SLAVIŠA OBRADOVIĆ: ‘O KOMPROMISIMA’ – NAJBOLJA PRIČA IV BUGOJANSKE VAZE

Dobitnik ovogodišnje Bugojanske vaze je Slaviša Obradović, autor iz Prijedora. Priču objavljujemo u cijelosti, uz piščevu suglasnost.

 

1.

-Šteta je ovako lijep dan zgužvati u postelji – rekao je moj otac nakon što sam se ukazao u dvorištu.

Neposredno prije toga, režanje njegove motorne testere prvo me je prestravilo a potom mi je uzastopnim, ritmičnim repeticijama tako izvrtjelo mozak da sam izgubio svaku želju za zadržavanjem u krevetu.

U selo sam bio došao prethodnog dana, stigao sam kasno i nenajavljen, s utiskom da stari nije baš lud od sreće što me vidi. Pošto sam legao, dugo mi je trebalo da se izborim sa sasvim ličnim napetostima i strijepnjama koje su asocijativno gruvale zbog prisustva na tom mjestu a zatim je uskočio stečeni sindrom nemirnih nogu da me i on maltretira narednih sat ili dva. Sve u svemu, činilo se logičnim da postponoćne zaostatke u spavanju pristojno nadomjestim ujutro ali ta ideja je, očigledno, od nas dvojice, prijemčivo djelovala samo meni. Otkako pamtim, kod njega sam  – ako isključim najkrupniji balast koji je izmicao bilo kakvoj gradaciji – najviše prezirao te ispade netaktičnosti, u mjeri da se, kad se sve sabere, međusobna distanca činila sasavim razumnom.

Starost bi – takvu bar predodžbu imam – trebalo da usporava, čovjeku je tako podešeno, prethodne godine protrčale su u zabludama o nepotrošivosti resursa bitisanja i seniori su skloni da sate i dane razvlače u dosadi i monotoniji koja je – čini mi se da joj je to, u krajnjem, i svrha – u stanju oblikovati iluziju dugotrajnosti koja obitava tik iznad provalije ništavila. Nadmen i svojeglav, moj otac, međutim, nije držao do mnogo čega pa, prema tome, ni do podrazumijevajućih regula; koliko sam za to kratko vrijeme mogao opaziti, on je od ranog jutra uporno jurcao tamo i ovamo, kao uključen u struju. I, što je posebno bilo primjetno i impresionirajuće, nije se radilo o pukom glavinjanju, imalo je praktičnu svrhu!

Rukom mi je dao znak da se namjestim ponad korita i onda je iz kofe otisnuo vodu u mom pravcu; hladna tečnost ištipala mi je lice ali i razbistrila mozak: povrijeđenost, ljutnja ili šta je to već u meni domaločas bilo, iščilili su trenutno, valjda kao bjelodan dokaz da za te vrste boljki ovdje postoje sasvim solidni prirodni lijekovi.

Na ovećoj kladi dočekala me je ledena kafa u kojoj su, ovdje i ondje, plivale žućkaste grudvice piljevine ali uz prvu zapaljenu cigaretu, nisam pravio pitanje oko gustoće, ukusa i temperature.

 

2.

Šta smo, dakle, imali? Nakon prethodnih, vrlo dramatičnih dana, juče, oko podneva, pobjegao sam od Žane, pobjegao od svega, ali u konkretnom trenutku nisam imao predstavu od tome kuda sam se zaputio. Iako je bjekstvo bilo logično, ono se, istovremeno, opredmetilo i kao iznenadno, impulsivno i nepromišljeno. Izlazne strategije naprosto nije bilo. Dok me je još držala jara razdražljivosti i bijesa, papučicu gasa stiskao sam kad god se za to na drumu ukazala povoljna prilika i od suštinske važnosti bilo je – samo – umaći, umaći što dalje. Kako je, međutim, vrijeme odmicalo, napetost struna je popuštala a to čovjeka umije navesti na preispitivanja; do maločas beskompromisne odluke se razvodnjavaju i krune, čine se pretjeranim, a iritantna, nezvana šaputanja kako sve će se već srediti, najednom bivaju sasvim na mjestu. Ljudskim bićima – rekao bih – sasvim pristaje komoditet uobičajnosti, to je njegovo prirodno stanje. Pa da se, u svojevrsnom magnovenju i bunilu, navođen – drugačije ne mogu da objasnim – silom koja je bila izvan mene, nisam pronašao ispred očeve kuće (i mog bivšeg doma), vjerovatno bih još izvijesno vrijeme besciljno lutao putevima, sve smireniji, opušteniji i pomirljiviji, i onda bih, nepogrešivo, usmjerio auto ka našem, Žaninom i mom, stanu. Vratio bih se poput posramljene, nezahvalne kučke, spreman na prijekore, uvrede i ponižavanja, a stari lanac prihvatio bih gotovo zahvalno.

