Isječak iz priče ‘Apokrifi Simona Jakova’

Abraham Jakov

    

Otac moga oca Abraham – sakupljao je sjećanja Simon Jakov – nije volio svoju porodicu jednako koliko svi u ovoj porodici, osim njegove sestre Elize, nisu voljeli njega. Abraham je u svemu bio drugačiji od svoje braće, i njegova majka se ponekad pitala nije li možda sanjala njegovo rođenje, jer ovaj plavokosi kovrdžavi buntovnik koji je odbijao moliti se bogu, i umjesto toga čitav dan crtao ljudske glave na papirima pročitanih novina, jednostavno nije mogao biti sin njezinom suprugu Eliju, i brat njezinoj djeci.

S druge strane Abraham Jakov se još češće pitao nije li njegov život samo jedan užasan košmar, u nizu užasnih košmara – jer sve što je sa svojom braćom, i ljudima koji su se nazivali njegovim roditeljima, imao zajedničko bila je približno jednaka količina netrpeljivosti koju su upirali jedni prema drugima – i vjerovatno bi ostao uvjeren u opasnu zabludu kako oko njega postoji samo zlo, da u njegovom životu nije bilo Elize. Uživao je dok se brinuo o njoj, jer je samo tako osjećao da je živ, a ona ga je zauzvrat voljela tako nevino i čisto da je Abraham vrlo rano imao čast spoznati bezuvjetnu ljubav. 

Abraham i Eliza imali su crne oči, i njihove oči su mogle razgovarati. 

Abrahamov otac je bio pedofil pod plaštom hasidskog kulta i tradicije, i kao svaki pedofil bio je hulja sa vrlo mizernim penisom, i utoliko većom jarosti i željom da kontrolira svijet, ma koliko ovaj svijet bio mlad i mali; on sam je bio dovoljan razlog za Abrahama da zauvijek zamrzi i izbriše iz svijesti svoje porijeklo.

Kad je imala devet godina Eli Jakov silovao je Elizu Jakov, svoju sopstvenu kćer, i nastavio joj dolaziti u krevet svake noći, punih devedeset dana. Otac Eli je Elizi zauvijek umorio dušu već prvi put kad je oskrnavio i načeo njezino tijelo, pod izgovorom da ispunjava božansku zapovijed; Eliza je prestala govoriti, i iako je bila primorana na šutnju, njen pogled nije. Kad je saznao za ovo, Abraham je navukao osvetnički bijes na svoje crne oči, skrio Elizu u svoju sobu, i zasjekao oca sjekirom sedamdeset i dva puta, dok je ovaj lomio subotnji kruh, i onda ga nastavio tući pljoštimicom sjekire sve dok njegovo tijelo nije postalo neprepoznatljiva kaša od hrskavice, tkanine, organa i mesa. Elijeve genitalije Abraham je odsjekao i bacio pred noge svojoj majci, i potom pobjegao od kuće. Abrahamu je bilo šesnaest godina kad je ubio svog oca, i kad je odlučio da će djecu od sebe samog imati – nikad.

Dok ga je gledala kako odlazi, Elizine oči su se još samo jedanput nasmiješile i onda utihnule.

Abraham se pridružio ciganskoj družini i živio na njihov način i s njima čitave dvije godine. Njegova surogat porodica znala je šta je učinio, i smatrali su da je imao pravo; njima, ali i bilo kome poslije, izostavio je ispovjediti ono što su ionako svi znali, ili bar pomislili i pretpostavili; tek, Abraham je konačno uspio sklopiti mir sa svojim ocem, monstrumom Elijem. Abrahamu se sviđao ciganski krotak osjećaj za pravdu, a još više je nalazio privlačnim njihove otvorene predrasude prema korijenima.

