Jovan Nikolaidis: JEZIK

Riječ je, dakle, o upotrebi jezika u dvonacionalnim i višenacionalnim sre­dinama. Kako, koliko i kada jezik, kao sredstvo komunikacije, no i najočitiji dokaz i odraz jednog naroda, doprino­si stepenu demokratičnosti, otvoreno­sti i unaprjeđenju građanske komuni­kacije, pogotovo kad se nađe uz drugi jezik koga govori drugi narod. Kako oslobođeni jezik pospješuje i druge vrsti oslobađanja i daje komociju životu jedne mješovite sredine.

Crna Gora, posmatrano i sa te, polilingvističke prirode njene, ostaje primjer dobre prakse, ostaje joj blago da u svom državnom biću nosi više naro­da, više religija, više jezika. Bar i Ulcinj mogu tome biti zahvalni primjeri. Prošetajmo malo vremenom. Ne insistirajući uvijek na istorijskoj vjero­dostojnosti, baveći se više navikama i običajima naroda ovog tla, koga su, ipak, više i sigurnije kroz vrijeme vodile strpljivost i pragma, nego socioistori­jski pravci i politički interesi. Albanska, bošnjačka, muslimanska, hrvatska, srp­ska, crnogorska, pravoslavna, islamska i katolička populacija, zrelošću svojom, bile su često djelom ispred političkih tribuna. Narod je bio mudriji od svojih lokalnih vođa, svojim ukupnim ponašanjem jači od zlih iskušenja vremena, konkret­nim trpljenjem uzvišeniji od mnogih političkih deklaracija i nacionalističkih proklamacija kojih su se ideologije razmahivale a sve tobože uime naroda.

U Kučima su se do skora mogle čuti riječi ‘netko’ i ‘nitko’. Na sjeveru Crne Gore, među muslimanskim življem, lijepo zvuči prirodno miješanje ekav­ice i ijekavice, Srbin iz Risna govoriće hrvatskobokeljski, na Cetinju je ‘tisuća’ i ‘krijepost puka’ česta riječ, a Mus­limani iznad Bara kunu sa ‘strelica te fištila’. Oslušnite podgoričke musli­mane Starovarošane: kakva je to sim­fonija starocrnogorskih sintagmi i fra­za! Kad Albanac iz Tuza govori slovenskim jezikom, to pred vama govori Cetinjanin, a Srbin iz pljevaljskog ok­ruga siplje turcizme i na svojoj krsnoj slavi, slovnim brojanicama islamskim škropi bez zazora pričešća svoja. Ka­tunjani, i uopšte južni dio Crne Gore i cijelo Primorje upotrebljavaju čitav mali leksikon romanizama, talijaniza­ma, naročito ‘neknjiževnog’ venecijanskog dijalekta.

Na kom se to dijalektu prepiru dva penzionera u hercegnovs­koj gradskoj kafani: trebinjskim ili konavoskim? Rožaje i Gusinje ima u svom izražavanju na slovenskom jeziku mnoštvo albanizama, a turcizme i ara­bizme imaju i jedni i drugi i treći od tih naroda. Pučki govor Barana i Ulcinjana mogu ovoj temi biti zahvalni primjeri. Nesporna je činjenica da su ove pro­store dominantno nastanjivali Albanci. Najprije, u prošlosti, kao katolička, po­tom dominantno islamska, dok su orto­doksnih zajednica bilo tek u tragovima. Danas se ovdje, pored albanskog, gov­ori crnogorskim, srpskim, bosanskim i hrvatskim jezicima. U Titovo vrijeme taj se kvatrolingvus zvao srpsko-hrvats­ki/hrvatsko-srpski jezik.

