PREDSTAVLJANJE KNJIGA ALENA KRISTIĆA “PROGNANI U ZABORAV” I “TIRANIJA RELIGIJSKOG”

SYNOPSIS d.o.o., Sarajevo, ART RABIC d.o.o., Sarajevo i UG KulturANTI, Sarajevo pozivaju Vas na promociju knjiga Alena Kristića “PROGNANI U ZABORAV” i “TIRANIJA RELIGIJSKOG”.

Promocija će biti održana u ponedjeljak, 29. maja 2017. u 19 sati u JU Centar za kulturu Sarajevo, Jelića 1.

O knjigama će govoriti Dino Abazović, Željko Ivanković, Zlatiborka Popov Momčinović, Hrvoje Vranješ i autor knjiga Alen Kristić.

Dobro došli!


 

Prognani u zaborav

 

Gotovo je cijelo desetljeće, prvo desetljeće dvadeset i prvoga stoljeća, mladi teolog Alen Kristić ispisivao rubriku „Upoznajmo druge“ u tada iznimno prestižnoj sarajevskoj mjesečnoj reviji „Svjetlo riječi“. Već i naslov rubrike, a osobito raznoliko i intrigantno tematizirana područja obećavala su zanimljive intelektualne pustolovine koje su, evo, sad kad više nema ni onog „Svjetla riječi“, ni otvorenosti za drugost kakvu je taj list nekoć imao, postala knjiga Prognani u zaborav s podnaslovom Fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog (Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2016., str. 682).

U 78 priloga u deset godina (2001.-2010.) Kristić se bavio raznim oblicima religijskog življenja: od zoroastrizma, hinduizma, preko raznih denominacija kršćanskog ili islamskog religijskog svijeta, do suvremenih religijskih fenomena tipa new agea ili scijentologije. Bavio se manjinskim i marginalnim, onim što su nevidljivi ili jedva vidljivi na rubovima velikih društvenh tokova: Romima ili Eskimima, Bušmanima ili Laponcima; ljudima koji su osobnom gestom činili povijesne mijene: od svetog Franje do Martina Luthera Kinga, od Ghandija i Hammarskjolda do Romera ili Abdul Ghaffar Kahna; o fenomenima Isusa u islamskoj mistici, ili Mariji u islamu, življenju mirotvorne ideje kroz povijest i u različitim religijskim denominacijama. O onome što bi se moglo nazvati alternativno kršćanstvo kroz povijest, a što ustvari jest jedino pravo i autentično kršćanstvo, kakvo danas npr. zagovara i živi papa Franjo, pogotovu u odnosu na ono u suvremenom svijetu ideološki etablirano, a tako udaljeno od svoga osnivača, od autentičnosti ideje. O hrabrim i neobičnim filozofima i teolozima, koji su svoju vjeru živjeli angažirano, ozbiljno i odgovorno, i ostali u povijesti kao svjetionici misli i djela: Simone Weil i Camara ili Bonhoefer i Shirin Ebadi, o socijalnoj dimenziji velikih religija i onima koji su je živjeli nasuprot ideologiziranom življenju religije i njezina podaništva ideologijskome. Tako odčitavanje povijesti, mladom je teologu poslužilo da svima nama otkrije doista sav pozitivni potencijal religija na koji se namjero kroz povijest zaboravlja, jer bi on obvezivao na izvorne vrijednosti religijskog, one od kojih su se svi tako silno udaljili, a o čemu nam i sva povijest i suvremeni svijest tako krvavo svjedoče.

Upoznavanjem tih ljudi, tih ideja, fenomena o kojima se jedva što ozbiljnije zna, postaje jasno zašto su oni gurnuti na marginu, a u prvom su planu moćnici svijeta, oni koji imaju svu moć i vlast i tako je krvavo demonstriraju. Tolika imena, manje poznati likovi (mi smo ovdje pobrojali tek one najmarkantnije), najednom u Kristićevim tekstovima isplivavaju pred nas kao neka vrsta alternativne povijesti, alternativne religioznosti, autentične vjere, sjajnih socijalnih pokreta, ideja koje jednako žive i jednako su aktualni. Govorimo, nažalost, alteranitvni, a svi bi oni trebali biti magistralni, jer su se kao takvi u svojoj autentičnosti i pojavili na pozornici svijeta, kao takvi snažno utjecali na povijest čovjekove misli, povijest ideja.

