HIKOS MASHUP: STUDIJA O ROMANU NEDŽADA IBRAHIMOVIĆA “INKAPSULIRANA TIJELA”

HIKOS MASHUP

Prof. Dr. GORAN REM i prof. Dr. SANJA JUKIĆ

Napomena o autoru: studentice osječke kroatistike 2014. godine objavile su uz mentorstvo Jukić i Rem četiri skupna autorska teksta, kao četiri autorske knjige, i u manjim “podskupnim” studijama, poput ove, iščitale dvadesetidva umjetnička ostvarenja.

Dolje, kako su pročitale INKAPSULIRANA TIJELA, roman Nedžada Ibrahimovića; izd. Buybook 2013.


 

ENERGIČNI SUBJEKT MUČNINE UZ PROZIRNE GRANICE GUSTIH TIJELA POGLAVLJA ROMANA

 

1.

 

Nešto je masnije otiskan život, točnije egzistencija, u romanu prvijencu Inkapsulirana tijela  Nedžada Ibrahimovića. Strukturno, roman se sastoji od triju dijelova, a prvi (Kraj svijeta, 1963) i treći dio (Bilježnica (1964-1968)) zapravo čine jednu cjelinu; dio je to romana koji govori o djetinjstvu, odrastanju i svemu što ono donosi sa sobom. Središnji, drugi dio romana, Inkapsulirana tijela (19. 11. 2010.), dio je romana koji propituje čovjekova osnovna egzistencijalna pitanja – tko sam, zašto sam, gdje sam bio, kuda idem, itd. Tri su dijela, iako strukturno i pričom naočigled razdvojena, zapravo jedna cjelina. Neposrednost dječjega dojmovnog svijeta, mašta i razigranost ujedno su i postupci kojima Ibrahimović izgrađuje, s jedne strane, tek priču o svijetu i doživljajima jednoga dječaka (ali njegovim očima i druge djece) i, s druge strane, filozofijsku tezu o čovjekovoj egzistenciji i o tome što je određuje (a što se priča o djetinjstvu do kraja romana dopunjuje i pojašnjava). Snagu doživljaja i ispitivanje čitateljskog želuca Ibrahimović postiže (narodskim) naturalizmom kojim vrve njegovi opisi. Eksplikacije fizioloških, seksualnih i inih potreba mogu dovesti do selekcije čitatelja, međutim sve su one u funkciji (neo)egzistencijalističke elaboracije lika u sadašnjosti i fizičkoj bliskosti svijeta, bez obzira o kojemu se vremenskom kontekstu bliskosti radilo. Dijelom se takve eksplikacije može tumačiti i već spomenuta neposrednost koja ujedno predstavlja spoznajni proces: Mazeći nju, kao da je mazio sebe. Prodirući u nju, kao da je prodirao u samoga sebe. Takav obrnuti slijed poteza, podario mu je neočekivano zadovoljstvo. I sigurnost…; ili pak iskazuje svojevrsnu katarzičnost istoga: Izdvojim se, prođem iza žbunja i čučnem. Jedna za drugom, zmijice su počele napuštati moje tijelo i nestajati u travi. Zaključio sam da su sve izašle jer me više nije svrbjelo, ustao sam i uzvukao pantalone. Preispitivanje vlastitog jastva (upotrijebimo taj neekspresivni, filozofski određen termin) kulminira u točki potrebe za pisanjem – pisanje postaje sredstvom spoznaje; potreba i nužnost: Ima želju da napiše roman. Misli da bi tako svoj život nekako uobličio. Da bi ga pismo natjeralo na red, da bi ga usustavilo i ukorijenilo, da bi mu etika pisma mogla postati etikom života. Kada počneš pisati, ipak za nešto preuzimaš odgovornost. Iza nečega, je li, staješ. Nešto moraš završiti. Napose, tako bi, možda, svoj život vidio kao na dlanu. Da, stvarno bi bilo dobro svoj život vidjeti kao džepni roman. Kada ni pisanje ne daje konačne odgovore, poseže se za prepisivanjem; prepisivanjem okončava središnji dio romana koji time ostaje nedorečen, otvoren za spoznaju do koje dovodi uvijek novo prepisivanje – sve do trenutka kada se ništa više nema za prepisati. Razlog motiviranosti protagonistova prepisivanja s kraja središnjega dijela romana otvara se čitatelju tek pred kraj trećeg dijela romana. Da postupak prepisivanja dovodi do spoznaje, otkriva sudbina „čika Fritza“: Od pisaca i knjiga je preuzimao ono što nije razumijevao. A kada nešto prepisano konačno razumije, onda te rečenice isiječe makazama. Nakon nekoga vremena, ono što je preostalo uredno prenese u novu, tanju bilježnicu. (…) I, ako bi, danas, neko htio saznati ko je on, taj bi morao pročitati knjige koje je on čitao. Negdje u njima zapisan je cijeli njegov život. Ibrahimovićev roman priča je tako o propitivanju vlastite (općenite, ne njegove osobne) egzistencije koja je u svojoj biti zbir brojnih inkapsuliranih tijela što se tijekom godina učahuruju u svakome od nas – svaka je osoba babuška za sebe i ne bi bila ono što jest da nije svih manjih unutar one veće (tj. onih većih).

