Neposluh

 

B. Timotiću

 

S mosta na rijeci Waal,

Nebo u daljini

Ima boju guste,

Mlade krvi.

 

Tek što je svanulo.

Dolje,

Na vodi,

Tiho prolaze brodovi-tegljači,

I stari brodar,

Dobro ušuškan,

Puši na palubi,

Zagledan u nebo,

Tamno i glatko poput stakla.

 

Hoću da pošaljem poruku bolesnom prijatelju,

Jednom od najboljih,

Ali se ruci, u džepu,

ne dâ na studen.

Ukočena.

 

(Sjećam se, davnog jednog jutra smo,

Oba ”friški” azilanti,

Po kiši i vjetru

Kod mene pravili neku ogradu.

Bješe malo odocnio,

A kad ga upitah zašto,

Samo mi pokaza nabrekle šake:

“Vidi!”

Palcu, lažiprstu i onom najvažnijem

Zglobovi poput paradajzića!

I ode da radi,

Sabur,

Kao da mi je upravo podnio

Meteorološki izvještaj.)

 

Polako, s mukom,

Vadim ruku iz džepa,

Golim prstima stežem smrzlu željeznu ogradu,

Da ih,

Skočanjene,

Kaznim

Za

Sramni

Neposluh.

2,901 total views, 7 views today

Najnovije objave od

Komentariši