‘STIDOVI I KRIVNJE’ – Čitanje gorčine (u Gorčinićima)

izvor: Oslobođenje                                                                                  autorica: Azra Nezirić

Ako je Weltschmertz označavao zajedničko osjećanje boli i tuge na svjetskoj razini, ako je melankolija označavala jedno skoro neiskazivo osjećanje čovjeka zarobljenog u sebi, onda je gorčina to osjećanje koje okiva bosanskohercegovačku poratnu scenu u kojoj stojimo zaglibljeni već više od dvije decenije sa sasvim izvjesnom tendencijom još strašnijeg gorčinjenja.

Zašto je ovo jedan od najboljih bosanskohercegovačkih romana u posljednje dvije decenije? Iako je Izet Perviz već odavno u svijetu slova i pisanja, iako iza sebe ima zavidan broj tekstova, priča i romana, “Stidovi i krivnje” (Centar SAMOUPRAVA, Sarajevo, 2016.) zavređuju puninu pažnje s obzirom na to da progovaraju o strašnoj objektivnoj stvarnosti koja nam se urušava na glavu i koja škripi kao ‘’daske pod nogama’’.

Upravo tu i takvu scenu narativizira Perviz, tkajući priču dvaju ženskih likova, Anđe i Elvire. Težina gorčine kao veo prekriva i Anđu i Elviru i mjesto Gorčiniće. A što je u suštini gorčina? Dolazi od pridjeva gorko koje izravno proizlazi iz čula okusa. Najodvratniji okus od svih, od slatkog, slanog, kiselog i ljutog, jeste gorko. Ako se roman “Stidovi i krivnje” iščitava iz čula okusa, iz rakursa dviju žena kao nositeljica naracije, onda je pozadinska priča romana vjekovna borba između čula i diskursa koje hoćemo strogo odijeliti. Strogo odjeljivanje čula i diskursa nam dodijeli upravo gorčinu o kojoj Perviz piše.

perviz.jpeg - Čitanje gorčine (u Gorčinićima)

Žena kao čulo

Priča o poratnim godinama i povratničkim gnusobama u Gorčinićima je priča o trenutnoj živućoj stvarnosti u BiH. Mjesto Gorčinići, koje je nekad bilo oličenje zajedništva, sada prelazi u monolitnu strukturu ispunjenu mržnjom prema svakom Drugom, a da se pritom zanemaruje vlastiti vid i pogled na groblje. Gorčinićko groblje je mnoštvo u jednom, groblje je Bosna u mrtvom, u živućoj metafori. Groblje sažima u sebi sve, od bogumilstva i stećka, do nacionalizma sve tri strane, preko komunizma i ateizma, ali i onih umjerenih, tihih praktikanata iskrene vjere pravoslavlja, katoličanstva, islama, jevrejstva, isihazma. Ono što je ostalo u kolektivnom pamćenju, neovisno o kojem se narodu ili kojoj vjerskoj praksi radi, jeste paganski običaj da se na noći punog mjeseca žene razotkrivenih trbuha trljaju o stećak kako bi mogle zanijeti. Ponovno je taj trag paganizma dio goruće gorčine.

Anđa nakon rata ostaje u Gorčinićima, povučena na potkrovlju, ali zbog nakupljene gorčine prkosi izjedajućoj nacionalističkoj vlasti i zvaničnom diskursu koji upravlja Gorčinićima. Elvira se vraća iz Frankfurta nakon deset godina izgnanstva od rodnog doma kako bi se upravo vratila osobnim čulima. Trenutna vlast ignorira čula, i sve što ona jest je isprazna zločinačka demagogija kojom kvasaju i izrastaju preko noći nepotrebne inatne bogomolje.