(Kristina Krušelj)

 

2.

Ibrahimovićev naslov Inkapsulirana tijela „oživljava“ u dijelu romana koji opisuje da Alisu čine i strana tijela, strano tkivo, tkivo Drugoga, i to djevojčice koju je zaštitila od naleta granate, ne bježeći pritom u „zečju rupu“. Upravo se iz toga Ibrahimovićev roman nudi kao neoegzistencijalistički jer se preko multipliciranog bliskoga ja pita o identitetu. Oslabljenim povijesnim osobama Ćurićeve zbirke odgovaraju (ne)imenovani likovi Ibrahimovićeva romana. Pritom likovi nose tek biološke odrednice Mama, Tata, Djed, Teta, s iznimkom Pišonje koji, doduše, jest imenovan, ali nadimkom koji svjedoči o njegovoj uplašenosti. Ono što također povezuje Ćurićevu zbirku i Ibrahimovićev roman jest diskurs kulture prostora. Đakovački prostor u Ćurićevoj zbirci upisan je u panonističke motive jabuka i lipa pred kućama, dok je legenda o đakovačkome Romeu i  Juliji podudarna narodnoj pjesmi o vili Ravijojli koja iskušava pripovjedača u Inkapsuliranim tijelima, a nekada je iskušavala Marka Kraljevića. Samo na balkanskim prostorima pronalazi se lik vjeroučiteljice Stjepanke Lacković koja se svijetu životnih nevolja suprotstavlja svijetom odmilica (Braća u poniženju) ili, pak, lik Djeda koji nosi Nenu u pletenoj košari na leđima i uči unuka pišanju kroz obruč (Inkapsulirana tijela).

 

U romanu Inkapsulirana tijela stvara se napetost između svijeta fikcije i fakcije. Roman se otvara i zatvara poglavljem s epizodama odrastanja iz pozicije protagonista-pripovjedača. Međutim, ta se priča o djetinjstvu prekida u naraciji trećega lica, čime se tada predstavlja lik profesora Nedima Milanovića. U svijetu odraslih predstavlja se i Nedimov kolega, ni više ni manje nego Nedžad Ibrahimović (…Nedim opazi kako mu otamo, od stola uz same stepenice, maše kolega s odsjeka Nedžad Ibrahimović, stručnjak za književnost turskoga i austrougarskog perioda.) koji savjetuje Nedima o pisanju romana. Pisati u prvome ili trećem licu – pitanje je tada i sada. Pisanjem se u prvome licu, savjetuje Nedžad kao lik, postiže iluzija obraćanja čitatelju, no postoji i opasnost da taj narator postane lopov autorova identiteta. Rješenje se toga pitanja dovitljivo nudi metaispisivanjem prve stranice romana.

 (Maja Markač)

 

3.