Abraham se, iako nije imao namjeru, zaljubio u cigansku kraljicu Špelu, i Špela mu je, sa vrlo jakim predumišljajem, uzvratila ljubav. Imala je crne oči koje su ga sjećale na Elizu, pa je gledajući u njih osjećao samo bol. Kad ju je jedne noći obljubio, odmah poslije mu je izrekla prijetnju da će, ukoliko je ikad napusti, baciti na njega kletvu vječite samoće i lutanja, najokrutniju od svih. Uzela je njegov dlan, posjekla ga i iscijedila uncu Abrahamove krvi kao polog. Posjekli i krvavi dlan Špela je polizala, i rekla Abrahamu da je upravo postala njegova žena.

Abraham nije mnogo mislio o Špelinoj mistici, niti je našao za shodno brinuti o kletvi koja će ga pratiti, ukoliko ikada odluči otići; čak i nije mislio da lutanje i samoća mogu predstavljati kaznu, pogotovo onu najokrutnije vrste. Abraham je imao nestalan, skitnički duh, jači čak i od onog u njegovim ciganskim prijateljima, pa nije bilo upitno hoće li ikada otići iz njihove komune, već kad.

Otišao je jedne noći kad je mislio da Špela čvrsto spava; Špela je gledala kako Abraham ustaje, odijeva se i odlazi, a da nije progovorila niti riječ. Kad je izišao iz šatora, odšunjala se do svoje kutije sa dragocjenostima, optočene riječnim školjkama, izvadila staklenu bocu u kojoj je bila krv oca moga oca, iskapila je naizust i izgovorila iskonske stihove iznevjerene žene, proklinjući onog koji ju je ostavio.

Tri mjeseca nakon Abrahamovog odlaska, Špela je prijevremeno rodila kćerku. Nazvala ju je Rijeka.

Rijeka je umrla – brzo i bez patnje – već dva mjeseca poslije od zloćudne upale pluća, i dovitljivo izbjegla zlo koje je uskoro progutalo čitav svijet. Abraham nije saznao da je ikada imao kćer. Znao je da čovjek ima pravo na svoju sreću jednako koliko i na nesreću, no možda je za njega ovako ipak bilo bolje; samo je u trenutku njene smrti, miljama daleko, osjetio stravičan i kratak bol u grudima, i odmah potom stravičnu tugu zbog koje je koračao čitave noći, nastojeći je zaboraviti ili bar promijeniti za nepodnošljiv umor u nogama.

 

Prošlo je deset godina, i Abraham se selio iz mjesta u mjesto, u sela i gradove, nesposoban da stane i vođen silama koje su mu bile nepoznate; na svom putovanju Abraham je volio trinaest žena, i ove žene su ga voljele natrag; sve njegove ljubavnice su umrle u isto vrijeme kao one noći kad je otišao od svoje ciganske kraljice, i svaki put kad bi se ovo desilo, Abraham bi se sjetio Špele i njezine kletve.

Ova kletva će dobiti svoj jezivi i ironični prevrat dvije godine poslije, u kampu u kojem su Cigani i Židovi propitivali svoje radne navike. Abrahama su u Dachau dovezli 1943. u odjeljku voza za prijevoz žita, u kojem je zajedno s njim bilo još stotinu devetnaest ljudi; žena koja je bila slijepljena grudima uz njega, povratila je svoju raženu kašu zajedno sa krvlju i ugušila se dan prije nego su stigli onamo. Abraham je dvadeset sati – jer od smrada ljudskih fekalija nije mogao spavati – proučavao lice umrle žene, nesposoban i spriječen da izvuče ruku i zaklopi joj kapke preko neobičnih ljubičastih očiju, u kojima je, kad je svjetlo što se provlačilo kroz daske vagona bilo pogodno, mogao jasno vidjeti svoj odraz. Ovo će biti jedine violetne oči koje će Abraham ikada u svom životu i vidjeti.

