Crtač priča

Prodroma

 

Čovjek koji leži na drvenom podu svog studija – i na čijim usnama je izliven krut i otužan osmijeh – zove se Angus McNeilly.

Nije mrtav. Naprotiv, vrlo je živ. Trenutačno, ovo je njegov najveći problem.

 

1.

Prva grafička novela koju je Angus McNeilly napisao i ilustrirao bila je o čovjeku koji je običan upravo koliko jedan čovjek uopće i može biti običan, i koji živi nezanimljiv i bezličan život, upravo koliko je jedan život u svojoj krajnosti i mogao biti bezličan i nezanimljiv – umarajući i bez erosa, argumentirala je zvanična kritika, ni manje ni više nego je to estetika Angusa McNeillyja.

Možda bi nam svima – bio je iskren zaključak ljudi koji poznaju umjetnost i druge ljude – učinio veliku uslugu, ukoliko se gospodin McNeilly prestane baviti crtanjem priča, jer mu je za ovako nešto (iako, tek na trenutke, pokazuje ponešto grafičke umješnosti, domišljatosti i znanja) potrebna jedna!

Angus nije želio biti originalan ili pakostan učinivši ovo; zapravo, bio je uvjeren da je takvu priču, u kojoj se dešava ništa, bar ništa osobito, i koja ne počiva na konvencionalnim principima drame (jer ne sagorijeva unutar sukoba, već statike), neko prije njega već zasigurno iscrtao i ispričao; čak štaviše, nije bio kadar vjerovati da je i moglo biti drugačije.

Svoje ne-junake je ubijao na krajnje jednostavan način, uklanjajući svaku neuobičajenost i bizarnost koju je smrt, koliko god da je sigurna, izvjesna i sveprisutna u njegovim pričama imala biti, ikada i mogla povući sa sobom. Umirali su od srčanog udara dok su, ne sumnjajući u bilo šta, gledali svoju omiljenu emisiju o endemičnim biljkama, umirali su od dijabetesa sa mrvama trećerazrednog keksa u uglovima usana, hepatitisa c, raka dojke, lupusa i crva u krvi. Umirali su od nedostatka misli. Od nedostatka sebe. Umirali su čak i od dosade.

Kćeri i sinovi Angusovih novela su bili sami, trudni, sa supružnikom, bez djece, gubili su kosu, pili su mlijeko izravno (isključujući precijenjenog posrednika) iz kartonske kutije, mrzili su svoju djecu, glasali su na lokalnim izborima sa psovkom na usnama, čekali su u redovima za plaćanje mjesečnih računa zagledani u potiljak i prljavi okovratnik košulje osobe ispred, temeljito su skraćivali svoje nožne nokte svakih deset, a one na rukama svakih sedam dana, dobivali su niske plate, napade panike i loše savjete, bili su alergični na dodir hartije i drugog ljudskog bića, na tek kupljenim jajima pronalazili su bijelo-zelene kraste ptičjeg izmeta, patili su od hroničnog začepljenja crijeva i nedostatka originalnosti, voljeli su svoju kafu piti svakih pola sata, bili su kratkovidi i patili su od astme, voljeli su zablude, prženo meso, bijeli šećer i samo jednu vrstu sapuna, brisali su prašinu s krpama koje su bile natopljene vodom, pastom za poliranje drveta i obamrlošću, nastojali su izravnati bore na licu, brojali su korake od kuće do autobusne stanice, i od stanice do mjesta na kojem su radili, kupovali su zamrznuto povrće i nove cipele svako proljeće, masturbirali su u javnim toaletima i ispred monitora svog računara, mjerili su svoju težinu jedanput tjedno uvjereni da nešto nije u redu sa vagom, reciklirali su staklene boce i aluminijum, godinama su jeli istu hranu i prali zube samo ujutro, ponekad su pišali krv, ponekad su pišali zeleno, bojali su se ljekara, mrava, zalutalih pasa i visokih zgrada, ponekad su satima gledali u nebo i čekali kišu.

Ponekad su samo čekali. Nisu znali šta i koliko dugo će čekati, ali su čekali.

Likovi Angusa McNeillyja su živjeli i onda umirali tako tiho, apatično i pasivno da je efekt koji su proizveli njihovi životi bio brutalno oprečan: čitaoci su tišinu Angusovih grafičkih epizoda vrlo brzo krenuli smatrati ulisejskom dimenzijom zvuka – preciznije, smatrali su je krikom utihnulog čovjeka koji se napokon odlučio probuditi iz nametnute paralize, i učiniti nešto vrlo konkretno.

Nisu znali šta je ovo konkretno, ali su znali da je nešto i da je vrlo.

 

2.

