Goran Sarić: Selo ruža, Kuća krompira Warstein(er), pivo sa Olimpa

Selo ruža, Kuća krompira Warstein(er), pivo sa Olimpa (1. Dio)

 

 

 

Kad smo se, na škrtom engleskom, prijavili na recepciji Grand hotela u Olsbergu, postarija plavka u plavoj uniformi nešto promunđa, pa nas nešto upita, ali na njemačkom. Opet mi, ingliš. Opet ona dojč. “I don’t understand you”, iziritirano će supruga, dok ja krvnički piljim u nju, kao da mi je, štajaznam, ubila cuku. Pružimo joj papir s dokazom o rezervaciji. Ona ga tek ovlaš pogleda, pa ljutito zovne koleginicu u kancelarijici iza njenih leđa.

I ode, bez “a”, i bez “mu”.

S koleginicom smo se za tili čas sporazumjeli, i otišli na raspakiravanje.

olsberg-potocicweb

* * *

Spušta se mračak, pa izlazimo u šetnju, da potražimo neko zgodno mjestašce za večeru. U Njemačkoj smo, pa mi se jede dobra jageruša, ili neka druga sočna, pogolema šniclica. Začudo, takvo što se večeras jede i mojoj, najčešće pasti, mlincima i zelenišu sklonoj boljoj polovini. To bi nam trebalo olakšati traganje.

Ali da prvo malo protegnemo nožice.

 

Olsberg se nalazi u brdovitoj regiji Sauerland, država/provincija Nordrhein-Westfalen. To je gradić od petnaestak hiljada duša. No,  kao prilično poznato zimovalište, ima na desetine hotela i prenoćišta. Jedan od većih – što mu i samo ime kaže – je i “naš” hotel za naredna tri dana.

Na nešto manje od tri sata vožnje od Utrehta, Olsberg je, uz obližnji, mnogo poznatiji Vinterberg (Winterberg), jedno od najomiljenijih izletišta za holandske ljubitelje zimskih sportova. No, i sada – tek je sredina oktobra – u ovom malom mjestu sve vrvi od turista.

Uz jedanaest sela koja ga okružuju sa svih strana, okolina Olsberga ima i čak pedesetak bregova i brežuljaka, što ga, s bujnim šumama i pašnjacima, rijekama, potocima i, kažu, impresivnim vulkanskim stijenama,čini pravim magnetom za ljubitelje aktivnog odmora. “Ubilo se” za šetnju, bazanje, trčanje, skijanje, plazanje, “obični” biciklizam i montibajkanje… A eto, s obzirom na veliki broj hotela i restorana, i za – krčmarenje. Od šnicle do šnicle, od piva do piva!

Sam grad nema nekih posebnih znamenitosti. Muzejić, galerijica, parkić i, kao svugdje, po gabaritima impozantna crkva nasred sela. U siromaštvu drugih događaja, stara dobra wiki izdvaja onaj od 23. juna 2014., kad se jedan njemački lovac-bombarder, Eurofighter, upravo nad Olsbergom sudario s malim privatnim avionom. Tom prilikom su izginule dvije osobe.

Eto, ako neće Olsberžani, za glas o njihovom gradu pobrinulo se – nebo.

* * *

Poslije kraće šetnje prilično skučenim centrom varošice – sve razrovano, buka, bageri i kamioni, gradi se novi kružni tok – nakon kraćeg kolebanja biramo “American bar El Paso”. Iako mu ime to ne sugeriše, u njemu, sudeći po meniju u izlogu, možete dobiti više vrsta njemačkih šnicli, sve sa izvrsnim američkim pomfrijem.

Kako li ga samo dovde dopremaju, pita se naivčina u meni.

Na žalost, uprkos imenu lokala, teksaškom šeširu, gitari na zidu i gazdinom “kaubojskom” portretu iznad šanka, dotični gospodin ni da bekne na engleskom. Ni on!

Ovaj lažni džon vejn očito ne bi ni znao drugačije nego kao u ovdje na njemački jezik sinhronizovanim kaubojcima: “Halt!”

Šta da se radi? Žedan i gladan, rukama i nogama nekako naručim pils iz ovog kraja, čuveni warsteiner. A za prehlađenu suprugu grog. Za večeru, hajde da mu malo pomognemo : zwei schnitzel. Bez titla.

Čekajući klopu, šutimo i kroz prozor promatramo gužvu u centru. Prometno neko mjesto. Kolone auta. Kao da kroz njegovu usku “žilu”, teče saobraćaj cijelog Sauerlanda.

Dosadno mjestašce, barem na prvi pogled. Osim, možda, zimi, kad u njega nagrnu rumene skijašice. Pa se, uz Glühwein, toplo vino, vrući grog i puno smijeha, čovjek (u paru) lijepo zagrije.

Ali danas: sivo i sumorno, ošini po prašini, smrad benzina i buka motora … A kad digneš pogled ka brdima: crnogorica okej, ali bjelogorična stable u daljini već sasvim ogoljela. Na hladnoj kiši očerupane kokoši. Snijega i vitkih snjegašica ni od korova.

Danas mi ni kanta varštajnera ne bi pomogla. Pogotovo što ovom “kauboju” ni šnicle nisu neke.

American bar El Paso – luk i voda!

