Zašto je važan Školegijum?
(podrška Nenadu Veličkoviću)

Veoma površno, tek iz viđenja, poznajem pisca i profesora na Filozofskom fakultetu Nenada Veličkovića. Sreli smo se tek nekoliko puta, od toga jednom i na Boračkom jezeru, gdje je, čini mi se. kao pisac došao na poziv zeničkih izviđača.

No, zato prilično dobro poznajem i veoma cijenim njegov rad. Njegovu zbirku priča “Đavo u Sarajevu”, recimo, smatram jednom od najboljih proza u cijeloj našoj poslijeratnoj književnosti.

Poznat mi je, barem donekle, i njegov rad u obrazovanju. Ovaj se čovjek, naime, na katedri, u časopisu Školegijum, onlistu za školsku praksu,  ali i drugdje, već godinama zalaže za bolje, poštenije i svestranije obrazovanje u Bosni i Hercegovini. Ono, u kojem će biti mnogo manje upliva (dnevne) politike, ali i što je možda još i gore, religije, klera. Ako to, u našem slučaju, zapravo nije jedno te isto.

No, on, taj crni upliv, čini mi se, svakim danom biva sve veći i veći. Šovinisti su naprosto, u svim etnitetima poklopili sve što se dalo poklopiti. Uzeli su sve iz čega se mogla izvući solidna para, ili neka druga, konkretna i brza korist.

A sva ta priča o “mom narodu”, “mojoj naciji” … Barem što se tiče ovih sa vrha – šovinisti sa dna “piramide” ionako su tek neosvješćene, uskogrude budale – ona se na kraju svodi na krađu, otimačinu i lopovluk. A kad im se suprotstaviš, šoveni znaju biti vrlo glasni, brutalni i agresivni.

Zato se divim, i duboko klanjam svim onim znanim i neznanim herojima svakodnevice koji još imaju snage i volje da se suprotstave pobjednicima.

Da, draga gospodo i drugovi, neću reći ništa novo kada kažem da smo iz svega ovoga mi, “nedovoljno osviješteni pripadnici naroda”, izašli kao poraženi. I to – debelo poraženi.

Teško nam je svima, neprilagođenima, ali mi se ipak čini da je najteže onima koji su još i manjinci u svom selu, gradu, varošici. Mnogi od njih se, poput Veličkovića, bore za bolje, zdravije društvo i zajednicu. Ako ništa drugo, dovoljno je možda i samo to što se nisu odazvali pozivima njihovih nacionalističkih “pastira” i već davno otišli za svojim “stadom”.

A Nenad je ostao sa svojima. U Sarajevu. Stoga se, mislim, svi mi, od pera ili od motike, svejedno, moramo glasno i jasno suprotstaviti suludim i totalno neutemeljenim napadima tjednika Stav i njegovog zapjenjenog urednika Filipa Mursela Begovića na čovjeka koji je, ustrajno se boreći protiv svih šovinista, jedan od rijetkih primjera zbog kojih nismo izgubili nadu da, “zijanivši” mnoge bitke, možda ipak još nismo izgubili rat. To je, uvjeren sam, najmanje što pisac i profesor Nenad Veličković zaslužuje.

Inače će i rat – ako već nije – u našem muku, kukavičkom, biti nepovratno izgubljen.

 

S poštovanjem,

Goran Sarić,
član PEN Centra BiH,
pisac i prevodilac


10,396 total views, 6 views today

Komentariši