sreće o svemu je mislila kao o prolaznoj sjenci u vremenu.

Imala je petnaest godina i trideseti četiri dana.

Ovo su činjenice:

bio je mrak nad gradom New Orleansom, i bio se, gust i crn poput melase od koje su moonshineri pravili svoj špiritus, spustio duboko dolje u ulice, i još dublje, sve u ljudska srca;

radnici i mornari su slavili prvi lipanjski vikend, i u zraku se mogao naslutiti slatkasti i nezadrživi miris pohote; pravda i milost su, zajedno sa svojim bogom, čini se otišli počinuti ranije ove noći;

Schofield mlađi je bio pijan (i ovo će sve do pred svoju smrt – kad će njegovu licemjernu ispovijed starca koji se uplašio smrti, bliski članovi njegove porodice trezveno zamijeniti za luđačko buncanje čovjeka na umoru – smatrati izgovorom, pa se dugo vremena bavio zaboravom da je ikada bilo koga napastvovao i ponizio, pogotovo jednu kreolsku djevojku sa mitskim imenom Enea);

napokon, Eneu Danteau – odjevenu u novu suknju, vlastitim rukama sašivenu tek jutro prije – od sigurnosti i slobodne volje dijelili su samodopadljivost i gadljivo licemjerje jednog nitkova, i monstruozna jednostavnost njegove spremnosti da pomisli, promisli i sprovede zlo.

              Bijelom sinu Michaela Pivena Schofielda nije trebalo dugo da učini svoju prljavu zločinačku namjeru, i kad je završio pao je u nesvijest vidjevši Eneinu krv na svom falusu, no za Eneu ove dvije minute trajale su čitavu vječnost. Enea se više nije mogla sjetiti o čemu je mislila – jer je, ipak, sve imalo izgled ne-vremena, a ne vječnosti – dok je potpuni stranac prljao njezinu svetinju, niti se mogla sjetiti njegovog lica ili drugih okolnosti, ali nije mogla zaboraviti probadajuću bol u preponama i stomaku koju je tad bila osjetila opet i opet iznova, i koja kao da uopće i nije nestala iz njene utrobe, već se uselila unutra da ostane i bude kao nevidljiv i samodostatan organ. Osjećala ju je i u trenutku kad je dala poroditi svoje dvije kćeri, i zbog ovoga bol poroda uopće i nije bila bol, već samo jedan u nizu osjećaja koje žena prihvati kao samo svoje i nauči ih njegovati kao neprocjenjiv dar, upravo jer ga je mogla usporediti s nasiljem. Nije znala da li ju je ovome naučila njena majka, ili je ovo znala zahvaljujući svemoćnom principu žene koji je sama otkrila, tek, znala je sa sigurnošću i zahvalnošću jedne majke da je spoznala kako da prašta, ne zaboravlja već prašta(!), i da su prerogativi pravednosti i milosrđa samo njeni, i ničiji više.

Schofielda Juniora više nije vidjela, niti je Junior ikad više vidio nju. Obećala je sebi da će kćerima ispričati istinu ukoliko je one ikada budu upitale o njoj, ali one to, usprkos Eneinom potajnom iščekivanju (jer je ovu šutnju počinjala smatrati za laž), nisu učinile. Enea nije imala namjeru tajiti bilo šta od Virole i Alek, ali zbog nečega neodredivog u načinu na koji nisu postavljale pitanja o svom ocu, Enea je postala uvjerena da njene kćerke ipak znaju sve.

5.

              Svojim djevojčicama dala je imena Virola i Alek. Virola je bilo ime njezine majke. 

Voljela ih je više od samoga života i više od vlastite sreće, i ponekad jednu jače od druge, praveći na ovaj način istupe i balans u svojoj ljubavi, baš kao u onoj crnačkoj baladi koju je ponegdje, sjedeći na trijemu, mogla čuti na radiju ili fonografu u kući preko puta. Virola i Alek su voljele svoju majku natrag, a ljubav jedne prema drugoj bila je još i jača, ukoliko je to uopće i moglo biti zamislivo. Ono što su osjećale Enea, Alek i Virola (zapravo, Eneine kćeri daleko svjesnije no njihova majka, i Virola daleko svjesnije no Alek) nije bila ljubav, već stanje.

Materija. Energija.

