Filip Mursel Begović, šef katedre za iščitologiju

U časopisu Stav, čiji je glavni i odgovorni urednik, Filip Mursel Begović nastavlja da baca medijske dimne bombe kako bi pažnju javnosti skrenuo sa pitanja o političkom djelovanju unutar univerziteta, konkretno sa pokušaja Sanjina Kodrića i Seada Šemsovića (profesorā Teorije književnosti, Književne teorije, Kulturalne znanosti o književnosti, Bošnjačke književnosti prve polovine 20. vijeka, Poetike bošnjačke književnosti 20. vijeka, Književne historije i književnokritičke terminologije, Starije bošnjačke književnosti, Usmene književnosti, Manjinskih književnih tradicija u BiH, Metodologije i tehnike naučnog rada, sve to samo na jednom fakultetu, a ne zna se na koliko ih ukupno rade, osim brojnih drugih nenastavnih angažmana) da statiranje studenata u njihovim političkim projektima predstave kao naučno-stručnu ekskurziju. Ovaj put urednik Stava to čini kritikujući ono što pišem izvrtanjem onoga što govorim, na šta ću ovaj put odgovoriti jednom hikajom, a čitaoce ponovo uputiti na tekstove Bezglasno glasanje, Standardi naučne izvrsnosti, Spuštanje znanja i na studiju slučaja Svezame, otvori se.

Hikaja o glasovima
Umro jednom tako Filip Mursel Begović pa se zaputio u raj. Od stvari sa ovog svijeta ponio je samo rolnu svojih kolumni, za slučaj da ga hurije po bradici ne prepoznaju odmah kao pisca i humoristu.
Dođe on pred vrata raja, pokuca, ništa. Pokuca opet, ništa. Pokuca treći put, kad mu u glavi zagrmi jedan Glas i prođe kroz njega nešto ko strujni udar.
– Kuda, Filipe? – upita ga Glas.
Sav naježen od onog strujnog udara, Filip Mursel jedva promuca kud se zaputio. A Glas će strogo:
– Ne može.
– Zašto – zinu Mursel da upita, a Glas mu odgovori i prije nego ovaj izusti pitanje:
– Zato što si lagao, i to još za Ramazan.
– Kad – opet zinu da upita Mursel, a Glas ga opet preteče:
– Kad si, umjesto da se kloniš loših navika i dobra djela činiš, onog Veličkovića po drugi put obijedio da je ono što nije i da je rekao ono što nikad nije rekao.
Filip Mursel se odmah sjeti tog svog teksta, iako je davno bilo, jer ga je u velikoj huji pisao.
– Jesi li ti čuo svojim ušima da je Veličković rekao ono što si ti napisao? Je li on baš onako rekao kako si ti u naslovu u navodnike stavio: Nenad Veličković roditelje iz Konjević polja nazvao “Neobrazovanim nacionalistima”.
– Pa nije doslovno, ali kad se iščita…
– Jesu li ovo tvoje riječi, Filipe: Klanjao sam i kada sam pao na sedždu, a to je trenutak kada je vjernik najbliži Alahu, prošao mi je strujni udar kroz cijelo tijelo. Tada sam sebi rekao: Pa, Bože, ti si ovdje?
– Jesu, to sam ja…
– Šta bi ti rekao da u nekim novinama izađe naslov: Novi poganluk urednika Stava: Filip Mursel Begović vjernike koje ne drma struja dok klanjaju nazvao bezbožnicima?
– Rekao bih da je slagao izvrćući moje riječi.
– E tako si i ti slagao, Filipe Mursele. Izvrtanjem.
– Zar je laž iščitavati šta neko misli…
– A kako ti znaš šta neko misli, Filipe, ako ga ne slušaš nego prisluškuješ? Jesi li bio na tom mjestu gdje je onaj govorio, da provjeriš ko svaki pošten novinar i urednik, misli li onaj to što ti misliš da on misli?
– Nisam…
– Jesi li ti čitao te njegove knjige koje si u tom tvom tekstu pominjao?
– Nisam – izreče Filip, iako je zaustio da kaže jesam. Neće jezik nego pravo.
– Ocjenjuje li se vrijednost knjige po tome gdje je objavljena, Filipe?
– Ne bi trebalo…
– Ali ti si tako učinio. Nisi ih čitao, ali si stavio uskličnik na to što su objavljene u Beogradu. I tu si opet slagao, Filipe Mursele.
– Kako, pa piše da su u Beogradu…
Školokrečina je objavljena i u Sarajevu, Filipe, 2015. godine. Laž je, Mursele, kad se ne kaže cijela istina, nego samo onoliko koliko huji treba. I slagao si da Veličković pravi neprincipijelnu i netačnu uravnilovku. Da si čitao tu njegovu knjigu znao bi da ima cijeli jedan odjeljak u kojoj čini suprotno od toga što ti tvrdiš. Možda bi manje lagao za Ramazan, Filipe, da više čitaš šta u redovima piše, a manje iščitavaš šta između redova ne piše, Mursele. Ali hajde što lažeš, Begoviću, ama što kradeš…
– Šta sam ukrao? – upita Filip Mursel, iskreno radoznao.
– Ukrao si slike koje si stavio uz taj tekst. Čije su to slike, Filipe Mursele?
– Ne znam… internetove…
– Pa znaš li ti kao glavni Filipe i odgovorni Mursele da se tuđe fotografije ne smiju objaviti bez dozvole autora i bez njegovog imena? Znaš li ti da je to krađa…
– Ih, pa nisam ih sebi uzeo…
– A kome jesi? Kome si dobro učinio ukrašavajući laži i objede ukradenim slikama?
– Pa šta sad da radim?
– Ništa. Vrati se odakle si došao, pa napiši izvinjenje, prvo Veličkoviću, pa onda autorima fotografija, pa onda čitaocima.
I kako Glas to reče, puf! nestade kapije rajske, a umjesto nje stvori se ekran kompjutera, i pred njim sjedi urednik Filip Mursel.
I taman da otkuca Izvinjenje, kad začu neki Dvoglas:
– Kuda, brate?
– Pa u raj…
– A ko ti je reko da se tim putem ide u raj – opet će onaj Dvoglas.
– Glas – odgovori Filip Mursel.
– Čiji glas, brate? Jesi li siguran da nije šejtanov?
– Jesam. Nisam – I tu se Filip Mursel sasvim zabuni. Zaista, kako da čovjek koji čuje glasove u glavi zna odakle dolaze, s desne ili sa lijeve strane?
– Lako – opet će onaj Dvoglas, kao da čuje šta Filip Mursel misli. – Ako ti želi dobro, onda je to glas s desne strane, a ako ti želi zlo onda je sa lijeve. Evo, naprimjer, ako ti jedan glas kaže da iz Zagreba ideš u Konjević Polje da tamo budeš učitelj, za osamsto maraka, a drugi da ideš u Sarajevo i budeš urednik za par hiljada, koji ti želi dobro?
– Ovaj drugi, bezbeli – ko iz topa odgovori Filip, srećan što ga najzad pitaju nešto u šta se dobro razumije.
– A ti misliš da možeš biti urednik izvinjavajući se za svaku sliku koju ukradeš i za svaku laž kojom oblatiš?
– Ne mislim, ali onaj Glas…
– Mi da smo taj glas slušali bili bismo nastavnici u Konjević Polju, a ne profesori na Marindvoru. Pa ti ne bi morao izmišljati skandale, nego bi pisao o tome kako neko može u isto vrijeme biti docent u Sarajevu i dekan u Beogradu, ili kako umiljata jaranjad više kasa sisaju – reče onaj Dvoglas, pa izvjetri iz prostorije.
Filip Mursel Begović ugasi monitor i cijela redakcija utonu u mrak.