Perviz, vještom rukom majstora, ispisuje šaroliku lepezu likova i znalački proniče u najdublje dubine bića, pri čemu ogoljava najveće zločince do nevinog djetešceta koje je izgubljeno u vremenu i prostoru, vraća ih na priču o čulima koja su izgubili, čineći ih tako opipljivim i živim. To umijeće otvaranja lika do najdubljih dubina bez ikakvih nota pojedinačne osuđivačke motivacije Perviz ustupa i pripisuje ženi koja je jedina u stanju pokazati muškarcu da je zaglibio u stazama pseudologocentrizma, a da se ne nameće pritom pridikama. Problem koji se iznosi ovim romanom jeste činjenica da bosansko postratno društvo boluje od sindroma krivnje, a da se pritom ne osjeća jaka potreba za kajanjem, za pomirbom, nego se dapače inzistira na ustrajnoj krvoločnosti upravo zbog osjećaja krivnje. To je sfera čistoga diskursa u koji ne unosimo dah sebe.

Anđa, konobarica u kafani Elvirinog oca, ostala je da živi kao punopravni član njihove porodice sve do kraja života, ali poslije rata, povučeno i skromno, pritajena od mještana, ‘’proklela cijelo selo i zatvorila se gore’’, u potkrovlje kuće Elvirinog oca, kojeg je Drkan, sa čitavom porodicom, ubio te strašne noći pune jecanja raspete harmonike obješenog Ćamila harmonikaša. Ta noć ih sve proždire, usisava, stvarajući sve veći napon u dalekovodima njihovih zajedničkih i neotuđivih života, koje ni sebi ni drugima ne mogu, neće i ne žele priznati. Anđa je ta koja je Elviru uvela ‘’u svijet odraslih, spolnosti, menstruacija i najdubljih ženskih strepnji. (…) Za sve što je naučila o životu, muškarcima, odnosima među ljudima, onim najtananijim nitima nevidljivo isprepletenim između nas, može ona zahvaliti Anđi’’. Zahvaljujući Anđi, Elvira je postala ono što se niko nije usudio: sloboda sa etičkim i čak altruističkim temeljom kao moralnim počelom iz kojega sve potiče i s kojim sve završava. Anđa je naučila Elviru kako da ne gaji mržnju ni prema komu, Anđa je naučila Elviru da i u ratnom zločincu uspije zaviriti u ono iskonsko djetešce i dječarka u njegovom temelju.

Anđa je žena koja ne zna ko su njezini roditelji. Anđa jedino što pamti jesu domovi za nezbrinutu djecu i česta lutanja od jednog do drugog. Anđa ne zna ništa o svome porijeklu. Jedino što je vukla sa sobom čitav život je ‘’svjedodžba na kojoj je pisalo da je uspješno završila ugostiteljski kurs’’. No, to Anđu nije smetalo i onemogućavalo da razvije, prema riječima naratora Ismira, ‘’rijedak talent da prokopa u ljudsku dušu do najdubljih tačaka’’. Anđin glas se ne iskazuje riječima. Riječi su nemoćne pred snagom ove žene čija sjenka potapa roman i visi nad svakom napisanom riječju i rečenicom.

Anđa vlada i Drkanom, ratnim zločincem, koji joj pada u krilo, kao u majčin uterus, jada se, plače i pokorava ritmu njezinih uzdaha, dok on sam olakšava osobnu naraciju s kojom se suočava nakon završetka rata. Drkana proganjaju slike svega onoga što je učinio, no nije u stanju da spriječi glasove, užasavajuću muziku harmonike koju vjetar razvlači, niti da opravda gnusnost počinjenih djela. Anđa je ta koja nije učinila ništa, ali je istodobno učinila sve da Drkan pređe put od ratnog zločinca do ubogog, izgubljenog djeteta kojem savjest kuca jače od otkucaja srca, te sam naglašava da bi se predao sudu za ratne zločince, no, ukoliko bi to uradio, pogrešnu bi osobu prijavio jer on više nije taj koji je to činio.