Nivelacija na razini masovna – akademska kultura u Inkapsuliranim tijelima nije tako izravno izrečena kao u Ćurićevoj zbirci priča, ali usporedba masovne i visoke kulture mogla bi se uspostaviti upravo kroz komparaciju pojedinih motiva Ibrahimovićeva romana i Ćurićeve zbirke. Naime, približavanje, prije svega, vizualne umjetnosti masovnoj kulturi očito je kroz tehnološki i industrijski razvoj koji ubrzava širenje kulture i njezinu prilagodbu širokim masama. Put od slikanja portreta krajem 19. stoljeća, prisutnih u Ćurićevoj zbirci priča, koje su si mogli priuštiti samo velikodostojnici, pa do uporabe fotoaparata u Ibrahimovićevim Inkapsuliranim tijelima u suvremenosti, koje koristi i jedna prosječna bosanskohercegovačka obitelj, jasan je pokazatelj puta od kulture namijenjene akademskim krugovima do kulture namijenjene svima.

(Antonia Rašić)

 

4.

Roman Nedžada Ibrahimovića Inkapsulirana tijela ističe se svojom filmičnošću, pisanjem u isprepletenim i isprekidanim epizodama koje čitatelja navode na pozorno praćenje radnje što održava zainteresiranost i napetost tijekom čitanja. Ibrahimović opisuje djetinjstvo i odrastanje, obiteljske i ljubavne veze, a dotiče se i tematike rata i smrti.

Ibrahimovićev roman ne možemo čitati plošno, na jednoj razini, moramo ga primati „trodimenzionalno“ kako i jest postavljen, pogotovo u smislu uvida u različite vremenske i prostorne razine. Naime, možemo ga čitati kao roman o odrastanju, obiteljski roman ili naturalistički roman s dozom erotizma.

Nadalje, Ibrahimović roman dijeli na tri dijela – Kraj svijeta, 1963, Inkapsulirana tijela (19.11.2010.), Bilježnica (1964.-1968.). No, zanimljivo je da roman počinje poglavljem koje se ne nalazi unutar prvoga dijela, a isto tako i završava. Razlog tomu može biti naglašavanje cikličkog opisa radnje.

Neki od likova prvoga i trećeg dijela Ibrahimovićeva romana neimenovanjem su na razini simbola (Ona, On), a izostavljanjem imena autor ih mistificira, što nije slučaj u središnjem dijelu romana, gdje su imena jasno dodijeljena i objašnjena.

Nadalje, Ibrahimovićevi podnaslovi koje nalazimo u zagradama u prvome i drugom dijelu romana nude sažetak radnje poglavlja i djeluju poput scena u filmu jer su kratki, isprekidani i nižu se logičnim slijedom. S druge strane, središnji dio nema podnaslove, ali je također podijeljen na poglavlja. Poglavlja opisuju odnos glavnoga lika sa ženama koje su obilježile njegov život pa se tako isprepliću dijelovi u kojima govori o odnosu s majkom, ženom Alisom, zatim djevojkama Anom i Dinom. Najčešće se izmjenjuju poglavlja u kojima govori o Alisi i Ani.

Posebno je zanimljivo promatrati subjekt romana Inkapsulirana tijela. Naime, gledajući roman u cjelini, možemo zaključiti da se javlja sveznajući Nad Ja koji upravlja radnjom i tjera čitatelja da je pozorno prati zato što se svaka promjena likova i događaja nadovezuje na kasnije opise.

Nad Ja nadgleda sva tri dijela Ibrahimovićeva romana, iako unutar njih progovara u različitim licima. Tako su prvi i treći dio romana napisani u prvome licu. Čitajući prvi dio romana, znamo da se radi o dječaku (iz trećega dijela saznajemo da mu je 10 godina) koji opisuje događaje iz svoga djetinjstva. Središnji dio romana pisan je u trećem licu i već je na početku jasno naznačeno da je glavni lik profesor Nedin Milanović. Također, unutar trećega dijela javlja se lik koji nosi autorovo ime i također je profesor, kao Nedin. Posebno je zanimljivo da autor preko toga lika taktički opisuje stilske učinke uporabe prvoga ili trećeg lica pri pisanju knjige pa tako saznajemo: „kod čitanja teksta u prvom pripovijednom licu postoji ona iluzija kako se, kao tebi, čitaocu, neko obraća, ili bolje, ispovijeda. A sasvim je jasno da ti se obraća neko koga nema, ili makar, neko ko je, kao Baš-Čelik, zaključan u pismu“ (182). Također, Ibrahimović nam već ovdje daje naslutiti da će se poigrati s čitateljem i pisati slično kako i lik koji nosi njegovo ime sugerira: „Nećeš znati što pripada pismu, literarnoj historiji. I dalje, zbog toga nećeš znati ko si ti, a ko je on. Nećeš znati ko koga eksproprira, ko koga potkrada, ti toga svog naratora prvoga lica, ili on tebe – sve će ti se pomiješati. I treće, na kraju, možda i najvažnije, može ti se desiti da ne znaš ko je sve započeo, i ko je taj ko sve završava“ (184).[2] Do preokreta dolazi u trećemu dijelu Ibrahimovićeva romana kada se otkriva da se dječak koji je govorio u prvom licu zove Nedžad i upoznaje dječaka Nedina. Genijalan je potez autorov u kojem dolazi do preklapanja likova Nedina i Nedžada te konačno možemo zaključiti da su likovi zapravo samo platforma koja naglašava glavni i najvažniji lik, a to je sama radnja romana.

