Ramiz Huremagić: Zajednički jezik naše djece će se zvati eunijski

izvor: Prometej.ba

 

„(…) I eto, nekako su Bosnu na kraju dokrajčili sami “Bosanci”… Dokrajčili su je i svi političari koji uzimaju glasove na nacionalizam, uništili su je jeftini i nepismeni mediji, uništila ju je sva ona raja koja sat u životu njoj nije pružila, uništena je od ovih mlađih generacija koje sjede po čitav dan, ispijaju kafe, a beknut o Bosni ne znaju. Eh to je sramota…Džaba ti nezavisnost i sve što dođe uz nezavisnost ako ti ne brineš o Bosni, ako ne radiš na razvoju iste, ako ne učiš mlade o zdravom patriotizmu, ako nisi spreman da se boriš za Bosnu. I ne mislim oružjem, majmune.

Ovo sve što sam napisao je možda (100%) obojeno emocijom i nekim osjećajem dužnosti da kažem nešto, da odbranim Bosnu od nacionalizma, maloumnosti i mržnje. Ali u vremenu kad svako drži ono pametno za zubima i gleda svoje interese, u vremenu kada se ovakvi tekstovi (o Danu nezavisnosti) pišu, eto, samo tako, da to izgleda lijepo, a niko ne unese ni 1% sebe u tekst, ja se kao Bosanac osjećam uvrijeđenim za nemar prema mojoj Bosni. Ma i tvojoj, i njegovoj.“

*

Te 1985. godine, kad sam bio u istoj dobi kao i moje dete sa nepunih četrnaest godina, koliko je imalo kad je ovo naprijed navedeno napisalo u proljeće 2015. godine, išao sam u sedmi razred osnovne škole, jezik kojim sam govorio, jednako kao što ga govorim i danas, formalno se zvao srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski, bio sam Bosanac isto kao što me i danas, gdje god da odem, jednako i zovu i doživljavaju, na koricama putovnice pisao je naziv tadašnje države, pojam viza je bio nepoznanica, za Nemačku sam znao po komšijama gasterbajterima koji su nam u kuću doneli prvi kasetofon marke „Grundig“ i po tome što smo ih pobedili u Drugom svetskom ratu, a naročito po tome što je uvijek, među nama djecom, kad bi se igrali „Švaba i partizana“ dolazilo do svađe jer niko nije htio biti Švabo već su svi hinili biti Prle ili Tihi. I tad sam se zvao Ramiz Huremagić, od oca Hasana i majke Esme, kao što se zovem i sad i kao što se i njih dvoje, u zdravlju mi poživeli, jednako zovu i dok ovo pišem. Tek kasnije će doći vrijeme da bude bitnim to kako se zovem i kako mi se jezik kojim govorimo majka, otac, moje dijete i ja zove. I kako se i mi sami zovemo.

Kao klincu iz tog vremena, ono što je zasigurno i pouzdano, je činjenica da nisam ni približno bio izložen količini informacija kojom danas raspolaže moje dijete, niti sam imao predodžbu što mržnja i nacionalizam znače. Zašto je bitno da si „ovaj“ ili „onaj“ i zašto je, sukladno tome, od presudnog značaja da samo „tvoje“ bude jedino ispravno, samo „tvoj“ narod najstariji, najravnopravniji, najispravniji i najnebeskiji, a svi drugi manje vredni, te zašto je bitno kako ti se jezik zove i zbog čega je baš „tvoj“ jezik najčistiji i najprviji.

Ja danas ne znam da li bi sve bilo drugačije da sam, u tim godinama i tad, i ja imao priliku da mnogo više znam o tim stvarima nego, recimo, o tome kada i gde je pas Reks spasio život drugu Titu. Da se o tome više govorilo, zapravo, da se o tome uopće govorilo, ili da mi se jezik već tad bio određen kao Bosanski, s današnje vremenske distance i iskustva proživljenog i doživljenog, verujem da bih samo, a i to nije baš sa najvećim stupnjem sigurnosti, bio malo bolje pripremljen za ono što će uslediti nekoliko godina kasnije, točnije, odmah po okončanju moje srednjoškolske izobrazbe. U svakom slučaju, bio bih sretan da sam imao priliku čuti glas razuma koji bi do mene neposredno dopreo, a ne preko posrednika i glasova centara moći što je servirano kroz gebelsovske fabrike lažnih vesti, mariniranih zlom i mržnjom u oblatnama od demokracije i nacionalnih buđenja.