Ženski glas viče iz dubina ovoga romana. Perviz uspostavlja svojevrsnu muzičku kompoziciju dok pokušava da navuče i prevuče riječi poput slikara koji razvlači boje preko platna. Kako muški pisac može da oćuti dom ženskoga glasa? I gdje se krije ženski glas, uopće? Što znači ženskost u vladavini i buci muške narcisoidnosti koja ne priznaje ženi njezinu čudovišnu polifunkcionalnu ulogu u životu te iste narcisoidnosti koja ne bi bila moguća upravo bez odrednice ženskog počela?

1.jpg - Čitanje gorčine (u Gorčinićima)

Dah ženske magičnosti

Perviz upravo prodire u navedene segmente, što je posebno vidljivo u pasažu – opisuje posljednje trenutke Anđinog života, proljećno srećne, pune dionizijske pomame i čaše vina uz divljačku muziku koja baca u trans i koju muški diskurs žudi, ali nikada do kraja ne osvaja. On osvaja dah ženske magičnosti, prodire i otvara se u pristupu svega onoga što znamo kao žensko počelo, bez patetike. Bez crno- bijele tehnike, očuđujuće nas uvodi u vrijeme koje je ženino i prostor koji je muški, dodajući notu i djelić marginaliziranog tog istog prostora koji zaokuplja Ženu. Na način na koji Elvira stiže u Gorčiniće i otuđuje dio muškog prostora, razarajući utabani šablon ‘’muškog druženja u kafani, ‘’pod lipom’’, izvan doma kao prostora muškog ‘’vanjskog’’ i ženskog ‘’unutarnjeg, omeđenog zidovima, kućnog i porodičnog’’, Elvira iako svjesna da će ugroziti muškocentričnu tradiciju, nastavlja odvažno koračati i zauzeti jedan od muških stolova u kafani, što će izazvati reakciju:

‘’Izgledali su kao prišarafljeni za stolice, kao da oduvijek sjede oni tako, u potpunom miru, oklopljeni tišinom, i čekaju da se odnekud pojavi nešto što će njihovim utrnulim životima dati konačan smisao, a ono se pojavi ovo auto i donese nju’’. Ona se nije nikako očekivala, niti ona niti samopouzdanje kojim je zračila. Iako je taj čvrsti vanjski oklop djelovao siguran i zaštitnički, bio je lažan. Elvira se tresla unutar sebe, drhtala kao malo dijete i bila tako sitna u beskrupuloznom muškom univerzumu. No, uprkos tom unutarnjem drhtanju i strahu, Elvira je ostala onakva kakav je bio prvi muški dojam o njoj: neustrašiva i hrabra, neustrašivija i hrabrija od svih muškaraca čiji su pogledi strujali po njenom tijelu i vanjštini, te iako izgubivši Anđu, nastavila je tragom gdje je ta žena stala zauvijek.

Perviz ovim romanom narativizira i opisuje do tančina ulogu žene u rasulu pervertiranog političkog; u dubini nacionalističkog patrijarhata razotkriva nam najtananije vladavine nevidljivog matrijarhata ispunjenog čulima. Groteskna je i čudovišna spoznaja da ovaj roman nije tek fikcija jednoga pisca, nego sablasna Priča o razotkrivanju poluistina koje živimo na ovim prostorima, našem grcanju u lažima i borbi svih protiv svih, a u isti mah, vodimo najžešće borbe protiv svojih čula kako ne bismo bili pobliže ženskom jer, pobogu, to bi onda bilo kukavički. S tim u vezi, Perviz u prikazivanju muških likova ne bježi od prikazivanja njihove surovosti i okrutnosti; Pervizovi su muškarci bosanski šovinisti iz sva tri reda koji predstavljaju produženu ruku čitavog nam društva. Ulaskom u ženske oblike ćutilnosti i osjećajnosti, Perviz hirurški crta razmjere te ogromne provalije između bosanske žene i bosanskog muškarca; u društvu, porodici, jeziku, osjećaju, diskursu i čulu.

688 total views, 3 views today

Komentariši