Jovan Nikolaidis: PISAC I DRUŠTVENI ANGAŽMAN

 

 

Crnogorskim modernistima

 

 

1.

Dok slazim strmim ulicama moga malog zatvorenog grada, susreću me mještani, sugrađani, i pozdravljaju, snishodljivo i pomalo u strahu, kao da sam u uniformi. Ja sam pisac i izdavač, i to njihova svijest smješta među posebna zvanja, aktivnosti tajnovite i čak kobne. Misle da je moja veza s onima koji pletu vrše za njihove živote duboka, da sam s takvima, od moći i prisile, u simbiozi. Smatraju me društveno angažovanim, doduše u posebnom, zagonetnom smislu. Rijetko me kad istinski razumiju, no uvijek su spremni da većinu mojih iskaza snishodljivim stavom i ugodnim riječima dočekaju i isprate. Moje postupke ne razumiju, čak se i ne trude da ih shvate, ili ne znaju za njih, a komentarišu ih uopštavajući. Neće da shvate da sam ja samo slobodan čovjek, nepotkupljivi građanin u svojoj zemlji svoj.

Neobaviješteni, vole da uopštavaju. Takvi su i prema nosiocima vlasti, prema policiji i svakoj uniformi, pred činovnicima lokalne uprave, pred svima koji se svojski trude da sopstvene živote učine uzaludnim. Navikli da služe,  i moja djelatnost u njihovim očima ima epolete. Misle da sam dio mreže koja je svuda oko njih da ih kinji, upućuje na zli put i zloupotrebljava. Zaludu im je dokazivati da je moj angažman gotovo uvijek usmjeren baš protiv onih među koje me smještaju njihovo nerazumijevanje i nelagoda, dapače, zaključuju da sam duboko povezan s njima, imam, molim vas lijepo! ovlašćenja koja nisu mala i snagu koju ne valja provjeravati kolika je.

Usto znaju i da sam od sile nečiste nadaren nečim nadljudskim, čim sam u stanju sam ispisati i drugima odštampati toliko knjiga, njima nerazumljivih, mada ih nisu čitali, ali oni i svaku vlast smatraju nadljudskom. Zavide mi mada bi rijetko koji od njih prihvatio moju ulogu. Poneki od njih povjeruje, tajomice, da je moje angažovanje satanska djelatnost, više za žaljenje nego za divljenje, da ću je jednom skupo platiti, no nikad moju djelatnost ne odvajaju od društvene angažovanosti. A ona, doista jeste to: angažovan pisac. Za njih sam nelagoda kojoj se oni uklanjaju koliko mogu, jer od mene dobra ne može biti, kao ni od onih koje vavijek slušaju na radiju, gledaju na televiziji, čitaju iz novina.

 

2.

Boraveći u republičkom centru, u strukovnoj zajednici, kontaktiram s ljudima iz svoje branše, dok se svađam sa činovnicima u organima uprave, u nadleštvima i u klubovima prijestolnice, moja profesionalna djelatnost i društveno angažovanje dobivaju nove, šire, složenije odlike. Njima sam takmac, neprijatnost, oponent, konkurent, počesto i ideološki neprijatelj. I ovi su zavidni, prevrtljivi i osorni, rijetko umiljati, kakvi su gotovo redovito moji sugrađani; ovi su moji navijači ili protivnici, odani partneri ili kontraši, sapatnici u istom stroju ili u taboru nasuprot, u jednoj utakmici bez kraja, za više ciljeve umjetnosti, za bolje, slobodnije pojedince u otvorenom društvu kakve sebi kadšto predstavlja i sanja i moja mašta: napadi mjesečarstva danju i manje ili više nadahnuta vizija.

No, ni oni ne dovode u pitanje moj, mada ni svoj društveni angažman kao pisaca, književnih kritičara i izdavača, kulturnjaka i estradnih žonglera ili pajaca raznih vrsta, a i rat sa mnom i meni sličnima dobija redovito oblike političke utakmice. Svi oni znaju, to podrazumijevaju, da su uzajamna preganjanja kojima smo se odali, kao što se drugi odaju alkoholu,  obavezujuća društveno angažovana djelatnost. Samo što oni grabe a ja radim svoj posao. I idem dalje, puževim korakom ali naprijed, jer vidim daleko iako napredujem sporo.

 

3.

Gledam sebe u ogledalu. Zurim u obrazinu umornog intelektualca, opisivača literarnih skitnji od nemila do nedraga. I što vidim? Na koga me podsjeća ona podbuhla fiziognomija s druge strane zrcala? Na stihotvorca iz doba romantizma, od boga datog, na anđelka lepršavog, nadahnućem nadojenog?! Pojca i pjevca slatkih zvukova iz svjetova kojih nikad nije bilo, palog u krajolik koga je mašta izradila za buduće: terra promesa Montenegro slabašnom putniku? Zrcalo mi nudi iluzionistu, trgovca čarobnim formulama za sreću, alhemičara iz instituta za nadu, opijenog harlekina koji je aterirao u surove klance života da puku ponudi šaku vjere i decilitar olakšanja, dok bokče ne siđe jednom i svima nama patnima ne pokaže put u luksuzno zagroblje? Odraz mog lika više govori o pojedincu koji je svoje ime, pero i vještinu govorenja stavio u službu vjere u čovjekoljublje kojeg još nema dovoljno, istine i pravde koje će jednom, iako dobrano kasneći, ipak da stignu preko žrtvovanih kao preko mosta. Puk će pokajnim suzama poškropiti grobove svih meni nalik, što su, čekajući bijele ptice ispreko mora, junački pali da bi potom po njihovim licima osula se prašina ideala. Slatka je smrt takvom zadaćom izazvana! Da, društveni angažman nas je koštao života, ali smo, uprkos sujeti i gladi crnogorskih modernista, većinu svojih snaga stavili na raspolaganje uniženima i uvrijeđenima, ne tražeći ništa zauzvrat. Proganjano smo sjeme buntovnika u čijem se porazu nazire kadšto i prisjen prokletstva.