Osmanska uprava imala je, kad je u pitanju upotreba jezika, naizgled jednostavan recept: carska uprava i administracija na turskom; sudovi na turskom, ali sa uslugama tumača za puk ma kojim drugim jezikom, religijska procedura na arap­skom i persijskom jeziku za islamiste, za katolike na latinskom i albanskom, a ako je tada bilo pravoslavnih Slavena ( a jeste u zadnjim decenijama opstanka Otomana) na njihovom jeziku (obično je to bio iskvareni staroslavenski u molebanima pri­prostih popova). Religijska i jezička autonomnost je dijelom poštovana. Geta su egzistirala, ali sa zadovoljavajućim stepenom prožimanja, surespekta i sa­morespekta među se. Narod se sporazu­mijevao po sili interesa: kome je kako trebalo, gotovo kako je ko htio. Turski zeman dopuštao je i praksu da domaći živalj svoje jezike i običaje umeće i u pojedine društvene konvencije pašaluka, izuzev u onima koji bi bili smetnja inte­resima carevine.

Uprava crnogorske kneževine nastavila je već ispostavljeni red – poštovanje religijske i nacionalne pri­padnosti; slobodu izbora i očuvanje duhovnog naslijeđa barskog i ulcin­jskog življa knjaz Nikola I sprovodio je postojano. Prilike su donekle otežavala doseljavanja crnogorske sirotinje iz ka­menih pustinja, koji su, nedugo nakon uspostave vlasti na novonastalim teri­torijama proširene Crne Gore, naselili napuštena imanja raseljenika, turskog i albansk­og stanovništva, koji se nisu pomirili sa novim poretkom. Taj novopridošli svijet, prirodno, nije znao, ili je znao sporadično albanski, dominantni jezik sredine. Nedugo potom, sila života i omama interesa, učinili su da i pridošlice usvoje jezik autohtone sredine, kao što je i autentično stanovništvo veoma brzo naučilo zvanični jezik nove države u kojoj su zatečeni. I tu se, i tada se, desio benigni paradoks čije restlove čujemo i danas.

Zajednički život i nevolje vremena zbližili su dva naro­da i u jeziku. Albanski živalj udaljeni­jih sela, malog radijusa kretanja, nije imao potrebu da usvoji jezik došljaka. A i crnogorski doseljenici u samu varoš, činovnici, vojnici i žandarmi, relaksir­ani položajem, nisu u početku osjećali potrebu da brzo usvoje jezik domaćina. Zato su varoški Albanci, bogati trgovački i zanatlijski sloj, slijedeći logiku profita i prosperiteta, bez kompleksa i lako usvojili slavenski jezik. Pravo je reći, oni su ga, kao frekventna populacija sa granice, već donekle bili i znali. I time su, pokazujući prema novopridošlima i korektnu lojalnost, koja im je brzo omogućila ulazak u administrativni sustav nove države i napredovanja u njoj, uticali na Crnogorce da i oni nauče albanski i da poštuju navike starosjedilaca.

Oba naroda učili su se multikultur­alnosti na živim primjerima novog doba. Od tada do dana današnjeg, međusobna preplitanja, prijateljevanja, poslovanja, radovanja i tugovanja u istim sokacima, tvorili su valjan temelj multinacionalne, multikon­fesionalne i multikulturalne snošljivosti i tolerancije. I Barani i Ulcinjani su juče, danas, a i sjutra će govoriti na sva tri jezika: albanskom, crnogorskom i srpskom. Vremena smutnji su znala proizvesti i animozitete, ali se nikada nije stiglo do otvorenih sukoba, krvavih gloženja i rasističke mržnje – kakvima su se druge mješovite sredine u bliskoj prošlosti olako odavale.

Dug život jednih uz dru­ge, živo iskustvo koegzistiranja više vjera, kultura i jezika, ostavili su nam interesantna duhovna bogatstva tih mješovitih zajednica.

Ta blagorodna specifičnost desila se i u upotrebi jezika naroda koji žive na teritoriji Bara i Ulcinja. Ne ulazeći u lingvistička de­taljisanja, činjenica je da je vremenom ovdje dobijen mješoviti folklorni jezik, počesto rogobatan i arhaičan, no zvučan i simpatičan svakome ko ga sluša izoštrenim sluhom – ne treba biti jezički čistunac među one koji i ne haju osobito kako govore, ali paze što govore.

Mrkojevići i Gorana govore egzotičnom ekavskom varijantom koja je bogomdana i za etno-antropološka istraživanja, kao i za pseudolingvistička eksperimentisanja. Otkuda ekavica na ovim terenima? Otkuda diftonzi? Ak­centuaciju lokalnog jezika Starog Bara, onih oko utvrde i pod utvrdom, njeg­ovu muzikalnost osjetiće svaki stranac. Dvoglasje i fonetski kalamburi žitelja podrumijskih, turcizmi koji su stek­li slavensku zvučnost, latinizmi koje lako i često ubacuju u svoja govorenja lokalni Abanci.