Pogubna a, opet, nekako prihvatljiva izvijesnost.

Ispred kuće mog djetinjstva, međutim, fantastično, spasonosno i osvješćujuće, ukazale su se, ponovo, iskre otpora i čarolija preokreta, ukazala se alternativa i ja sam, najednom, imao još jedno mjesto za sebe. Doduše, radilo se o nesigurnom prebivalištu, trebalo je dobiti (pridobiti) dopuštenje ali, dva je bilo više od jedan, ne pamtim kada sam mogao da biram. Poniženje ovdje ili tamo, nije mijenjalo na stvari.

-Odlučio si da se otarasiš zmije? – upitao je u jednom trenutku i to je, koliko me sjećanje opsluživalo, bilo prvi put da je Žanu tako pogrdno okarakterisao. Mudro sam, u momentu, zaključio da je sve ovo vrijeme on, u stvari, imao loše mišljenje o mojoj ženi. Krasno.

Da. Mislim da jesam. Nema više smisla – potvrdio sam i iz pluća izduvao dugačku, relaksirajuću traku sivog dima.

Iako mi se činilo prilično nevjerovatnim, spopala me je misao kako mi otac ovom konverzacijom nastoji olakšati. Do toga trenutka ja nisam imao jasnu predstavu o tome kako da mu saopštim svoje odluke, prijedloge i molbe i ovo se sada činilo kao da me na neki volšeban način usmjerava i podstiče. Djelovalo je da je stari, iznudivši moje priznanje, iznudio, istovremeno, i moje čvrsto i neporecivo obećanje kojim se gaze sve nedoumice i kolebanja.

Gotovo je, neke stvari su neoprostive – potvrdio sam, još jednom, i sada to nije zvučalo kao informacija za moga oca već, više, mantra za samoubjeđivanje.

Gotovo je, gotovo je, gotovo je – ponavljao sam u sebi, gutajući kafu i gnječeći među zubima meke opiljke, u uvjerenju – vjerujem – da će se, tako, odluka primiti i pustiti korijenje razložnosti i nepovratnosti.

Dok sam kružio pogledom u širokim elipsama, pažnju će mi, u istočnom uglu dvorišta, privući dugačka horizontala koja se ugnjezdila u visokim stabljikama korovskih trava. Asocijacija me je presjekla povrh želuca i prisilila da provjerim: prerezana tik iznad površine tla, tamo je ležala drvena bandera, šireći oko sebe miris prastarih smjesa za impregnaciju.

Pogledao sam u oca i palo mi je na pamet kako se velika prepreka mojim naumima upravo  stropoštala pred moje noge. Možda sam umišljao ali, činilo se kao da i on dijeli iste strahove.

 

3.

Oluja će, nemoj da si prišao banderi, može udariti grom! –  znala je povišenim tonom upozoriti moja majka kada bi primijetila da se prema nama ustremljuje teget zavjesa sa zapada. Vremenom je prestala potreba za intervencijama ove vrste pošto sam usko područje oko drvenog električnog stuba, posađenog – voljom proizvoljnosti elektrodistibutivnog preduzeća – u uglu našeg dvorišta, ionako izbjegavao.

Nisam, prema tome, u stanju predočiti svu punoću zbunjenosti, nevjerice, strijepnje i užasa koje sam iskusio u ono avgustovsko predvečerje kad su se nad selo stuštili razoran vjetar i pljuskovi združeni sa bjeličastim gradnim zrnevljem, a munje bučno granale nad podivljalom lipovom krošnjom; provirio sam, bojažljivo, i kroz koprenu od izmaglice i kàpi što su putovale niz okno, ugledao izvitoperenu majčinu figuru, smještenu pored naše bandere. Još uvijek ne sasvim siguran, nakon što sam istrčao na verandu sva sumnja je iščezla: ona je – zasita ona! – tamo stajala, dlanovima oslonjena o taj stršeći trupac, poput slijepca koji rekonstruiše nečije lice; učinilo mi se da joj se tijelo ritmično grči i opušta. Ja sam se od tog prizora prvo skamenio a onda se, kao iz kakvog davećeg sna, odvalilo preko mojih glasnica:

-Bježi od bandere mama, oluja je, može udariti grom!

Moj krik, vapaj, ili šta je to već bilo, doputovao je kroz zaglušujuće zvučne kulise do željenog odredišta i majka je, kao da se upravo u tom trenutku probudila, odlijepila ruke od debla, pridigla se i krenula ka kući.