Ali ono što nepobitno znam i što vrlo dobro pamtim je to da sam imao detinjstvo u kome sam bio bezbrižno dijete, čiji roditelji su, svojim radom, mogli da mi priušte bicikl, nogometnu loptu, jedne Adidas patike godišnje za „ishoda“ i svakodnevno nošenje, jedne startaske za fizičko, te džins pantalone i jaknu. I to sve u sustavu koji nije dozvoljavao da mom ocu bude isplaćena krvavo zarađena plaća, na temelju dvadeset i šest šesnaestosatnih radnih dana, u iznosu dvaput većem od plaće direktora jer jednostavno nije smjelo da se desi da radnik dobije veću platu od direktora. U sistemu u kojem otac nije bio ni komunista ni korisnik stanarskog prava na društveni stan.

Najlakše bi bilo danas kazati, kao i svih ovih prethodnih dvadesetak godina, da je to tako bilo jer mi otac nije bio komunista i što mu je ime bilo Hasan. I da je bio progonjen od „drugih i drugačijih“ jer je on bio to što je bio. Bar temeljem imena. No, taj isti direktor imao je ime iste zvučnosti kao što je i ime mog starog, i da, on jeste bio komunista. Međutim, on je to tako odlučio i uradio iz prostog razloga što je bio nečovjek i tiranin, poltron i karijerista, kakav se pokazao i nakon što je nestalo mrske nam „domovine“ i nakon što nas je obasjalo svetlo slobode i privatizacijske rajske ovozemaljske blagodeti. U svojoj veri na svojoj zemlji mnogi su dočekali jedino da rove po kontejnerima, da pasu travu ili da spakuju kufere i odsele daleko od svetih i oslobođenih otadžbina i domovina. Oni koji su preživjeli. Ovdje su danas sretni oni koji imaju bilo kakav posao, pa makar i onaj neplaćeni ili onaj bez i jednog slobodnog dana i praznika. Ali eto, bitno je da ne puca i da smo svoji na svome.

Zbog svega toga, nikom ne dam za pravo da me etiketira „jugonostalgičarem“ kao što nikom ne dam da me svrstava u jedan od tri podijeljena nacionalna tora u Bosni i Hercegovini. Ne zbog toga što imam bilo što protiv Jugoslavije koju prihvatam kao povijesnu činjenicu proisteklu iz volje ljudi, pa i naroda, ovih prostora u jednom vremenskom periodu, niti što osporavam pravo ljudima i narodima danas da se nacionalno deklariraju, već isključivo zbog toga što slobodan čovek ne sme sebi dopustiti bilo kakvo etiketiranje kao rezultat nametanja norme od nekog drugog. Samo slobodan, mogu da promišljam o tome kako se osećam i gdje pripadam, ako pripadam. Međutim, ono što danas znam i za čim jesam nostalgičan je činjenica, napominjem i podvlačim ČINJENICA, da sam ja imao detinjstvo, u toj takvoj tamničarskoj Jugoslaviji, a da ga moje dijete danas nema u „slobodarskoj Neovisnoj“. Ja sam doživio rat koji je trajao četiri godine, njegova borba traje otkako se rodio. Definitivno previše.

Od samog ulaska u obdanište, njega je dočekala surova stvarnost, u kojoj se, već u tom uzrastu uči da postoje „drugi“ i „drugačiji“, oni koji slave druge praznike i koji štuju drugog Boga, te da stoga nisu dostojni „pravovjernih“. Već u tom uzrastu se pevaju ode jeziku, jedinom pravom i ispravnom, a deca dobiju anketni listić za roditelje da se izjasne da li će njihova djeca biti prava deca pa će ići na vjeronauk ili će biti ćafiri i izučavati nekakve kulture i ljudska prava „pedera i lezbejki“. Umesto ulaska u bezbrižno djetinjstvo, on je ušao u boj u kojem je vojak i dan danas. Kao i tisuće i hiljade druge djece, a naročito one dece kojima su jezik i jezici digli bodljikavu žicu između učionica ispod tog jednog, nesretnog, krova. Rat u kojem su topništvo i đulad zamenjeni nacionalnim identitetima poistovijećenim sa jezicima koji su jedino ispravni, u svakodnevnoj rovovskoj borbi u kojoj „reč ubija“.

Zato je na pojavu Deklaracije o zajedničkom jeziku i, njome uzrokovane, hajke nacionalista, osvešćenih i zapjenušanih, spremnih da krvlju drugih brane nešto što im niko ne ugrožava – pravo da svoj jezik zovu kako hoće – njeno potpisivanje, kao simbolička gesta, istovremeno i podržavanje i mog i svakog drugog djeteta koje bi htelo da ima bezbrižno djetinjstvo i da mu mržnja i netrepeljivost ne budu dnevno posluživani, umjesto zdravog obroka za užinu u školi.