Ovu materiju su mogle udahnuti i zaplivati kroz nju – kao zrak i kao kroz vodu – obujmiti je i mijenjati je, vječito svjesne njene sveprisutnosti i zahvalne na njenoj dobroti. Zauzvrat, materija je mijenjala njih, oblikovala ih, ne prema svojoj slici (to, na koncu, i nije bilo moguće), već prema njima samima.

Bilo je jednostavno: voljele su jer su tako izabrale. Bile su – bog…

6.

              …i boga je naposljetku ubio Joseph Ismael.

              Virola Danteau je vrlo dobro znala koliko je malo potrebno da žena bude sretna i zadovoljna, jer voljeti ne iziskuje napor i bilo kakvu žrtvu, kako su mnogi pogrešno zaključivali i jedno-mislili (upravo jer su bili sebični), ali nije mogla znati koliko je potrebno da počne prezirati drugog čovjeka i vrištati osvetu, čak i glasnije nego je ikada mogla da voli. Cijena njene preobrazbe bila je Alekina smrt, a krik osvetnice bio je zatomljen u njoj, zarobljen ali jak, gdje ga drugi, osim njene majke, nisu mogli čuti, i nisu niti znali da postoji.

U početku nije znala šta treba misliti o ovome, nije znala da li je ovo privremena izdaja njenog sopstvenog načela, ili pak njeno okrutno naličje koje je možda oduvijek bilo tu i vrebalo svoju priliku, neosporiv pokaz da je ipak spremna počiniti svako zlo, bilo da je ovo zlo prozaično i isprazno poput ubojstva, ili sistematično i lično poput prokletstva; bila je pustila preobražaj neka bude, s mišlju da će ipak ostati ista, da će noć smiriti i prizemljiti nemir, a nju ostaviti nepromijenjenu.

Poslije sestrine smrti Virola je pala u košmar koji je potrajao dvije noći i jedan dan, i nakon buđenja ono što se prije njenog kratkog otrgnuća od stvarnosti doimalo kao mogućnost i nedorečen izbor, sada su bili postali nedvosmislena nakana i predumišljaj. Virola je iskreno mrzila, i ova mržnja je bila utoliko veća i okrutnija jer je i njena ljubav dosezala nepojmljive i drugima nezamislive granice.

Bila je sposobna u ime svoje mržnje učiniti sve. Mržnja ju je hranila, i ovaj osjećaj je bio obostran.

7.

              Virola Danteau znala je ovo: kletva života naudit će Josephu Ismaelu kao nijedna druga, i ona će biti tu da ovo osjeti i vidi.

Bila je spremna žrtvovati sopstvenu smrt, samo da bi ugledala Ismaela kako pati. Nije se osvrtala na upozorenja svoje majke, i priče o njezinoj majci. Sprovela je svoj naum u noći s mladim mjesecom, prolivši svoju krv u slatku vodu Mississipija, s imenom Joea Ismaela na svojim usnama. Zamolila je Majku Vodu neka njen i život ubice Ismaela budu sve dok i ona – voda jeste, i neka oboje umru samo ako je ovo njena volja, volja Virole Danteau, jer jedna je mogla otjelotvoriti kletvu života samo ako i sama postane besmrtna.

Virola Danteau ne samo da je, od ovog trenutka, znala za svaku bol koju je ikad imao osjetiti Joseph Ismael, i za svaku uzaludnu misao koju je ikad imao pomisliti, već ih je i sama trpjela. Kad je boljelo Ismaela, boljelo je i Virolu, svaki put kad je umirao Joe i kad su ga ubijali (samo da bi shvatio da ne može umrijeti i da ga ne mogu usmrtiti), umirala je i Virola, svi ožiljci Josepha Ismaela bili su i na Virolinom tijelu. Znala je šta Ismael misli, šta osjeća, šta sanja i čega se boji. Bila je tu kad se Ismael prvi put uplašio, i ovdje kad je prvi put počeo sumnjati. Osjećala je kako njegove emocije rastu, i kako zatvor oko njega postaje sve manji. 

Znala je da Ismael pati; iako je patnja bila uzajamna, ovo ju je tješilo.

8.

              Nakon smrti njene majke Enee, Virola je postepeno zaboravila razloge svoga bijesa, zaboravila je svoju majku i ljubav prema Alek; materija – stanje i tijek svijesti zbog kojih je Virola Danteau uopće i bila u stanju da mrzi – utihnula je i zamrla; zamijenila ju je njena opsesija.