Nadalje, u romanu Inkapsulirana tijela dolazi do integriranja različitih medijskih kodova. Autor opisuje filmove, fotografiranje, videokasete, stavlja naglasak na korištenje moderne tehnologije, interneta, raznih gadgeta, a s druge strane,  ne umanjuje vrijednost knjige. Sve započinje fotografijom, opisuje se kako Tata uvijek nosi kameru sa sobom i na taj način naglašava važnost zadržavanja i pamćenja, tj. inkapsuliranja pojedinih životnih trenutaka. Osim fotografije, važni su glazba i filmovi, spominjanjem poznatih djela, glazbenika, pjesama, autor radnju približava čitatelju koji pronalazi neke njemu poznate ili drage naslove ili, s druge strane, potiče čitatelja da i sam dalje istraži neke od ponuđenih naslova. U trećemu dijelu romana posebno je naglašena uloga filma u životima dječjih likova. Saznajemo koliko ozbiljno djeca shvaćaju radnju koja im se predstavlja na ekranima. Isto tako, kada pronađu odbačene knjige iz biblioteke, knjige bez korica, dobivamo važnu opomenu, kako su bitni sadržaj i kvaliteta koje nalazimo unutar knjige. Nadalje, autor polazi korak dalje te inkorporira obrazac e-maila u sam tekst stavljajući još veći naglasak na uporabu i važnost medijskoga koda u književnosti, i to onoga koji označava novu komunikacijsku paradigmu.

Inkapsulirana tijela jedan je od onih romana koji će nam dugo ostati u sjećanju. Isprepletenost fabule, melankolija u opisu djetinjstva, naturalizam u opisu intimnih odnosa, kamuflaža subjekta, samo su neki od razloga zbog kojih je ovaj roman vrijedan čitanja.

(Sofija Crnojević)

5.

Izrazito je fragmentarno pisan autobiografski diskurs koji se iščitava u romanu Nedžada Ibrahimovića Inkapsulirana tijela, a koji je kritika već pohvalila. Roman koji podsjeća na filmski/fikcionalni otvara se metacitatom Frédérica Beigbedera “Moje detinjstvo treba izmisliti, jer je detinjstvo roman.”, time zatrpavajući tragove autobiografizma i istodobno ih ističući (primjerice, imenovanjem glavnoga lika Nedžadom ili Nenom). U fonu Beigbederova citata, koji funkcionira kao autoreferencijalni iskaz i smjernica za razumijevanje romana, ponajprije se ističe fikcionalnost teksta.

Brojne intermedijalne aluzije kojima se empirijski autor stvara se širi kulturološko-medijski background toga vremena.

Destruira se i konstruira i jedan život, život lika Nene u romanu Inkapsulirana tijela, koji, s obzirom na metacitat i posljednje poglavlje romana, iziskuje dvokodno čitanje i intermedijalni upliv filmskoga koda. Život fikcije postaje spaljen, destruiran na filmskoj traci u trenutku preseljenja, a čitatelju ostaju samo pobrkani fragmenti i sličice jedne priče koja se može temeljito oblikovati u cjelinu tek ako se pročitaju sve knjige koje je lik čitao, pogledaju svi filmovi koje je pogledao, popne na sva drveća po kojima se on penjao. Instalacije ostaju zapisane samo u monografijama koje nitko ne čita, a marginalci urbanih mjesta ostaju zatrpani u historiografskim izvorima koji se više ne pregledavaju.