Knjiga kakva nam je trebala i kakvu dobivamo, ne samo za jednokratno čitanje nego kao posve ozbiljnu čitanku o historiji religija, u religiologiji ili sociologiji religije, a čega na našem intelektualnom nebu naprosto nema, ozbiljno nedostaje. Ova knjiga bi bila praznik duha i u zemljama bogatije i disperziranije izdavačke djelatnosti, a kamoli u nas. Okupljeni tekstovi na jednom mjestu najednom počinju više obvezivati nego su u deset godina izlaženja, makar i redovitog, u časopisu, kad su plutali svijetom formirajući jedan disperzivni arhipelag.

Oni su, ti tekstovi, sad u cjelini knjige, gromada, cjelina, o koju bi se mogao razbiti bilo koji, ustvari svaki Titanik političke religioznosti i religizirane politike. Ali to su već fenomeni o kojima otvorenije i transparentnije Alen Kristić piše u drugim svojim knjigama. Ova ipak ukazuje „samo“ na pozitivni potencijal religijskoga.

Svi su tekstovi, za one radoznalije i otvorene za vlastite avanture duha, opremljeni respektabilnom referentnom literaturom, putem koje se otvaraju mogućnosti u dublje i temeljitije uvide.

 

Tiranija religijskog 

(Seciranje religijske hipokrizije)

 

Nakon knjige Religija i moć (2009) u kojoj se bavi upotrebom religije u društvenim odnosima, svejedno je li riječ o civilnoj ili tzv. duhovnoj sferi tih odnosa, sarajevski teolog Alen Kristić (1977) objavio je knjigu koja je u neku ruku nastavak i produbljenje tih istraživanja. Nastavak seciranja tih problema in vivo, dakle u recentnoj religijskoj praksi naših prostora i u realnom vremenu. Reklo bi se – klasičan primjer kontekstualne teologije.

Knjiga Tiranija religijskog sadrži sedam ogleda i dva polemička teksta kompatibilna osnovnom tonu knjige, koji i naslovom i podnaslovom „Ogledi o religijskom bezboštvu“ tretiraju isto – tranzicijsko življenje religijskoga u javnom društvenom životu. Jednako bi se to moglo reći i za druge tekstove iz ove knjige „Vjerske institucije u BiH: govor ‘razrokosti’?“, „Nova politička kultura: izazov za religijske zajednice u BiH“, „Religijski simboli u BiH: oruđe prisile ili putokazi slobode“ itd.

Kao što već i sami naslovi i podnaslovi tekstova sugeriraju, autor dakle nastavlja, uglavnom na konkretnim praksama i to dominantno u hrvatskom i bosanskohercegovačkom društvenom milieu, istraživati postratno i tzv. tranzicijsko življenje društvenih nadmetanja za moć između političkih i religijskih struktura, te njihovu ne baš rijetku interesnu simbiozu u kojoj se blasfemično sakralizira političko i jednako tako vulgarizira i politizira religijsko.

Na prostoru koji nakon svih totalitarnih iskustava i krvavih ratova kuša dosegnuti neku mjeru sloboda, dominantne institucije društvene moći (političke i religijske, a obje uvijek i samo usko ideološke!) okivaju ga u neko novo podaništvo reducirano na tijesne identitarne (dakako kolektivne) odore vjerskog i nacionalnog nudeći mu to kao ekskluzivni identitarni prostor.

Pišući o religijskim institucijama u nas, o religijskoj kulturi, o zloporabi religijskih simbola te o temeljnim etičkim problemima, izvedenim iz religijskog, s kojima je suočeno i naše društvo, autor dijagnosticira svu patologiju aktualnoga doba i društvenoga milieua. A najboljim autorima i praksama na koje ukazuje i na koje se poziva, demonstrira ne samo visoku vlastitu kompetenciju, obrazovanost nego i snažnu društvenu odgovornost kakvu je u nas, izuzme li se jedino možda sociolog religije Željko Mardešić, čiji je Kristić učenik i duhovni srodnik, malo tko tako sustavno pokazao.

Na pravi to način pokazuju i autorovi čisto teološki tekstovi kao što su sjajan pogovor Bonhoefferovoj Etici, tekst o Svjetskom ethosu ili tekst o mirotvorstvu kao temeljnoj vrijednosti (je li baš s našim ratnim i poratnim iskustvima?) ili barem neiskorištenoj šansi suvremenih religija, napose onih jednobožačkih, tzv. abrahamske provenijencije.

Alen Kristić, sad već etabliran autor vrlo respektabilnih knjiga na našim prostorima, pokazuju to sve tri njegove autorske knjige (uz dvije ovdje spomenute, ukazujemo i na Graditeljice mira – društveno-politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir iz 2012), ali i brojni tekstovi izvan njih, kao, na posebno snažan način i ova nova, piše rijetko vrijedna i teološki snažno angažirana djela.

 

   Željko IVANKOVIĆ

831 total views, 9 views today

Komentariši