Stajanje uz nešto što, u principu, kaže – dan je dan, noć je noć, u hipernadrealnom realiti programu po motivima romana Franca Kafke „Proces“, što naši životi trenutno jesu, ne znači ništa drugo nego postati suborac našoj djeci u vojno-redarstvenoj operaciji, humanističkog i prosvjetiteljskog tipa, s konačnim ciljem uspostave načela poštivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda, i iskorenjivanju svih oblika aparthejda i klerofašističkih modela i principa, kako u sustavu obrazovanja tako i u svakodnevnom životu. U Bosni i Hercegovini to je čak utvrđeno i relevantnim pravorijecima domaćih ustavnih i sudbenih instanci, kao i onima međunarodnog karaktera, što štite temeljna prava čovjeka, a ne kriminalno-oligarhističko-nacionalističko-klerikalnih grupacija, u narodu poznato i kao „model 200 probranih obitelji“, kojima su pljačka i lični interesi jedina vjera i nacija.

Kada bi se, kojim čudom, nacionalističko-mrziteljska priča mogla skloniti iz javnog prostora i života većine ljudi na samo par dana, jasno bi se vidjela sva bijeda, jad i čemer naših društava. Tada ne bi bilo straha od drugog kao paravana i krinke, a ustvari bezočne šarene laže, za kolektivnu hipnozu nacionalno (novo)osviještenih masa. Jasno bi se vidjelo, bolno i učinkovito, sve ono zbog čega ljudi, a naročito mlađe generacije, iseljavaju svakodnevno s ovih prostora. I zbog čega će se njihov zajednički jezik, u vrlo skoroj budućnosti, zvati eunijski jezik, gdje će slobodno moći da koriste sve njegove varijante poput njemačkog, dok budu mijenjali pelene starim i nepokretnim njemačkim umirovljenicima, ili pak engleski dok budu po Irskoj crnčili za platu s kojom će, još dugo, otplaćivati kredite u majčici domovini. A ni ti skandinavski jezici, ili da kažem jezik, nisu ili nije tako loš(i). Oni koji ostanu, moći će slobodno i do mile volje da stoluju svojim opustošenim nacionalnim prostorima, služeći poslušno i pokorno ovozemaljskim božanstvima iz kruga „200 odabranih“, bez straha od „drugih i drugačijih“, nepravovjernih i svih onim koji ne govore jedinim ispravnim i najčistijim jezikom, direktno od Boga im datim.

Prihvatiti načela slobode i tolerancije znači biti spreman prihvatiti materijalnu istinu i uvažiti činjenice. To neće uvijek značiti da je samo „naša“ priča uvek 100 odsto ispravna. Za takvo nešto treba prije svega biti čovek, pa tek onda Hrvat, Crnogorac, Bošnjak, Srbin, Bosanac, Klingonac. Zato je bitno prekinuti i sprečiti buduće zlouporabe jezika kao ratnog oruđa, nečega što se (krivo) izjednačava sa nacionalnim identitetom (ne znam samo ko je od njega nahranio svoje dete, osim ovih iz kruga „odabranih 200“), nečeg što se koristi da se ljudi razdvajaju a ne da se bolje razumeju i približavaju jedni drugima.

Zato, tko sam ja da delujem suprotno onom na šta se zareklo moje dijete. Ako ono ima osećaj dužnosti da odbrani Bosnu od nacionalizma, maloumnosti i mržnje, najmanje što mogu da uradim je da stanem rame uz rame s njim ili, na primjer, sa djecom Jajca trenutno. I ne mislim oružjem, majmune – ovaj put!

Biće mi osobito zadovoljstvo da budem pod njihovom komandom i da slušam njihove zapovijedi. Sve dosadašnje su me slagale i izneverile. I da, točno je da nije pravo vrijeme za priču o jeziku. No, ne zbog toga što je još uvek prerano da se o tome priča i podižu strasti. Već zbog toga što je (skoro) prekasno za to jer strasti su skoro već nadvladale razum a i djece je sve manje. Uče eunijski, negde daleko, pod suncem tuđeg neba. Eunijci neumitno pune staračke domove. Bosna se prazni sa svakom novom pelenom za odrasle. Bitte und auf wiedersehen!

 

386 total views, 3 views today

Komentariši