73 437 glasilo je novo Abrahamovo ime, utetovirano razrijeđenom plavom tintom, koja je ipak bila dovoljna da ostane zauvijek vidljiva ispod kože, na njegovom desnom zapešću. 73 437 je prvi put vidio 45 989  četrdeset i prvog dana boravka u logoru, i odmah se zaljubio. Znao je da na ovom mjestu njegovo prokletstvo jače nego igdje drugdje, no nije mario. Sastajali su se u šupi za skladištenje alata za kopanje raka, i protivno uvjetima u kojima su živjeli, vodili ljubav strasnije nego ikad, i s bilo kim, u svojim životima.

73 437 i 45 989 su bili dijelom voajerističkog pokusa dra Heinricha Spinnera, psihologa-bihevioriste sa činom hauptsturmfűrera, koji je proučavao obrasce ljudskog ponašanja u ekstremnim uvjetima; branio je teoriju ljudske prokreacije, prema kojoj su, obje, seksualna i žudnja za produljenje vrste nadilazile čak i temeljnu čovječju volju upravljenu ka preživljavanju, pa je vrlo blisko promatrao ovaj – kao i ostale koji su im sličili – par zaljubljenih zatvorenika.

U junu 1944. godine, razdvojio je 73 437 i 45 989, poslavši oca moga oca sa još stotinu trideset duša u radni kamp Theresienstadt, kako bi tamošnjem židovskom režiseru Kurtu Gerronu poslužili i pomogli pripremiti jednu od najvećih prijevara koje je svijet ikada vidio. Naravno, Kurt Gerron je bio primoran učiniti ovo, i iako je znao da ga neće ostaviti u životu – kako su obećali – kad se sve završi i kad ispuni svoj dio pogodbe, sve do posljednjeg kadra bio je izuzetno uljudan i profesionalan, potajno se dojeći nadom da će, možda i ipak, dočekati kraj ovog ne-vremena priseban i živ.

Kad je 73 437 dovezen u terezienski geto, bio je pomislio da je skrenuo s uma, jer je unutrašnjost utvrde – koju je prije dva stoljeća dao izgraditi car Joseph II, i dati joj ime po svojoj majci Maria Therezi, i u kojoj je robijao najpoznatiji atentator iz Prvog svjetskog rata – više nalikovala na velikobudžetnu teatarsku produkciju, nego na mjesto u kojem su ljudi bili predodređeni umrijeti od kuge i gladi.

No, mise en scene savršenog  gradskog trga i života je upravo bio to: opsjena.

Tisuće Židova, i među njima 73 437, su za manje od trideset dana napravili presliku savršenog ograđenog gradića koji ima svoju školu, svoj hram, svog gradonačelnika, ambulantu, kantine i trgovine, svoj limeni glazbeni bend (koji je svakog dana, tačno u podne i zajedno sa dječjim horom sastavljenim od židovskih dječaka sa profinjenim glasnicama, započinjao operu Brundibar), svoju poštu, čak i svoj sopstveni novac. Kamene pločnike su svako jutro prale najsnažnije žene sa ribaćim četkama i sapunom, sve do trenutka kad su, ne uspijevajući se prepoznati, u ovim nogostupima mogle vidjeti svoj odraz, sobe su bile bijelo okrečene istim vapnom koje je tako sigurno izjedalo ljudsko mrtvo meso u zajedničkim jevrejskim grobovima, stakleni izlozi su bili bez ijedne mrlje, a u vrijeme kad je geto posjetio inspekcijski odred Crvenog Križa (i kad je 73 437 već bio na putu natrag u Dachau, i svojoj dragoj) na ulice su izvedeni samo najuhranjeniji Jevreji i oni koji nisu pokazivali simptome tifusa, i djeca rumenih i zdravih obraza, svi očuvani samo za ovu svečanu priliku. 73 437 nije bio jedan od sretnih koji su toga dana u Terezinu jeli maslac, bijeli kruh i puding od kupina, niti je miljama daleko mogao čuti krike paćenika koji su se iz terezienske makete imali čuti već dan poslije.