Čitajući ovu knjigu, čitateljima ne preostaje ništa doli učiniti ono što kazuje teta Kata u Ibrahimovićevu romanu:“I, ako bi, danas, neko htio saznati ko je on, taj bi morao pročitati knjige koje je on čitao. Negdje u njima zapisan je cijeli njegov život…”

(Ivana Buljubašić)

 

6.

Vakumirati sjećanja, čvrsto zatvoriti metalnim poklopcem i spremiti na najvišu policu u ostavi. Držati izvan dohvata djece.

Svojevrsni dnevnik retrospektivne forme koji bilježi doživljaje dječaka u nekim sretnim vremenima djetinjstva i odrastanja, forma je kojom je pisan roman Nedžada Ibrahimovića.

Inkapsulacija (ž) – pat. oblikovanje ožiljkaste vezivne kapsule (ovojnice, čahure) oko nekog patološkog (abnormalnog, bolesnog) procesa u tkivu, ob. oko područja nekroze, upale ili stranog tijela.

Otac kao figura uzora stavlja se u prvi plan, u vizuru subjekta koji se vrlo naivno i djetinje ophodi prema tekstu. Slike se izmjenjuju poput filmskih kadrova, brzo, ali i nepovezano, a, opet, s druge strane jako povezano, poput brzoga tečaja života. Ubrzani, napredni tečaj življenja, odrastanja, prolaska kroz veze, prijateljske, ljubavne – sve je to apsorbirano u romanu kojim Ibrahimović, mijenjajući tempo i atmosferu, isprepliće mnoštvo prostora i likova koji jesu i nisu dio naših života, na kojima jesmo i nismo bili i koji jesmo i nismo bili –  upravo mi. Ibrahimović sam, pak, tvrdi da je ovim likovima djece u romanu figura roditelja tek na obzoru, važna i vidljiva otprilike kao noge gazdarice u crtanim filmovima o Tomu i Jerryju.

Miljenko je Jergović Ibrahimovićevu romanu dao vrlo vrijedan kompliment. Naime, usporedio ga je s Von Trierovom Melankolijom, rekavši da ga je nešto u romanu podsjetilo na taj film, unatoč potpuno različitim temama. Pročitavši taj komentar-kompliment, vratio mi se u sjećanje doživljaj nakon (dva) gledanja filma. Podudaranje je neupitno. Radnja je filma jednako udaljena od gledatelja kao što su i sjećanja iz knjige koja se u glavi montiraju poput niza fotografija u sepia tonu.

(Ranka Kojčinović)  

7.

Jednostavnost stila kojim je roman pisan nikako ne odbija čitatelja, baš naprotiv, daje mu toplinu i ljudskost te mogućnost poistovjećivanja čitatelja s pročitanim. Ujedno naivan i surov, roman ima više lica kao da oslikava samoga Autora (fikcionalnog!) poput bolesnika koji prolazi kroz faze neke groznice u kojoj piše, da ne zaboravi. Da se ne zaboravi, da se nikada ne zaboravi. Zanimljivo je kako o jednoj osobnoj povijesti piše Nedžad Ibrahimović u svome romanu Inkapsulirana tijela. Za razliku od Ćurića, on piše povijest, priču jednoga sasvim običnoga čovjeka. Bavi se „malim“, svakodnevnim stvarima u koje inkomponira bitne i „velike“ stvari kao što su rat i odrastanje. Baš kao što je u tijelo djevojčice iz njegova romana inkapsuliran dio mladića koji je raznesen ispred nje pa nju to godinama kasnije progoni. Rat je suptilno protkan kroz Inkapsulirana tijela.

Citati se mogu primati kao djelovanje medijskoga subjekta – Ibrahimović koristi citat Frederika Begbedea, a citira i samoga sebe, odnosno citira početak svoga romana u svrhu ilustracije prepisivanja toga istog romana. Tako dobivamo dojam kružne radnje i poklapanja stvarnosti s radnjom romana.

Opis gledanja filmova lik Ibrahimovića vraća u djetinjstvo pa tako i to postaje dio medijskoga subjekta.

(Vesna Đurčević)

8.