Njezin postupak bio je frapantno nelogičan i bizaran ali, dok je u dolasku  brisala kišnicu – samo kišnicu? – sa lica i očiju, nije mi padalo na pamet da tražim objašnjenja; tada još nisam imao dovoljno godina za preispitivanja i bilo je jedino važno da ponovo je sa mnom.

Narednih nekoliko dana viđao sam je rijetko a oca gotovo nikako. On je imao to čudno radno vrijeme,  dvanaest sati dnevne smjene od sedam do devetnaest, onda sledeću noć od devetnaest do sedam ujutro a potom je dva dana bivao slobodan. U periodu te epizode, međutim, na osnovu njegovih odsustvovanja nije se moglo zaključiti ništa, i nikakav ritam nije postojao, a ako bi se i pojavio, njegovu fizičku inkarnaciju nisam imao priliku primijetiti. Samo bih, kroz san, pokoji put čuo neodređenu viku ili tupi udarac, kao u slabo napetu  membranu doboša. Učinilo bi mi se, tada, da sam, kao odgovor, začuo i moju mater kako je suspregnuto podvrisnula, ili zastenjala, ali  – ne mogu biti siguran.

To je mogao biti sedmi, osmi ili deseti dan od one oluje kada sam se, u želji da pilićima dohvatim šaku pšenice, obreo u ambaru. Tamo, u polumraku, lebdjela je figura moje majke: od njenog vrata pa do tavanične hrastove grede pružao se zategnut marvinski konopac a između opanaka na njenim nogama i patosa, nije bilo ničega; vazduh; mračan i prazan.

Ta slika para nogu što postojano prkose gravitaciji prvotno mi se učinila upravo  spektakularnom, u mjeri da sam imao poriv aktera počastiti aplauzom oduševljenja ali, gotovo istog momenta – jasno se sjećam – moj naum je sasječen intuitivnim impulsom koji je govorio da u prizoru nema ničega mističnog ili artističkog; niotkuda – jer sa tim nisam imao iskustva ni u tragovima – došlo mi je da tu ja najednom imam posla sa smrću, drugog objašnjenja nije moglo biti, tu preda mnom bio je mrtvac, i taj mrtvac bila je moja mati. Snažno sam želio da se u mojoj glavi ponovo sve preokrene, da se ta žena pomjeri, da padne odozgo – makar se i povrijedila – žudio sam za pokretom jer pokret je pokret, pokret je živ.

Ali mrtvilo se već bilo uhvatilo u ambarskom polumraku rasječenom mjestimično svjetlosnim trakama, i u mome umu ja sam s užasom shvatio i prihvatio da se to neće promijeniti, a niz moje nogavice otiskivala se topla tečnost i nakupljala u prašnjavim utorima podnih dasaka.

 

4.

Neuhvatljivom zaigranošću psihe, u početku sam razloge tražio u sebi; bilo mi je daleko od pameti da bi ona, samo tako, ostavila nemoćno dijete (kakvo sam, bez pretjerivanja, zaista i bio) a da ono sàmo nije nešto debelo zabrljalo, toliko debelo da za nju nije bilo drugog izlaza. Jako sam se upirao da pronađem te svinjarije kojima sam mater poslao pod zemlju, svaki put začuđen što nisam u stanju da ih se dosjetim, ili ih bar domaštam, pa da završimo s tim. Izostanak dovoljno ubjedljivih dokaza sopstvene zločinačke aktivnosti zadugo me neće usmjeriti ka pomisli da oni – sve su prilike – i ne postoje i da se ta stvar odvijala bez mog doprinosa. Ponekad bih uzroke za onaj prizor nje neprirodno opružene u vazduhu nalazio u nekom ludilu koje ju je, iznenadno i nenajavljeno, bilo uzelo pod svoje, dotad neprimijećenom i neispoljenom, a onda bih se dosjetio oluje i majke čvrsto pripijene uz električni stub i sada je taj čin imao sasvim drugačiju konotaciju, onu koja poništava uporište iznenadnosti; bar to je podupiralo nekakvu predistoriju.

Vremenom je u meni ipak prevladalo uvjerenje da je glavni krivac za majčin suicid bio moj otac, zaključak, na osnovu svih – ma kako manjkavih – saznanja, prilično logičan. Pokušavajući da rekonstruišem njen život koji sam, istinu govoreći, poznavao maglovito (ako i toliko), a neminovno uključujući u sve to nepotvrđene pretpostavke o zanemarivanju, šikaniranju i fizičkim torturama koje su bile vjerovatne ali, velim, bez sasvim nesumnjivih potvrda, nisam mogao pobjeći utisku da se, u njenom slučaju radilo o nečemu što bih najpribližnije – možda – definisao kao – praznina. I, da budem sasvim iskren, kad god bih dublje razmišljao o tome, nametalo mi se, nekako, da ima smisla, kad smo već na nju osuđeni, prazninu učiniti potpunom.

