SENKA MARIĆ: IZBOR IZ KNJIGE POEZIJE ‘DO SMRTI NAREDNE’

Ponor

 

Kao ponor me gutaš

usisavaš

unutra

Tvoje oči

slijevaju se niz fasade zgrada

glas je šapat, iznenada

iza leđa

iz praznine

za vrat ugrize

pa pokleknem

 


Za naše majke

 

Za naše majke

što nas naučiše kako bol se pod rebrima nosi

ko dukat na prsluku izvrnutom

I dah zaustavlja u prsima

kad oduzima se sve ono što nikad nam pripasti neće

a lude nam glave usanjaše na jastucima mekim

Pa ispiremo veš na ruke

pod hladnom vodom

ne bi li i srce zaledile

I iglom prikrivamo drhtaj prstiju

dok tugu ko konac ušivamo

u goblene što poslije će godinama blijedjeti na našim

zidovima

I brzim, žustrim, teškim pokretima

u tijesto od hljeba umijesimo i zvuk kojim nam srce

bubnja u ušima

i posmatramo kako se po njemu hvata smeđa tvrda

kora dok se peče

pomislivši na to srce što se više i ne čuje da tuče

Ptice i lišće i sunce umiru u našem prozoru

dok ga trljamo zgužvanim novinskim papirom

da bude što čišći, što čišći

kao da ga nema

I još samo da naučimo iz njega iščistiti

i taj odraz iz kojeg nas gleda njeno lice

dok drhtavom rukom prekriva usne

i bježe riječi

Proći će, kćeri, proći će

 


 Na obali

 

Za nama uvijek ostaju tišine

mjesta kojima ne pripadamo

kuća na obali u koju nikada nećemo stići

u noći utješenoj kišom

sjesti za drveni stol i upaliti svijeću

Nasut ćemo i čašu vina – rekao si

I ostat ćemo tu dugo, dugo

sve dok ne potrošimo strah

I kasno je već

da se pokuša

Ali svejedno, možda ćemo se sjećati

kao da smo i bili tu

Ujutro, dok još spavaš

izvlačim se iz kreveta

Par koraka i na obali sam

Gazim

spavaćica mi je mokra

more se penje do mojih grudi

brade, nosa

moja kosa se širi i pliva

dok ja tonem

 


 Riblji ručak

 

Išli smo u ribarnicu

Kupili ribu

Prije toga smo se posvađali

i onda u autu samo šutjeli

Ribe su se koprcale

pored tvojih nogu

u žutoj najlon kesi

Htjela sam te pitati

Zašto si kupio žive ribe?

Ali šutjela sam

jer već ranije sam odlučila

da s tobom

ne razgovaram

Bolio me stomak

a ribe su odbijale umrijeti

cijelim putem do kuće

dok sam pokušavala da ne čujem

šuštanje kese

Kasnije smo ispekli ribu

servirali je na tanjir

sa krompir salatom

Ja sam počela plakati

 


  Stupice

 

U ovim samoćama

otkini od sebe komad mesa da ti bude lakše

kao vučica šapu

uhvaćenu u zahrđalu željeznu stupicu

I onda trčiš do nove zamke

uvjerena da te neće odati krvavi trag

I šta znače svi ti dijelovi tijela

koje gubimo usput

oduzimamo od jastva

da bismo disali

duboko

Dok ne izdaju pluća

dok neki ugrušak

ne natjera krv da poteče na usta

i onda mašeš rukama u posljednjem dahu

svijet oko tebe se prostire kristalno jasan

bez potrebe za objašnjenjem

I jedino boli

težina tvoje zablude

o slobodi

 


Itinerarij

 

Sva ta mjesta u kojima nikada neću zaista biti

životi koje neću živjeti

Sjediti na klupi u pariškom parku

pod gustom krošnjom

u strogom teget kostimu i salonkama

na pauzi za ručak

dok pušim dugačku žensku cigaretu

i nekog zaboravljam

Stajati u vodi do članaka u Sjevernom ledenom moru

s podvrnutim nogavicama farmerica

na norveškoj obali

pred praznim horizontom

koji, kao u teatru sjena, u daljini osvaja jedan brod

što je sasvim sigurno na odlasku

Gledati u svoje ruke

dok se od vrhova prstiju polako razlijevaju šare i

oblici od kane

što nanose je vrijedne ruke moje sasvim nepoznate

majke

i daleko dole u dnu sobe

u ogledalu oslonjenom na zid

moj odraz plače

u nekom indijskom selu u koje nikada ne dolazi zima

Ili spuštati veliku zdjelu salate

na bijeli stolnjak na stolu za četvero

u stanu neke sasvim nepoznate zgrade

dok se u pozadini smjenjuju pejzaži

komadi namještaja, mirisi i boje

− U vreloj julskoj Sieni

dok nikom ne želim reći da sam opipala kvržicu u

desnoj dojki

I moja djeca govore užasno glasno

i skoro da ni taj jezik više ne razumijem

kao da cijeli taj život uopće nije moj

− U predgrađu Tokija

dok pod našim prozorom cvjetaju prve trešnje

u džepu mog muža je crvena plišana kutijica s

ogrlicom za drugu ženu

a ja se brinem je li se supa već ohladila

i hoće li je pojesti takvu

− U snježnom Sankt Peterburgu

kada zdjela konačno biva spuštena na stol

ja grlim djecu sretna što je naša kuća topla

i ne mislim ništa dalje od toga

 


Ljeto

 

U tišini borova

u masliniku

pod drhtavim jezicima palmi

u slanom zraku

u slatkim ustima

u vrisku, u ciku, u kriku galeba

strmom stazom

ka plitkoj obali

zazivam sreću

 

1,918 total views, 2 views today

Komentariši