LEJLA KALAMUJIĆ: MOLBA ZA ELIZABETH

MOLBA ZA ELIZABETH

Umijeće gubljenja nije teško naučiti;

toliko se stvari, čini se,

odluči izgubiti da njihov nestanak ne bi trebao mučiti.

Draga Elizabeth, pišem ti jer ne znam šta bih drugo. Na psihijatriji sam uspjela izgubiti pojam o vremenu. Znam još samo da ga ima toliko mnogo da ne znam hoće li sutrašnji dan ikad doći. Pišem ti (izvini ako ti na bilo koji način smetam) jer sam odlučila da izgubim sve. Voljela bih još samo pamet zadržati, ali kako sada stvari stoje, možda ni to ne uspijem.

Izgubi nešto svakog dana. Prihvati smetenost

zbog izgubljenih ključeva, uzaludno potrošenog sata.

Umijeće gubljenja nije teško naučiti.

Ja nisam htjela da izgubim ni ljude, ni stvari, ni pojam o vremenu. Naprosto se desilo. Majku sam izgubila, a da to dugo nisam ni znala. Kad su mi rekli, mislim da mi je bilo skoro pet godina. Vjerovali su da je tad pravo vrijeme. To mi je bilo sasvim okej. Onda je zemlja u kojoj živim izgubila mir. Moralo je biti da tada i moja porodica izgubi mir. Kad se mir vratio u zemlju, za moju porodicu je bilo kasno. Oni su umrli. S njima, moja je majka umrla drugi put. Opet, to je bilo okej. Nju nisam znala, a oni su bili stari. S njima su umrle i kuće u kojima smo živjeli. I to je bilo okej. Jebo kuće. Ali kada su kuće umrle, umrlo je i vrijeme u kojem smo živjeli. Kad sam ostala i bez vremena, hospitalizovana sam na psihijatrijskoj klinici.

Onda vježbaj gubiti dalje, gubiti brže:

mjesta, i imena, i gdje si već trebala

putovati. Ništa od ovoga neće te mučiti.

 Doktori nisu vjerovali kad sam rekla da mi je sve što se desilo okej. „Ne može to tako, to nije normalno“, rekli su. Pošto meni više nije najjasnije šta je normalno a šta nije (malo sam smetena od lijekova), u jednom trenutku sam izlanula: „Ako je Elizabeth mogla da izgubi majku, poslije Lotu, i šta sve ne, i okej je s tim, onda sam i ja“. Tad su me poslali na pretrage. Radili su mi raznorazne nalaze krvi, analizirali rad štitne žlijezde, očitavali moždane talase… Na kraju su došli do zaključka da moje tijelo nije problem.

Izgubila sam majčin sat. I gle! moja posljednja ili

Pretposljednja od tri voljene kuće, otišla je.

Umijeće gubljenja nije teško naučiti.

Dijagnosticirana mi je bolest nastala uslijed gubitka majke, najbližih srodnika, kuće (dvije) i pojma o vremenu. U mom je umu primijećena emisija bizarne misli da je to okej. Kao terapiju dobila sam 10 mg Zyprexe uveče, 20 mg Seroxata ujutro i tri puta po 5 mg Apaurina na dan. Od navedenih miligrama stanje mog uma je isto, osim što svijet kroz njega prolazi znatno sporije. Uvijek sam u nekom limbu između budnosti i sna. Često u sebi recitujem tvoju pjesmu. Pošto nemam pojma o vremenu, ne znam koliko mi treba da pređem od jednog do drugog stiha.

                                                                                 Izgubila sam dva grada, divna grada. I, više,

neka bogatstva koja sam imala, dvije rijeke, kontinent.

Nedostaju mi, ali nije me počelo mučiti.

Uglavnom ležim. Gledam u plafon, okružena tišinom i slutnjom da su svi gradovi ovog svijeta otplovili od mene. Na seansama s doktoricom pričam o tebi, o tvojim pjesmama… Zbog lijekova pričam sporije, a doktorica obično ispuši četiri do pet cigara dok sam u ordinaciji. Jučer sam joj ispričala za Lotu, da je i ona bila na psihijatriji, i da se kasnije ubila. Tad me doktorica pitala da li želim da se ubijem. Rekla sam joj da sam izgubila pojam o tome šta je smrt.

– Čak izgubiti tebe (šaljiv glas, gestu

koju volim) neće me učiniti lažljivicom. Jasno je

da umijeće gubljenja nije preteško naučiti

iako se može činiti da će (Napiši to!) i te kako mučiti.

Na svakoj seansi pričamo o smrti. Doktorica me pita idem li na groblje. Kažem da ne idem već godinama, da me to ne interesuje. Nas se dvije slažemo u malo čemu, a po pitanju groblja nikako. Ona smatra da, čim dođem do stabilne remisije, trebam otići. Sa cvijećem i suzama. Kaže da će tada prestati moje noćne more, koje predviđaju da će strašna poplava progutati gradove, groblja i kosti mojih mrtvih. Kaže i da ta poplava, muljevita i zastrašujuće smeđa, zapravo predstavlja moje suze koje (kad nastupi stabilna remisija) trebam izliti u zemlju na grobovima. Ja je slušam, ni budna ni zaspala. Nekad se zanese pa kaže da manje mislim o njihovim kostima koje hrane zemlju, a više o njihovim dušama na nebu. Njoj nisam rekla, ali tebi kažem, Elizabeth, razmišljala sam i o tome, i došla do zaključka da su naše duše preteške za nebo. Da bi oblaci morali popustiti pod njihovim oteklim stopalima.

Elizabeth Bishop, Umijeće gubljenja*

Draga Elizabeth, mračno je. Ne znam da li pristiže noć ili krošnje jablanova zaklanjaju sunce. Samo znam da sam izgubila pojam o vremenu i da su mi kapci otekli od lijekova. Znam i da si umrla godinu dana prije nego sam se ja rodila. Bila je jesen. Sahranjena si u Bostonu, država Massachusetts. I tebe sam izgubila. Na kraju (ako je ovo kraj), draga moja Eli, molim te da mi kažeš samo jedno: da li sam savladala umijeće gubljenja?

Srdačno,

Lejla

*One Art – Elizabeth Bishop; pjesmu prevela Asja Bakić

3,206 total views, 6 views today

Komentariši