Opravdavao sam njen čin, opravdavao sam nju, reklo bi se.

Ono što će do današnjih dana ostati potpuno nevjerovatna činjenica je da ja o svim dilemama koje su me opterećivale, progonile ili koje su, prosto, porađale znatiželju, nikada, ni direktno, ni indirektno, sa ocem nisam prozborio ni riječ. A prilika je bilo tušta i tma.

Nije se to desilo čak ni u situacijama kad smo bivali u nekoj formi sukoba i kada je bilo sasvim primjereno da na njegovu uvredu ili nadmenu neotesanost odgovorim kontrauvredom; nešto u smislu „zbog tebe se mama ubila“ ili, još prikladnije, „ti si ubio mamu!“. Ne, nikad!

Kada stavim ruku na srce, čini mi se da me to previše nije ni zanimalo ili, ako i jeste, onda sam ima strijepnju da će se moje najhrabrije pretpostavke pokazati tačnim i, na taj način, stvar učiniti nemjerljivo gorom nego što ona to, u hranjenom neznanju,  jeste.

Kako da kažem, trpeljivi komformizam: samo da nije gore.

 

5.

Poziv sam odbio bez pretjeranih iluzija: poznavao sam tu ženu, bilo je to tek kratkoročno odgađanje neizbježnog. Trenutak kasnije telefon je ponovo nadigao dreku, sada malo intenzivnije; sačekao sam, možda odustane, ali – razumije se – od toga nije bilo ništa.

U redu, popustio sam.

-Gdje si ti zlotvore? – prosiktala je.

Ćutao sam mirom ravnodušne stijene. Da sam bio neposredno pored nje, potpuno sam uvjeren, ne bih bio tako sabran.

-Progovori crve! Gdje si?

Tačno sam sebi mogao predočiti fizionomiju njenog lica dok se pod udarima neshvatanja i  zbunjenosti grči u nekontrolisanim tikovima. Bila je suočena sa vanrednom i – u njenom sistemu življenja – kataklizmičnom senzacijom i sada je u pokretu i iskazu ispoljavala simptome klasičnog šoka, kao poslije kakve strašne saobraćajne nesreće.

Ali, do juče uobičajen, rječnik moje žene najednom je zvučao tako očigledno pogrešno, odvratno i neprihvatljivo.

I gubitnički.

Pogledao sam u pravcu mog oca koji je, tamo, pored bunara, dovršavao svoju cigaretu. Ne sasvim slučajno, ličio je na ogromnog, autoritativnog poglavicu čiji grijehovi su, ako ih je i bilo, odavno zastarjeli. Ovamo, naspram njega, stajao sam ja, na pedalj od veličanstvene pomisli kako upravo vraćam kontrolu nad sopstvenim životom.

Zafrljačio sam telefon i on se, u sudaru sa drvenim plotom, razlistao poput kakve natrule voćke, a onda, pokretom ruke, pozvao starog da mi se, zajedno sa svojom aždajom od testere, pridruži pored bandere: dok si trepnuo, stub je bio sasječen u cilindrične furke.

Pod udarima sjekire panjevi su pucali poput ledenica a pored mojih nogu gomilale su se cjepanice, koje ćemo zimus sagorjeti u našoj peći.

 

SLAVIŠA  OBRADOVIĆ (1965.)

 

Studirao građevinu u Zagrebu i Beogradu (gdje je i diplomirao).

Piše – povremeno – kratku prozu i dramske tekstove. Radovi su mu objavljivani u zbornicima i periodici te na književnim internet-portalima.

Trostruki je dobitnik književne nagrade za kratku priču/pripovijetku „Zija Dizdarević“ („Susreti Z.Dizdarević“ – Fojnica; laureat za 2012.godinu), dvostruki dobitnik nagrade SKPD „Prosvjeta“ – Šamac (za kratku prozu),  te laureat književnih nagrada „Milutin Uskoković“ (Užice)  i „Eso Sadiković“ (Prijedor).

Laureat je nagrade za originalni dramski tekst na konkursu 7. internacionalnog festivala amaterskih pozorišta – Laktaši 2012.

Njegove kratke priče i pripovijetke  bile su u najužem izboru za književne nagrade „Lapis Histriae“, „Andra Gavrilović“, „Milovan Vidaković“, „Ulaznica“, „Miodrag Borisavljević“, „West Hercegovina fest“, „Hourgalss literary magazine“ itd.

Živi i radi u Prijedoru.

2,303 total views, 3 views today

Komentariši