Eldin Eminović: Fata koju su par puta sahranjivali

 

Eldin Eminović

Fata koju su par puta sahranjivali

 

Početkom devedesetih Fatino beživotno tijelo je bačeno u jamu na obroncima jedne bosanske planine. Njeno tijelo je pronađeno par mjeseci nakon toga sa još trideset i dva druga. Sahranjena je po običajima.

I kada se činilo da je zaborav prekrio ovaj događaj kao očni kapak zjenicu, odnekud  se pojavio Himzo Leptir. O njemu se ne može dugo kazivati, jer svaka provincija ima istog takvog, pa svaka priča o njemu biva prekidana drugom sličnom. Jer ljudi nisu mudri. Ljudi vole kazivati.

A ovako je kazivao Himzo Leptir:

Vidiš ovaj šešir?

Bio je to zeleni ofucani lovački šešir koji se jedva držao na njegovim klempavim ušima.

Zbog toga šešira dana nisam bio gladan.

A vidiš li ovu lulu?

Lak na njoj je bio nagrižen pljuvačkom.

Ni ona dana nije bila prazna. Zbog istog ovog šešira.

Tada je Himzo Leptir obično kažiprstom podizao njegov obod. Šešir bi bezglavo poletio naprema gore, pa tren nakon toga opet pao po njegovim klempavim ušima kao gusta magla po panonskim kotlinama.

I tog dana kada je presreo Fatinog starijeg sina učinio je isto. Kada je osjetio poznatu težinu šešira na ušima, ovako je rekao:

Pitaj koga god hoćeš! Zarifi je uvijek bilo hladno.

Mahao je rukama kao da se brani od nečega.

Tvoja mater… Njih dvije… Toga dan su krenule da beru kamilicu. Zamijenile su jakne, jer je Zarifu prevarilo vrijeme. Razumiješ li ti mene?

Fatin sin je već sutradan provjerio istinitost njegovih riječi. Žena koju su sahranili je imala gornju parcijalnu protezu, a njegova majka je imala sve zube u glavi. Kada su zamijenile jakne, zamijenile su i lične karte. I njihova tijela su tako bila zamijenjena. Nemoćno je slegnuo ramenima. Nije bjesnio. Njegova žena Njemica se odmah prekrstila. I na tome je ostalo. Tragedija se udala za javašluk u ratnom vihoru.

Kako bilo, Fata je ponovo ukopana po običajima. Bilo je nešto ukleto u tome. Tako je barem rekao neki njen daljnji rođak.

Ne sluti  na dobro! Idem ženi drugi put na dženazu.

I zaista se nije dalo da ostane na tome. Jednog jutra su počele u dnevnim novinama da kruže glasine kako Fata nije mrtva.

Nešto se u njoj prelomilo i ona se vratila svojoj djevojačkoj ljubavi…

Nepostojeća masovna grobnica…

Pobjegla je od čovjeka kome piće nije mrsko…

Neki su je čak vidjeli u Tuzli. Jednima je odgovaralo da je Fata živa, a drugima opet nije odgovaralo. Jedni su vjerovali u glasine, a drugi nisu.

Neko se čak dosjetio da pita jednog stranca šta misli o tome, jer tuđe oči drugačije vide. A priupitani je dao ovakav odgovor:

Kada se posije mržnja, ne može ništa osim mržnje niknuti. Treba zaboraviti!

I nastradao je zbog svojih riječi. Jedna žena je čupala sebi kosu kada je čula ove riječi. I naricala je. Kako je samo gorko naricala.

Rano ljuta. Dvoje djece i čovjeka izgubila. Kakvo crno zaboravljanje!

Gradski hodža je rekao kako ženama nije naloženo da nariču.

Fatin čovjek je opet rekao:

Zar se nije zbilo dovoljno nesreće? Zar se mora dodavati još ulja na vatru? Zar nakon svega treba izmišljati veću nesreću od one koja se doista zbila?

I on se nije naživio. Ubila ga je tuga jednog sunčanog aprilskog dana. Nakon njegove smrti njegovo tijelo je spaljeno negdje u tuđini. Njihova djeca su rijetko navraćala u Bosnu. Nikako da ih put tamo nanese. Mlađi sin je isto oženio ženu sa Zapada. Nedugo nakon toga su izvadili sve potrebne papire da se majčin skelet otkopa. Ostaci Fatinog tijela su spaljeni u novootvorenom krematoriumu u Sarajevu. A Fata je voljela vatru. Voljela je vatru, vodu i maglu. Tvrdila je da je dim sin vatre i vode. I da je dim magli rođeni brat. Ne zna se da li je bila njena želja da se njeno tijelo spali. Opet je nekima to bilo po volji, a drugima nije.

Uklanjaju zadnje dokaze o nepostojećoj masovnoj grobnici…

Zemljina njedra nisu dovoljna za sve mrtve.

Spalili majku da izbjegnu dadžbine za parcelu na mezarima…

Međutim, Stariji Fatin sin se povjerio jednom prijatelju:

Ne mogu očekivati od potomaka da plaćaju dadžbine za tamo nekog svog predaka. Znam šta radim! Jednom će bageri poravnati sa zemljom svako mezarje u Bosni. I tamo će niknuti nizovi novih kuća sa visokim plafonima i podnim grijanjem.

Tako je Urna sa ostacima Fatinog tijela završila u njegovom dnevnom boravku iznad kamina. Ali nije bilo sudbine da tamo i ostane.

Pepeo će na kraju završiti u moru. A Fata je voljela more mada ga nikad nije vidjela. Znala je reći:

I ne moram da ga vidim. Ja sam rođena na obalama mora samo me ono nije sačekalo.

Zaista je nekada bilo na tom mjestu Panonsko more.

Pouzdano se ne zna kako je priča došla do Adija. On je bio nekad dobar čovjek koji je duboko zakoračio u svijet teških poroka. I njemu je palo na pamet da ukrade urnu sa pepelom kada je čuo da je na pariškom groblju oskrnavljen grob Jim Morrison-a. Počinioci su odnijeli glavu sa spomenika.

Njegovi ortaci su ga ismijavali. Ali on nije odustajao od ove sumanute namjere.

Nije to mala stvar! Ona je simbol stradanja bosanskog naroda. Možemo izvući debele pare za nju.

Na kraju je urna ipak bila ukradena. I zatražili su za njeno vračanje sumu novca koju niko pametan ne bi tražio. I svako je znao da od toga nema ništa. Svi su osuđivali ovaj čin. I svi su se oglušili od molbe Fatinih sinova da se nešto poduzme.

Nakon par pokušaja da izvuče manju sumu novca Adi je prosuo urnu u Sjeverno more. Pepeo je završio u vodi. Vrijeme se na tren izgubilo. Vatra i voda su se spojili u jedno. I pala je gusta magla kao po panonskim kotlinama u to doba godine. Ovdje se završava priča o Fati jer ljudsko oko dalje ne vidi.

 


 

Eldin Eminović rođen je u Derventi. Objavio je romane “Muzej” (Beograd, 2004), “Hodnik” (Beograd, 2005) i “Mersiha iz Nijmegena” (Sarajevo, Zagreb, 2011), te jednu knjigu kratkih proza “U zemlji zakašnjelih sjena” (Beograd, 2005). Zastupljen je u različitim književnim zbornicima i antologiji “Domovina- podijeljena sjećanja” (Berlin, 2015).

 9,157 total views,  1 views today

Komentariši