            

45 989 je dala roditi moga oca u tako hladnom jutru, da se plazma iz vodenjaka smrzla skoro istog trenutka kad je dotakla tlo. Pupkovinu i dječju košuljicu njegovi su roditelji ispekli u mjedenim posudama za vodu, iznad improvizovane vatre od svoje kose i sasušenog i smrznutog izmeta, i savjesno pojeli. Bio je to prvi pristojan obrok koji je 73 437 progutao u skoro dvije godine koliko je bio zatočenik, i bio je zahvalan svome sinu; čak je bio zaboravio žvakati čvrstu hranu, pa se u početku samo divio izvanrednom osjećaju koji je proizvodila njegova vilica.

Njegov tek rođeni sin nije znao prestati plakati, jer je izašavši iz majčine utrobe zahtijevao jesti, i njegova majka ga je skoro ugušila svojim grudima u strahu da čuvari ne čuju njegov vapaj.

Moj otac nije preživio zahvaljujući proviđenju, glupoj sreći, ili činjenici da se njegov gladni plač izgubio u gomili gladnih plačeva svugdje oko njega, već kao Spinnerov eksperiment i treće poglavlje njegove psihološke disertacije. Spinner ga je uzeo od njegovih roditelja s jakom namjerom da ga nastavi proučavati, jednako kako je proučavao i okolnosti njegovog začeća. Neće upoznati svoga oca i svoju majku, ali će zauvijek čuvati njihove crno-bijele fotografije; naime, nakon što su saveznici oslobodili Dachau, u sjevernom dijelu oficirskog hangara gdje se nalazio Spinnerov laboratorij, pronašli su leševe dvadeset beba na kojima su bile izvršene autopsije, i njih devet živih, a na njihovim medicinskim kartonima sve pojedinosti njihovih lomljivih života.

Heinrich Spinner je bio kompulzivna i precizna osoba, pa je uredno i snishodljivo zapisivao sve svoje akcije, i dokumentovao sve svoje oglede i profesionalna zapažanja, uključujući i zločine koje je činio u ime nauke i Trećeg Reicha; tako je sedamnaest godina poslije, kad je mogao ovo da shvati, moj otac saznao da je 73 437 bio njegov otac Abraham Jakov, a 45 989 njegova prelijepa majka Katja Ruben, i da je bio jedna od onih devet preživjelih beba. U spisima koje su sve dotad čuvali njegovi posvojitelji, pisalo je da su ubijeni sa po jednim hicem u potiljak, isto jutro – četvrt do devet – kad je on rođen. Naređenje za smaknuće izdao je dr Heinrich Spinner, upravitelj odjela za medicinske eksperimente radnog kampa Dachau, poznatiji pod samoopisujućim pseudonimom ‘Čedomorac iz Dachaua’. To je sve što je pisalo o njegovim roditeljima i njihovim ubojicama, a pored ovoga što je pisalo bile su pričvršćene njihove slike: u očima svoje majke, Katje, moj otac je ugledao strah koji je naivno, ili čak svjesno, zamijenio za nadu, a u Abrahamovim zjenicama vidio je istrajnost, koju će docnije poistovjetiti sa prazninom u svojim.

U dokumentima dra Heinricha Spinnera nije pisalo kako je, prije nego su ih hladnokrvno ustrijelili, Abraham Jakov prestao biti broj, presretan jer će izbrisati Špelinu kletvu, i kako je 45 989, puna samokrivnje jer nije učinila više kako bi zaštitila i spasila svoje dijete, nemoćno promatrala smrt oca njezinog sina, na kratko začuđena jer se ovaj smije, i jer je prasak iz cijevi prislonjene uz njegovu glavu nekako povučen i bezvučan; 45 989 je umrla i prije nego je metak iz lugera redova Glassa proletio kroz njezinu lobanju.

 

2,140 total views, 2 views today

Komentariši