Enea je, pak, umrla uma rastrganog od tuge i očaja; baš prije nego što je posljednji put zaklopila oči, pokušala je zamisliti nepodnošljivost života koji ne može završiti, i koji je prepun ovih turobnih misli koje, poput virusa, od čovjeka prave beživotnu ljusku. Enea je, poslije smrti jedne kćerke, godinama nemoćno promatrala ne-život u ove druge, gledala je Virolu kako danima, bez da je dotakla hranu, vodu, nju ili drugo biće, drži katatoničan pogled usmjeren prema ničemu, gledala je kako se Viroline oči ispunjavaju jezovitom prazninom, sve do trenutka kad je Virola više nije mogla prepoznati, ili uopće primijetiti i ugledati. Ponekad, ali samo ponekad, sve je ličilo na asketski ritual posta, i Enea se na kratko mogla zakleti da je Virolin pogled ponovo bio postao blag, dobroćudan i mio, kao nekad. Od iscrpljenosti, jer je njena volja bila jaka, no njeno tijelo nije, Virola je zapadala u neobične snove koji su na mjestima trajali svega nekoliko minuta ili nekoliko misli, a na mjestima nekoliko tjedana koji su za njenu majku, Eneu Danteau, jednako mogli biti svi tjedni ovoga svijeta. Dok je spavala Virola je izgovarala riječi koje nisu bile njene da ih govori, i jauke zbog boli koja, tako je mislila njena majka, nije bila njena da je trpi. Ponekad se budila naglo kao iz najstrašnijeg košmara, sa ranama na tijelu koje su se stvarale niotkud, samo da bi opet nastavila da spava, ovaj put mirno poput jednomjesečnog djeteta kome je, svejedno, sve san. A ponekad je ovo buđenje trajalo satima, crpeći iz Virole svu snagu koju je bila skupila spavajući. Enea je skoro uvijek bila pored nje, i kad je Virola bila budna, i onda kad nije. I pored svega majka se nije mogla navesti poželjeti kćerinu smrt, čak i ako je ovo značilo njezin spas. Još je manje bila sposobna učiniti ovu smrt sama. Bilo je okrutno i bilo je jednostavno: standard majke joj nije ovo dozvoljavao. U svojim zadnjim pomislima, ispunjenim s njezinim kćerima, pronašla je tek malo osobnog zadovoljstva.

              Bilo je ovo ujutro, trideset i jednu godinu poslije Alekine smrti, kad se Virola probudila sa vriskom i neugodnim zadahom Ismaelovih misli i snova. Njene majke više nije bilo tu kako bi se brinula o njoj dok sanja, i u kući je vladao apsolutni mir. Ismael više nije patio, i više nije želio umrijeti kao onda, kad je sve počelo.

Virola se sjetila majčinog upozorenja neka pazi šta želi, istovremeno shvativši koliko je Enea bila u krivu. Prokletstvo Virole Danteau sada je bilo izvan nepromijenjenog stanja, nepredvidivo je evoluiralo baš poput Ismaelove savjesti; patnja je bila progutala samu sebe, i ostala je naizgled beskrajna inercija njenog ponosa. Negdje na pola puta, ostale su joj i Ismaelove misli, čovječne i prepune tuge, strepnje i iščekivanja. Čitala ih je poput priča, i zamišljala kako ih ukoričene raspoređuje po izmišljenim policama u svom umu. Ponekad ih je mijenjala za svoje, uistinu je vjerovala da su pojedine Ismaelove misli i njene. Nije mogla pročitati jednu njegovu misao dvaput, i samo ih je ovako mogla razdvojiti od svojih, ali je ponekad željela da i on može pročitati njene.

Nedostao joj je razgovor.

Drugi čovjek.

Njena sestra.

Nedostajala joj je njena majka.

              Prošlo je još trideset godina, i nešto više, i Virola je za ovo vrijeme upoznala Ismaela kao poleđinu sopstvenih uvjerenja; baš poput njega i Virola je opet zavoljela život, zapravo, dosjetila se da je ipak živa. Njena sjećanja su neprimjetno napravila cikličnu selidbu, i ljubav se ponovno uselila u nestalnu i nesmotrenu dušu Virole Danteau. Virola se nije mogla sjetiti kako se ovo desilo, i kad, ali se njena kletva pretočila u odnos, neortodoksan i kompleksan dijalog, razgovor u tišini koji još nije imala namjeru prekinuti.