* * *

Kad smo prvog jutra sišli na doručak, u tri velike sale ni jednog slobodnog mjesta. Kad mladu posluživateljicu zamolimo da nam pomogne, ona se smješka i blene u nas k’o tele u šarena vrata. Ni ona, očito, ne govori engleski. A jedva da joj je dvadeset i koja. Oko nas “žubor” mnogih jezika: slovački, holandski, engleski, poljski, a, evo, i naša “mrva” bosanskog.

Ovako nešto u Holandiji je naprosto nezamislivo. Tamo čak i kondukteri, šoferi, medicinske sestre i njihova braća, da ne govorim o trgovcima i ugostiteljima – svi, ama baš svi govore barem engleski i njemački. Neko bolje, neko lošije, ali svi dovoljno dobro za “prvu pomoć” pacijentima i mušterijama.

Da bi preživjele, male nacije su prisiljene na komunikaciju. A velike često misle da su bogomdane. Tako i Nijemci. Oni, kao ona drska recepcionarka, očito smatraju da ste dužni da im se obraćate na njihovom jeziku čak i kad ste tu na samo tri dana. Možda je najbolje da ni ne dolazite, nego da im ček pošaljete poštom. Danke Deutschland!

To su imali i naši Slovenci. Čast izuzecima, ali i oni su u pravilu nerado govorili srpskohrvatski jezik.

Kako nekad, tako i danas. Barem je takvo naše iskustvo. Na njihovoj ćete granici rijetko doživjeti da vam uniformisano lice kaže   “Dobar dan”, ili “Sretan put”. Samo uzme pasoš, ako imate sreće – jedva ga i pogleda, i vrati vam ga bez ijedne riječi.

A nisu oni, kao ni drugi Jugovići uostalom, neka velika nacija. Osim, možda, u sopstvenim očima.

Mislim da je Nijemcima velika greška što, koliko znam, sve strane filmove sinhroniziraju na njihov jezik.

Džon Vejn, “Halt!” i “Achtung”?! Ne zvuči baš prirodno, zar ne?!

* * *

Nakon obilnog doručka, odlazimo u šetnju u kojoj bismo trebali vidjeti nešto starije čak i od dinosaurusa! Radi se o vulkanskim stijenama Bruchahauser Steine. Četiri gromade stare preko 380 miliona  godina! Svaka sa zasebnim imenom: Bornstein, Goldstein, Feldstein i Ravenstein. Zaštićeni spomenici prirode. Oko njih, u gustoj šumi, vele ćitabi, žive i rastu mnoge rijetke životinjske i biljne vrste. Ovo bi stvarno mogla bit’ zanimljiva šetnjica!

Tako je i počela. Već i asvaltni put koji vodi do info-centra na ulazu u zaštićeno područje prilično je uzbudljiv. Sličan onom našem iz Konjica za Boračko: uzan, krivudav, trč-trč pa rupa! Uvertira, biće, u avanturu koja nas čeka u čudnoj šumi.

Plativši ne baš jeftine ulaznice, krećemo strmom stazom uzbrdo. Šema na ulazu nudi nekoliko mogućnosti od kojih mi, urbani (čitaj: lijeni) Balkanci, biramo onu najkraću.

Staze uske, ispresijecane debelim žilama stabala od čijih se visokih i gustih krošnji skoro ne vidi nebo. A tamo gdje i vidi, na čistinama i proplancima, blato! Iako je sve solidno označeno, pa se ni mi, duduci za čitanje mapa i putokaza, ne mogu izgubiti, D. se s pravom pita: “Za šta dadosmo onolike pare na ulazu?” Jer, osim putokaza, tabli sa informacijama o flori i fauni i jedne stare, natrule lovačke čeke, nema puno vidljivih tragova djelovanja ljudske ruke. Lijepa priroda, ali ovakvih mjesta u bivšoj Jugi imaš koliko hoćeš.

Ali, kod nas je djelovanje ljudskih ruku na takvim mjestima najčešće vidljivo u formi žutih traka i tabli s lobanjom i ukrštenim kostima: “Pazi, mine!”

Zato i jesmo tu gdje jesmo. U mrklom mraku. Četvrt vijeka nakon rata, još uvijek uglavnom tapkamo u mjestu.

Osim toga, ovdje su i te četiri velike stijene. Čudne, tamne, goleme, kao ni iz čega izniknule. U mrklom mraku bi zacijelo nasmrt prepale čovjeka. Nikako ih ovdje, u ovoj gustoj šumi, ne bi mogao očekivati. Jedna je pravi stameni blok, druga liči na krnjatak – možda baš od dinosaura – a imamo i blizance, malu i veliku stijenu, kao stopljene u vječnom zagrljaju. Ljubav? Ili skamenjen strah, pred kakvom davnom šumskom nemani?

 

Cijelim putem za nama ide postariji bračni par. Sijedonje, ali korak žustar, čvrst, sportski. Čujem: Holanđani. Na jednom odmorištu se okrenem i u šali upitam vrlog muža: “Pivica?”

Čovjek me prvo iznenađeno pogleda, onda se od srca nasmija, pa reče: “Da, naravno.”

A onda, kao da se predomisli, dodade: “Radije bih ipak glühwein.” I šeretski namigne.

“Nema problema,” prihvatim. Ali kad vi dođete na naše stjenčuge u Međugorju, dometnem. Ali u sebi.

 

Goran Sarić

 

2,794 total views, 2 views today

Komentariši