O Inkapsuliranim se tijelima, prvome romanu Nedžada Ibrahimovića, mogu pisati romani, ali za to ovdje nema mjesta. Roman vrlo hibridne strukture koji se poigrava svime, pravi oksimoronski spoj. Dijeli jednu priču, priču djetinjstva, umećući priču odrasle(?) osobe. Dijeli jednu prošlost, vrlo kompleksnu, umećući istu takvu sadašnjost koja je upravo određena tom prošlošću. Pa se onda u svakome dijelu još poigrava kronologijom, stvarajući dojam asocijativnog pisanja. Brze izmjene fragmenata (naoko nemotivirane i grozničave) odaju dojam filmičnosti te stvaraju sliku vrlo blisku Melankoliji Larsa von Triera, s kojom je poveznica najočitija u intenzivnom očekivanju kraja svijeta (ili smaka?; koji se ipak ovdje ne događa) te tamničastoj, necenzuriranoj atmosferi. Funkcionira gotovo kao pred-dio Melankolije, njezin nulti nastavak. Gubi se vremenska dimenzija, a prostor je ionako nepoznat (ili bar ne točno poznat). A likovi? Odrastaju! No, čak nam ni oni nisu do kraja poznati. Nije ovo na kraju roman odrastanja, nije ni generacijski roman, ni roman lika. Ovo je roman koji gleda kroz prozor jer upravo je taj prozor, ta prozirna granica između mog i drugog svijeta najizraženija u romanu. Promatračka pozicija neoegzistencijalističkog subjekta, gotovo prototipnoga – koji se ne brine zbog svoje situacije jer je još infantilno naivan, koji je nesiguran u sebe i koji se određuje prema Drugome, štoviše prema brojnim Drugima. Najčešće tjelesno, seksualno prema ženama, a agresivno prema muškarcima (uvjetovano uglavnom obiteljskim odnosima; prikrivenim Edipovim kompleksom i na trenutke agresivnim, ali uglavnom indiferentnim ocem). Najčešće, ali ponekad tek hladnokrvnošću ili ravnodušnošću. Svi su odnosi pritom uvjetovani svakodnevicom u kojoj subjekt-lik-pripovjedač odrasta, a i samim ratnim i poratnim stanjem te naposljetku svijetom masmedija i gubitka komunikacije. Intermedijalnost pritom nije rijetka pa se subjekt-lik-pripovjedač ostvaruje u kameri – video ili foto – i kroz nju ili, pak, kroz glazbu. Ipak je češća intertekstualnost; umetanje cijelih pjesama u roman (ponajčešće narodnih), ali i brojne reference na književnike i književna djela (možda najistaknutija na Anu Karenjinu). A onda se iz intertekstualnosti razvija i autoreferencijalnost (ili obrnuto?). Najbolji čitatelj postaje profesor književnosti, a naposljetku i pisac – upravo ovoga romana koji čitamo – ili nam se tako čini. Pa se tako izjednačuju autor, koji u tekstu tek pomaže piscu savjetima, zamjenjuje svoju poziciju s njim, i lik koji piše. Pa se gube i te granice. Postaju kao prozor – prozirne.  Postaju inkapsulirana tijela ili tek jedno od inkapsuliranih tijela. Roman ne ubija autora, kako je to Barthes naložio, nego ga, upravo suprotno, oživljava i stavlja u poziciju njemu neprirodnu – poziciju sporednoga lika koji utječe na pisanje, ali ne piše ovaj, gotovo autobiografski roman o necenzuriranom odrastanju koje se događa, ali se ne dogodi.

(Sanja Heraković)

9.

