Grad obojen u bijelo

Narrator: I was in a mood to destroy something beautiful. I wanted the whole world to hit bottom.

Skoro da postoji nešto bolno lijepo u oborenim gradovima. Skoro. Vjerovatno jer su svi nekako istovjetni, nemoćni, spokojni: golema i bezmjerna naličja apokaliptičnog niza i bezumlja, nasilja i pustoši, odjeka i smrti.

(Ypres. Hirošima. Dresden. Babilon.)

Polisi u bojama pijeska i pepela. Imitacije. Duhovi i skeleti sadizma. Crno bijele fotografije na visokim bijelim zidovima galerije moderne umjetnosti.

Metaslike okrutnosti.

(Čekanje kiše da opere sve.)

Vještačka jezera podignuta na krateru nasumičnih granata i bombi, platoi i amfiteatri sazdani od desotospratnih domova – ove slike mi dolaze u um i ne žele izići van.

Kuće od karata od cigli od gline. Mogu vidjeti debljinu njihovih zidova, njihovu anatomiju, njihove molekule i ćelije. Žbuku, cijevi i dimovode. Tetive od ilovače. Betonsku limfu. Zapaljeni plin.

(Presjek klaonice.)

Fotografije djece i fotografije patine od prašine na njihovim licima, i fotografije krvi iz njihovih ušiju i kose. Ulaze mi u um dagerotipijska statika njihovog patosa i nijeme propovijedi, improvizirane naracije koje možemo samo gledati (i ništa više, možda jecati s njima i u njihovo ime) na njihovim licima jer je cijela igra namještena i priča je došla do svog kraja, i jer biti krepostan i ispravan i istinit i dobar znači biti na strani koja je već unaprijed na gubitku.

Silovanje je u prirodi čovjeka. Njegova želja da nešto slomi i prekine je najsnažnija od svih, jer je udaviti i istrgnuti vrlo lako. Lakše od bilo čega drugog što i pomisli učiniti. Jer, odustati je lako.

Nasilje je oprečno stvaranju (ne na način na koji je – ponekad – kreacija nasilje), svojstvo prostih (onih koji ne znaju bolje), korov od gnjeva, mržnje, neukosti i zavisti.

(Varšava. Staljingrad. Gaza. Sarajevo. Hull. Berlin.)

U um mi dolaze obrasci apsurda i bolesti, koncepti religijskog kulta smrti od kojih skoro uvijek počinje sve, i koji skoro uvijek onečišćuju sve, i zagonetke svih piona i njihovih bogova mi dolaze u um, idola i njihovih pješaka upetljanih u čvorište svakog grada svedenog na svoje tlo, na svoje podzemlje, na svoje groblje i svoju prošlost, na svoje kraljeve i prosjake, na svoje ratnike i mirotvorce, sve koji su pod teretom srušenih zgrada postali jedno. I ništa. Prah.

(Damask. Tokio. London. Atlanta. Armazi. Alep.)

Skoro da postoji nešto neugodno lijepo – pitomo – u razrušenim gradovima obojenim u bijelo, u kreč i prašinu, u hibridnom virtualnom djelu zbog kojeg želim bljuvati i zbog kojeg sam ljut, i zbog kojeg želim psovati glasno na sve ljude, i s kojeg ne mogu skrenuti pogled. Skoro.

Pomislim da smo možda zaslužili sve ovo. A onda opet, pomislim drugačije.

4,509 total views, 4 views today

Komentariši