U Baru ćete čuti i po­koji germanizam, sintagmu koja je up­ila talijanske riječi čućete u govoru barskih staropristandžija. Ulcinjski Albanci govore iskva­renom skadarsko-malesijskom vari­jantom gegskog dijalekta. Ta jezik je kadšto tvrd, nema melodioznost alban­skog jezika kakvim govore Tirana, El­basan i Drač. Predugo odvojeni od ma­tice, što voljno što nevoljno getoizirani, Ulcinjani nisu razvili književni jezik, a i danas ne haju osobito za pravopisom. Često i bez zazora koriste turcizme i slavenizme. Nađu se u tom jeziku italijaniz­mi i pokoja grčka riječ, obilni su i šatro-izrazi. Ulcinjanin Albanac, izreći će po­koju crnogorsku riječ ili frazu, kao što će se u govoru Crnogoraca umetnuti riječi iz albanskog i turskog jezika. Dok relak­sirano govore mještani će, mjereći što kažu ali ne mjereći kako kažu, miješati riječi oba jezika. Bez kompleksa i mjere, namah, sa i bez povoda, potvrđujući i tom neposrednosti volju da zajednički žive i rade.

Uprkos svem akademizmu onih kojima ova šarolikost smeta, ova­kav surogat se u narodu neće susprezati. Uprkos nestandardu i očiglednoj lingvističkoj anomaliji, ljepota i živost ovakvih govorenja nadilazi norme. Uime vrela života koji nesmetano teče barskom i ulcinjskom teritorijom. Znamo da jezik spada u siguran društveni ba­rometer čija temperaturna skala govo­ri više od mnogih, navodno serioznih političkih analiza o budućnosti. Takvo stanje ležernosti i tolerancije u jeziku (i ne samo u jeziku!) mjesnog življa ne ide na volju priučenim nacio-rodoljub­nim partijama, a koje tranzicijsku pers­pektivu obremenjuju isključivošću. Pro­jekti nacionalne čistoće ne uspijevaju osobito na ovim terenima. Naiđe taj val, zahuji vjetruština, polomi se nešto grana i uvrijedi se nešto življa, ali doba mira brzo sve prekrije kao topao plašt novonastalu teritoriju studi. Sve se brzo razmekša i izmiješa: hajde daradimo, stičemo i  lakše život podnosimo! Stroga težnja politikanstva ka nacionalnoj čistoći bude prekrivena sjemenjem raznih trava, brzo proljeće nanese raznoliko cvijeće na ovoj božjoj bašti.

Svakoj novouspostavljenoj demokratiji i slutnjama na ot­voreno društvo pogoduje ovakva šarolikost naroda, vjera, kultura i jezika, oni jesu dobra praksa u društvima tranzicije. Do uspostave standard, jednog dana i to će doći, neka se narodi do mile volje narazgov­araju šarenilom glasova i zvonom riječi zapjevaju komšije, pobratimi i kumo­vi, neka poteče neusiljen govor djece božje.

Politički čistunci, narodni tribu­ni, perjanice narodne, vođe i brigadiri narodne savjesti, navodna elita koja teži za kra­jnjim nacionalnim konstituisanjima onih koje navodno čuvaju i brane, neće se složiti sa stavovima pisca ovih redova. Pi­tanje upotrebe jezika jeste ponajviše političko. Ali insistiranje na multikultu­ri, a ona, rekosmo, pokadštvo živi i od jezičkih nedosljednosti u komunikaciji među narodima, garantovaće opstojnost života i zdravlje naroda. Valjanije je li­jepo učiniti nego lijepo reći. Svijet ove geografije govori međuse. Čemu da to bude uvijek pravilno, u stegama normi. Smatramo srećnim stanje da Barani i Ulcinjani ne govore pravilno svojim jezicima, ali zato najčešće mudro postu­paju.

2,535 total views, 7 views today

Komentariši