GORAN SARIĆ – BOLESNIČKE PJESME

Besmrtnost

U spavaćoj,

na čardaku,

lađi u praznom prostoru,

bude me, jutros,

perači prozora.

Kao da dižem golemi teret,

polako otvaram oči.

Noćni stočić:

paraceramol, alopurinol,

iboprufen, diclofenac.

Sa čašom mlake vode pokraj.

I to sve

na koricama Kunderinog romana

Besmrtnost.


Pižon

Kroz odškrinute zavjese: bor, i,

na njegovom vrhu,

čvorak!

Sam u kući.

Danima na kauču,

povazdan gledam ptice.

A na debljoj grani,

ispod,

komšijin golub,

pižon,

utovljen poput dooobrog pileta.

Ovdje se dvonošci panično plaše sala,

bolesti,

i pivskih trbuha,

a ptice i mačke hrane i tove – kao za trpeze!


Pup

U leji pred kućom,

prvi pup ruže.

Ispod njega,

na vjetru šušti mlado,

 a već pjegama išarano,

bolesno lišće.

Kao da šapće:

Nad svim vrhovima

je mir.

U vršcima svima

jedva će živ

i dašak još koji biti.

Pjevanje ptica je stalo.

Čekaj još malo,

pa ćeš počinut i ti. *

*J. W. Gete: Putnikova noćna pjesma (prijevod: Jovica Letić)


Ti si moja čokolada (u bolnici)

U sobi do moje,

neko posvunoć kašlje.

Duboko.

Altom.

Razdire se.

Nisam žedan,

ali ustajem po čašu vode,

otvaram prozor,

i žderem zrak,

rezak,

predjutarnji.

Za mene,

i za docimera,

pa polako odšepesam

do ormarića,

po red milke,

najboljeg sedativa.


Puževe kućice

Jutrom i svečeri,

za vježbu,

šetkam s kraja na kraj uličice.

Vrijeme se stalno mijenja.

Nebom se,

k’o sumanuti,

ganjaju sunce,

i oblaci.

Travanjske huke.

Dok hodam,

štapom nesviklo lupkam po kaldrmi.

Pod papučom,

kao pod zubom čips,

krckaju i pucketaju puževe kućice.

Ovdje,

i u vrtu,

umjesto lasta,

prvi vijesnici proljeća.


U trenu kad umire…

U trenu kad umire – sestra iz Konjica

javlja

da teku zadnji minuti –

  1. i momci,

u njenom Brodu,

slave vjenčanje unuke

ujnine sestre.

U trenu kad stavlja se tačka na njen,

meni toliko dragocjen život,

grad u kome živim,

slavi titulu fudbalskog kluba,

prvu u vijek i frtalj vremena.

Kroz prozor: sirene,

smijeh,

galama

i pjesma.

U “kapanju” zadnjih minuta,

curenju teške rane,

sam  u stanu,

i pustoj kući

na obronku jedinog brijega u Gradu,

ravničarskom.

Rana na nozi pecka.

Dvojim da ustanem,

do friza,

i natočim po jednu,

sebi i njoj,

što odlazi.

Ili da skuham čaj,

i uzmem još jednu,

protiv bolova.

Kroz prozor,

tamo kraj Rajne,

i dalje grmi i ječi.

Stojim dugo,

snen i neodlučan,

sred puste sobe,

kao ona,

za koji čas,

sred

čistilišta.

3,384 total views, 3 views today

Komentariši