Eldin Eminović: Sudbina jedne bombonjere

 

Eldin Eminović

Sudbina jedne bombonjere

Vjekoslav ne zna kada se istopio led iz njenih očiju i kada su posegnule njene ruke prvi put za njim. Ruku na srce, malo toga pamti o njoj, ali eto, ostalo mu u sjećanju priča o jednoj bombonjeri.

Nije ga lijepo dočekala! Vjekoslav se pojavio jednog dana u skučenoj brodskoj kabini, u kojoj je živjela sa dvoje djece. Na njegov nevješt pozdrav, ona je otpozdravila. On je tada tutnuo u njene ruke pismo direktora azilskog centra, zgužvano, presavijeno na četiri dijela, koje je već poprimilo boju farmerki. Tako je saznala kako mora dijeliti sa njim tijesnu brodsku kabinu, jer je samac, nikog na brodu ne poznaje, i ne znaju kuda bi sa njim.
U početku su ga proganjale njene neprijateljske oči svuda. Nisu mu dale jedan tren mira. On je te oči mrzio iz dna duše. Ona je opet vjerovala kako je njegov dolazak ukaljao njen obraz. I to nije krila.
Ali ništa ne traje dovijeka! Nakon par mjeseci, čim bi uspavala djecu, spuštala je svoju glavu u njegovo krilo, a Vjekoslav je milovao njene zamršene i masne uvojke. Ona je izbjegavala javno brodsko kupatilo koje je uvijek zaudaralo na snažna sredstva za dezinfekciju.
Jedne tihe noći, dok se usidreni brod lijeno ljuljao, jer je neka grdosija otplovila niz Rajnu, njena djeca su ravnomjerno disala, a ona se ponovo topila u njegovom zagrljaju, te noći, naizgled bez povoda, ispričala je priču o jednoj bombonjeri. On ne zna zašto je to učinila. Doduše, toga dana je saznala da dolazi njen muž iz Bosne, sa ratišta, ali Vjekoslav nikako nije mogao pronaći vezu između njenog muža i bombonjere.
Možda nije ni bitno! Bombonjeru iz njene priče je kupila Lucija koja je radila u Njemačkoj. Bombonjera je nakon nekog vremena završila kod njene majke, babe Kate, vitalne i vesele starice. Ona je odmah protresla poklon. Kada se uvjerila da se unutra zaista nalazi bombonjera umotana u prekrasni šareni papir, silno se obradovala. Bio je mjesec ramazana, išao je bajram, a ona nije znala šta bi poklonila Behki, sa kojom je radila u tekstilnoj tvornici ‘Ukrina’, i od tada su se posjećivale i pazile. Tako je bombonjera završila kod Behke. Ona je isto protresla poklon. Njenoj sestrični Adisi je bio stomak do zuba.
Neće da se baci. – pomislila je.
Još jednom je pogledom pomilovala bombonjeru uvijenu u lijepi šareni papir, koji je bio tako drugačiji od svega što se tamo dalo doznati i vidjeti, i ostavila je na stranu. Adisa je par mjeseci nakon toga rodila prekrasnu djevojčicu. Od Behke je dobila jednu ‘ambasador’ deku, dvije posteljine, stavila je ona i nešto para ispod bebinog jastuka, i onda izvadila bombonjeru iz  šarenog cekera.
Da zasladiš. – veselo je rekla.
Adisa je poklonila bombonjeru svojoj prijateljici Mersihi, kada je ova diplomirala, a ona je dala Emini, junakinji ove priče, jer je ona otkucala njen diplomski rad. Emina je ostavila bombonjeru na regal, daleko od dječijih očiju. Ali djeci vrag nije dao mira, pronašli su bombonjeru i pocijepali šareni papir. Srećom, Emina ih je zatekla na djelu, propisno naružila, i bombonjeru ponovo zapakovala. Tačnije, nju je zapakovala njena rodica Munira, koja je bila zaposlena u robnoj kući ‘Bosna’, ali ovaj papir nije bio ni izbliza lijep kao onaj iz Njemačke.
Bombonjeru je dala svojoj komšinici Mariji. Bilo joj se popelo na vrh glave da svaki Božić nosi kafu. Međutim, jedva da prođe par sedmica, ova vrati istu tu bombonjeru, tek tako, niti je bio praznik, niti se dijete rodilo. Možda se zbunila, ili nije željela doći praznih ruku, razlog nećemo doznati. Nikad o tome nisu progovorile, ali su se zamjerile jedna drugoj zbog te bombonjere, i njihovi putevi su se razišli.
I tko zna koliko bi dugo ova bombonjera išla iz ruke u ruku da nije izbio rat. Ona je otvorena maja 1992 godine, u kamionu kojim se prije rata razvozio hljeb, a toga maja su se u njemu tiskali žene i djeca prašnjavi od brašna. Emina je iznijela par sati prije toga iz stana nešto malo slika, donjeg veša, par džempera, i skinula bombonjeru sa regala, jer hrane u kući nije bilo.
Vijek trajanja bombonjere je davno istekao, čokolada je sva pobijelila, i bila je tvrda kao kamen. Djeca su je jela sa mukom. Niz Eminino lice su klizile suze, miješajući se sa brašnom.
Ovdje je bio kraj njene priče. Vjekoslav ne zna zašto je ona bila ispričana te noći na njihovom rastanku, dok im je veliki grijeh stiskao grudi. Zašto je, baš te noći, sudbina jedne bombonjere bila konačno okončana, ako sudbina jedne takve bombonjere uopšte može da bude okončana i završena? Neke odgovore vrijeme ne daje, a život teče. Možda negdje na nekom regalu, daleko od dječijih očiju, stoji neka sasvim druga bombonjera sa ružama, koja neotvorena, uvijena u šareni papir, čeka da priča o njoj bude jednom ispričana. A možda dođu neka druga vremena, i šareni papiri odmah bude pocijepani, a bombonjere otvorene i pojedene. Sva mudrost čekanja je ustvari u čekanju.


Eldin Eminović rođen je u Derventi. Objavio je romane “Muzej” (Beograd, 2004), “Hodnik” (Beograd, 2005) i “Mersiha iz Nijmegena” (Sarajevo, Zagreb, 2011), te jednu knjigu kratkih proza “U zemlji zakašnjelih sjena” (Beograd, 2005). Zastupljen je u različitim književnim zbornicima i antologiji “Domovina- podijeljena sjećanja” (Berlin, 2015).

3,555 total views, 3 views today

Komentariši