Napokon je odlučila oprostiti grijeh Josepha Ismaela, i u procesu postala je svjesna svog.

Njeno prokletstvo postalo je njeno odrješenje. Mislila je da ovo nije bilo moguće – oprostiti Josephu Ismaelu – a onda opet, nekad je bila uvjerena u predrasudu da nije sposobna da mrzi.

9.

             Joe je postao slobodan zbog izričitog Virolinog zahtjeva.

Kad je prošao kroz zatvoreničke kapije i izišao van, ona ga je čekala na pustoj autobusnoj stanici preko puta. U šeširu širokog oboda imala je krizantemu. Bio je ovo drugi susret Joea i Virole. On je imao devedeset i osam godina, a ona devedeset. Nisu bili umorni. Kad su se prvi put sreli, Virola mu je bila prišla (u glavi joj se, dok mu je prilazila, neprestano vrzmala Alekina fotografija sa novinskih naslovnica: na obdukcijskom stolu njeno polugolo tijelo okruživao je maleni konzilij medicinskih vještaka), prislonila usta uz njegovo uho i kratko mu saopćila da od danas više neće znati šta je to smrt. Ismael je pogledao u njezine oči, i pomislio da njegov um pravi igru s njim, i da gleda u opsjenu, u uskrslu Alek Danteau. Odmah poslije, shvaćajući u koga zapravo gleda, zaljubio se u nesavršenstvo i osobnost ovih očiju koje je Viroli podao jedan stranac.

Bio je zapanjen i zaveden Joseph Ismael; bio je pomislio da je luda.

             Bio je star, korozivan i napuknut, u svom smeđem odijelu, Joe Ismael – vidjela je žena sa cvijetom u šeširu. Mogla je čuti svaku njegovu misao, i razlučiti svaki njegov strah. Promatrala je i njegovu veličanstvenu dvojbu između života i smrti, kao što je to učinila nebrojeno puta ranije; sad su okolnosti bile ponešto drugačije: skoro da ju je – ovu dilemu – mogla ugledati prostrtu iznad njegovog lika, kao obojani oreol od dima. Oboje su dugo zamišljali ovaj trenutak, razmišljali su o tome šta bi trebali reći jedno drugom kad se susretnu, ali je u stvarnosti sve bilo daleko od zamisli, iako i ove zamisli, tijekom proteklih godina, nisu uvijek bile iste. Virola je, zapravo, već čula sve što joj je Ismael ikada namjerio kazati, a što sad ovaj nije mogao pretvoriti u riječi.

S druge strane, Joe kao da je mogao predosjetiti Viroline misli.

Iako mu je oprostila, i pronašla još intimnije razloge zbog kojih nije prestala kontrolirati Ismaelovu i svoju smrt, iako je ponovo krenula da voli, Virola je još uvijek u mislima imala istu sliku sestre Alek, polegnutu na obdukcijski stol, baš kao i onda, prije šest i pol decenija. Na suprotnoj strani ulici, Joe Ismael još uvijek nije mogao zaboraviti šta je učinio.

Razdaljina između dvoje staraca imala je duljinu čitavog jednog nestalog života, i na čudan način oboje su u ovom životu i u ovoj razdaljini pronašli i svoj nemir i svoj mir. 

Virola je spustila pogled, pročitavši Joevu pogibeljnu nakanu da joj priđe, i krenula natrag kući, ili bilo kamo drugdje sa ovog mjesta. Neko vrijeme je, pažljivo i sa strepnjom, osluškivala ima li odjeka Josephovih koraka iza nje. Nije ih bilo.

Joe je, naime, bio učinio isto.     

 

Post  scriptum

              Ovo je Joseph Ismael.

 

Zovite ga Joe.

Pozdravite ga po imenu. Recite mu: hej Joe!

Nije mrtav, i ovo znači da je i Virola Danteau još uvijek vrlo živa, i još uvijek vrlo svjesna njegovih misli.

Ne pate, ali su oboje umorni.

Uskoro će se, i prije nego se ovo opet usudim pomisliti, ponovo sresti. Kao i prije jednog stoljeća, Virola će se prikrasti do Joea, Joe će se ponovno zaljubiti u njene heterohromatske oči, i ona će mu ovoga puta u uho šapnuti smrt.

 

 

2,554 total views, 2 views today

Komentariši