Ova hikaja ima više pouka.
Prva je da ima ljudi koji kad uređuju novine uneređuju dunjaluk.
Druga je da dva glasa ne moraju bit pametnija od jednog.
Treća je najvažnija:
“O vjernici! Vi uvijek pravedni budite i radi Allaha pravedno svjedočite, makar to bilo i na štetu vašu, ili na štetu roditelja vaših, ili na štetu bližnjih vaših, bili oni bogati ili bili siromašni – pa, Allah će se o njima brinuti! I strasti ne slijedite, pa da tako nepravedni budete! A ako krivdi nagnete, ili svjedočenje izbjegavate, pa Allah doista sve zna šta vi činite.” (En-Nisa, 135. prev. Enes Karić)

* * *

Za one koji se sada uključuju u ovu za obje strane ponižavajuću prepisku i koji se pitaju šta je pravi razlog ovih nasrtaja urednika Stava na profesora srpske književnosti, objašnjenje:
Pravo mjesto sukoba je Odsjek za književnosti Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a oko koncepta studija i ciljeva koje bi nastavni smjer trebao ispuniti u vezi s najavljenom i započetom reformom školstva. Jedna strana u tom sukobu, većinska, vidi studij prvenstveno kao sredstvo oblikovanja i jačanja kolektivnog, nacionalnog, bošnjačkog identiteta, po ugledu na slične koncepte u Zagrebu i Beogradu. Druga, manjinska, kao priliku da se modernizuje poučavanje književnosti u školama tako što će se odbaciti indoktrinacija kao pedagoški koncept. Taj se sukob prelio iz fakultetske intime u javni prostor nakon objavljivanja teksta Bezglasno glasanje, u kojem se dovelo u pitanje većinsko ignorisanje potrebe da se rasprava o nastavnim ciljevima uopšte otvara.
Budući da se objavljivanjem tog teksta ta tema u javnosti otvorila, bezglasna većina je izabrala difamaciju kao strategiju iznuđenog dijaloga. Zato se na stranicama Stava i u rukavcima društvenih mreža pretresa nacionalna podobnost profesora srpske književnosti, umjesto da se u amfiteatru Filozofskog fakulteta raspravlja o reformi nastavnih smjerova i kvalitetu javnog obrazovanja. Tu bi se onda mogla pretresati i profesorska podobnost nacionalista sve tri književnosti koji rješavaju diskriminaciju u obrazovanju tako što njome boostaju predizborne kampanje.

Autor: Nenad Veličković

19,220 total views, 5 views today

Komentariši