 

4.

Oni drugi, koji su se ipak dali umoliti da služe oligarhijama, da se sa pseće ložnice uz kamine ulaguju gospodarima i onom uvijek vitalnom čoporu iz naroda niklih serdara, takvi će uvijek i na pismu i na riječi podvući svoju društvenu ulogu, vijoriti barjakom angažovanosti. Oni su, i  samo oni – to vidi svako ko objektivno hoće da sudi – izgrađivali naše domovine, žigosali mrske kolaboracioniste ne priznajući da su oni sami to, konstatovali guje u njedrima naroda. Svojim perom kao drvenim mačem djetinjim vitlali na svakoj biljezi, svojim biblijski gnjevnim glasom upozoravali na opasnosti, majčinski savjetovali i očinski upućivali. Stihovima, urešenim kao snaše za vašar, rečenicom hiperboličnom kao čabar iz kojeg Marko pola pije pola šarcu daje, simbolima koji pute ka najvišoj bijedi koja pisca snaći može. Njina ilinska grmljavina ječala je pravoslavnim nebesima. Za krst časni i slobodu zlatnu svi su oni, svi do jednoga, stotinu puta pali, i nije im dosta. Dražesne piruete panegirika ispisuju trbusi tih dvorskih plesačica, s nadom u srcu čuvanom ne za sebe no za narod, uvijek ovnovi predvodnici.

Ni jedno vrijeme ne može bez ovakve sorte. Istorija književnosti puna ih je kao šodera, antologije i hrestomatije, brevijari i zbornici bili bi bez njih mršavi kao usjedjelice. Njihova finansijska bezbriga, njihovo “ima se i može se” uvijek zna da razgrne mjesto i u ložnice istorije udobno pohrani za budućnost potresne autoportrete slavomučenika, slavodobitnika. Vrijeme koje, kako filozofi tvrde, teče, izgleda nije najpouzdanije majstorsko rešeto, sjećanje čovječanstva redovito nasele i ovakvi pisci, angažovane poete koji o svome vremenu pišu za sva vremena.

 

5.

Najzad, ima i onih koji odbijaju da bilo kada, bilo čime, svoj vulkanski dar stave u službu bilo kome osim božanstvu umjetnosti, koja je ljudima od boga data da ih uzvisi mimo ikojeg drugog živog stvora. Od takvih odista osjeća nelagodu svaka vlast svijeta, njima zavide literarni fariseji, uz njih se, voljno i s ljubavlju, izgrađuje i vjera i nada ljudska, vjera niušta i nada niukoga, od njih učimo da se isplati jedino robovati slobodi. Nema mnogo takvih svetih poklisara, ali ih je dovoljno da bi se, s njima, steklo pogrešno ubjeđenje da čovječanstvo grabi naprijed.

Uskom stazom nad vražjim liticama, polako, postupno, uporno, bez zastoja. Silina ovakvih genija šara nebesa vatrometom u tisuću boja, njihov svetački miris uzvisuje i prirodu, pod njihovim uticajem žednoj ljudskoj svijesti nikad dosta čojstva. Time što odbijaju da se kadšto društveno angažuju oni jesu dosljedno nezaobilazni, ali uvijek nekoliko kopalja iznad prosječnog, nevoljni da se svide svakom, ne živeći ni za koju suzu, ni za čiji smijeh. Ništa ne traže jer imaju sve što drugi nemaju. Ne primjećuju zavist niščih duhom, ne odobravaju idolopoklonike, odbijaju da ih se svede na bilo šta, sve negiraju jer su sami sve. A nisu bogovi već bića ljudska koja nastanjuju skrovita mjesta duha, do kojih put ne može naći niko ko već nije njihov, po svetoj sili srodnik.

 

6.

Literatura jeste izraz savjesti i odgovornosti. No, to njeno svojstvo, uvijek je pod sumnjom. U dušicama onih koji vole umjetnost nju ponajviše, ponajčešće, porađaju pisci, čija je taština, ne kaže se zaludu, božanska. Njome zarobljeni književnici olako skrenu sa skliske staze odgovornosti za ono što kažu, za ono što napišu. Te se ne dešava rijetko da, namamljeni počastima mirisavim kao tamjan, olako izgovore velike riječi o malim događajima i ličnostima, a kad ispadnu smiješni ili djetinjasti, to im se i isplati. Te i takve redovito ubija “prejaka reč”, ures su zločincima i protuvama… Kao legeni zvonke su krilatice pjesnika-slugana, koji cvile od iliraca do današnjih dana “budnice”, šarene se kao papige njini opisi velmoža i hulja. Kad mine vrijeme pompeznog pojanja oda i zalede se klimoglavi servilnih literata, ostaje novom pokoljenju prenapuhana rečenica, nerazumljiva slika, banalna versifikacija. Kako im samo uspijeva, argatima po peru, hromim hodačima unatraške, da toliko samouvjereno, bestidno, neodgovorno nanižu toliko šupljih hvala onima koji ih tetoše? Koji politiku i žive od sakupljenih restlova skrajnutih.

1,648 total views, 9 views today

Komentariši