Ibrahimovićeva Tijela ne može se odrediti kao historiografsku fikciju, već kao roman koji je u potrazi za identitetom. Zbog svjesnosti pripovjedača o inkapsuliranom tijelu unutar fizičkoga tijela, o takvoj hiperboli fizičke bliskosti Ja i Drugoga, roman se može odrediti kao neoegzistencijalistički, a ne kao egzistencijalistički. Roman rekonstruira djetinjstvo Nedima Milanovića koji se pokušava identitetno ostvariti preko vremena od kojega pamtimo svoju povijest, dakle od djetinjstva. No, u toj rekonstrukciji izostavljene su godine u kojima se većina ličnosti formira – adolescencija i mladenaštvo, te se to i strukturno naznačuje. Inkapsulirana tijela, uz posvetu bratu na početku, podijeljena su na tri cjeline (Kraj svijeta, 1963, Inkapsulirana tijela (19. 11. 2010.), Bilježnica (1964 – 1968)). Krećući od početka svojih sjećanja na život, događa se povratak u sadašnjost u kojoj se subjekt ne može ostvariti te ponovno bježi u dane djetinjstva, zatvarajući prethodno poglavlje metagestom prepisivanja prve stranice svoga romana. Sve to ujedno omogućuje, gotovo sugerira i traži, permutacijsko čitanje romana. Središnji dio romana moguće je preskočiti (na što sugerira i obrojčavanje poglavlja koje u tom dijelu nedostaje, dok su poglavlja prvoga i posljednjeg dijela brojčano povezana ), čitati ga zasebno ili mu se vratiti kasnije pa se time stječe dojam da roman obrađuje dvije priče – priču o djetinjstvu i priču o sveučilišnom profesoru čiji je život prožet spolnim odnosima sa studenticama, moralnim pitanjima i osobnim sukobima. U Inkapsuliranim tijelima intertekstualnost (D. Tadijanović, Biblija, Hasanaginica, Šeherezada) je nadjačana uplivima suvremenih medija (Sony, iPad, iPod, Google, MS Office, Windows, Linux…) koji zagušuju subjekt svojim inovacijama.

Ibrahimović se u svome romanu vješto poigrava čitateljima miješanjem fikcijskih i autobiografskih elemenata. Uvođenjem svoga imena u tekst te pridavanjem autobiografskih oznaka glavnome liku Nedimu Milanoviću, čitatelje dovodi u dilemu te je nemoguće ne zapitati se je li romansirani Nedim zapravo Nedžad, a Nedžad neki stvarnosni Nedim. Time se naglašava igra identiteta koja je u romanu ostvarena i oslovljavanjem likova njihovom biološkom ili socijalnom funkcijom ili, pak, zamjenicama (Tata, Ona), što sugerira neodređenost te omogućuje da to mjesto ispuni bilo koji identitet.

(Nikolina Rebrina)

10.

Inkapsulirana tijela čini jedna uvodna priča Otok fotografija i tri poglavlja: Kraj svijeta 1963. što ga čini jedanaest naslova, zatim Inkapsulirana tijela – poglavlje koje nije podijeljeno na naslove te Bilježnica (1964 – 1968) – poglavlje koje se sastoji od trideset i pet naslova te jednoga zasebnog naslova Ulica, film koji se nalazi na kraju poglavlja. U navedenim poglavljima vješto se progovara o suvremenosti – seksu, odrastanju, odnosima u obitelji, poslu, nemoralu. Istaknuti je da recipijent ima mogućnost čitati prvo, treće pa onda tek drugo poglavlje i ne će se pogubiti u primanju fabule. Eksplicitno je to i vizualno naglašeno jer posljednji je naslov prvoga poglavlja jedanaesti, a početni naslov trećega poglavlja – dvanaesti, dok drugo poglavlje nije numerirano.

Inkapsulirana tijela Nedžada Ibrahimovića karakterizira gramatička raznovrsnost pojavljivanja pripovjednog subjekta. Naime, u ovome predlošku pojavljuju se Ja, Mi, Nad-Ja, ali i empirijski subjekt. Istaknuti je da Ja dolazi do izražaja u onim trenucima kada progovara o nekim svojim unutarnjim proživljavanjima, ali i onda kada govori o svome odnosu i „akcijama“ koje čini sa svojim prijateljima. Pojavu Mi isto tako ne treba zanemariti jer ono nastupa onoga trenutka kada Ja čini pojedine pothvate s drugim akterima u tekstu. Raznovrsnosti subjektiviteta ovoga predloška pridodaje se i pojavnost empirijskog subjekta. Naime, empirijski se subjekt eksplicitno i kratko pojavljuje u ovome predlošku. Njegova uloga, što je eksplicitno i naglašeno u tekstu, jest pomoć liku Ja prilikom kretanja u tekstu. Empirijski subjekt na neki ga način usmjerava, svojevrsna je metafora njegova životnoga putokaza.

(Mia Jurić

 

 

 

 

 

2,399 total views, 5 views today

Komentariši