Angus McNeilly je od trenutka kad je rođen bio biće koje je voljelo jednostavnost, pa je već prvog dana usmjerio svoju energiju prema nečemu što nije bio plač; prešao je naime preko ovog suludog običaja i izravno se nasmijao svojoj majci (tek je kasnije doznao da je u tom trenutku njegova majka već bila poprilično mrtva, i da se galantno smiješio svojoj babici, ženi koja ga je izvukla u ovaj svijet, i koja je pak, s obzirom na okolnosti i svoju katekizmičnu moralnu podlogu, ovaj njegov osmijeh protumačila kao nesumnjivi nagovještaj i dolazak antikrista), naučivši najvrjedniju lekciju od svih – spoznao je da svijet uopće nije komplikovan, jer u svakom trenutku postoji red, posve prost i predivan, uzajaman odnos uzroka i posljedice. Upravo je zbog takvog pogleda uperenog ka svijetu nešto kasnije imao primijetiti da i umjetnost ne smije biti opterećena s bilo čime što je izvan tog sažetog i škrtog filozofskog koncepta.

Angus je prezirao metafore i analogije koje su veličale i propinjale čovjeka u imaginaciju koja je ovom bila protunaravna i karakterno daleka, prezirao je, zapravo, metafore i analogije uopće; iskreno je cijelim svojim bićem mrzio preuveličavanja, ironije, pouke i alegorične laži: mitove i legende naspram kojih su njegove pripovijesti bile antitijelo, protuotrov i istina.

Gnušao se iluzije koju su odabrani – kako su sebe nazivali – uzimali za patos, svetinju koja je, navodno, nerazdvojivo povezivala njih promatrače i umjetnost u simbiozu koju su bili drski usporediti sa Smislom i Prarazlogom; gnušao se ove dvoličnosti upravo jer je bila javna, i to je bio – smatrao je Angus – njen paradoks: on nije negirao patos, već je njezinu (smatrao ju je ženstvenim bićem) lomljivu ezoteričnost uzimao za unutarnju blagodat koju jedan ljubomorno čuva, i trudi se sa svim silama da drugima ostane izvan dosega: samo njegov privilegij; ovo je značilo – čvrsto je dalje vjerovao Angus McNeilly – da jedan poznaje sopstveni, neponovljivi patos, i zato je nemoguće da ovaj osjećaj bude općenit i ne-ličan.

Razlog zbog kojeg je Angus McNeilly prezirao kolektivnu instituciju patosa, bio je razlog zbog kojeg je pljuvao i na instituciju boga.

Daleko od toga da nije mogao podnijeti izgled ljudskog tijela, Angus je možda čak i jači osjećaj mržnje otvoreno iskaljivao prema portretima kao pod-vrsti i kvaziumjetničkom sredstvu; nije mogao zamisliti bilo kakvu smislenu vezu između umjetnosti i fizičke preslike lica i tijela (i ovu svoju osobinu nije smatrao za slabost), ili čak svrhovitost s kojom bi jedno na bilo kakav način opravdalo ovo drugo.

Stranice koje su pisci popunjavali bedastim i banalnim opisima ljudi – i daleko banalnijim odjeće koju su ovi nosili povrh svojih jednako bedastih tjelesa – nalazio je suvišnim i zastarjelim, a uljene slike na kojima su ljudi umetnuti u očito neugodne položaje, i tek zbog položaja samog, nagonile su ga na izvanredni osjećaj umne nelagode, sličan onome koji su vrlo vjerovatno osjećali i modeli za canvase pokraj kojih je hotimično ili slučajno bio prošao.

Samo je u grafičkoj noveli – tamo gdje su riječi bile slike, a slike riječi – i nigdje drugdje, Angus McNeilly mogao oživjeti i okusiti magični sinkretizam ovoga dvoga, spoj koji nije dozvoljavao suvišnu i primitivnu naraciju, niti je pravio ustupke apsurdima i nerazjašnjivostima u koje su, slike i riječi ponaosob i zajedno sa svojim stvarateljima, neprestano zapadali.

 

3.

Tijekom sljedeće dvije godine njegove grafičke antipriče dostigle su mitske proporcije, i vrlo brzo Angus McNeilly je bio kultni autor čiji su genij supkulture i urbana gerila poštovali, voljeli i klanjali mu se. Ljudi su tetovirali angusovske grafičke isječke i citate na svoja prsa, dlanove, i na svoja lica, i potom danima izlagali tijela-crteže u Nacionalnoj škotskoj galeriji moderne umjetnosti i izražaja; njegove su novelističke komentare čitali u skupinama, u kafanama, u praznim parkovima i napuštenim kućama, mrmljajući ih sebi ispod brade kao molitvu, i tresući se u vrtoglavom i zaraznom transu poput drevnih derviša; novonastali roditelji su darivali svojoj djeci imena i pod-imena likova iz Angusovih grafičkih novela, bezuvjetno vjerujući u njihovu mesijansku i iscjeliteljsku moć; bolesni i nesretni su čitali njegove priče projicirane u fluorescentnu zidnu kaligrafiju, i oponašali njegove letargične scenarije sasvim sigurni da će Angusove crno-bijelo-crvene sličice izliječiti njihove bolesti i razriješiti njihove slutnje.

Siroti Angus je, s druge strane ovog ludila koje nije bilo moguće kontrolirati niti zaustaviti, želio da njegove priče i njegove grafike žive, ali nije želio da im se klanjaju i da ih obožavaju kao idole, a njega kao samog boga. Sve dosad nije niti pomislio da bi se ovako nešto uopće i moglo desiti. Angus je htio provocirati i izmamiti reakciju, pa makar to bili ljutiti povici i osude; želio je dokaz da su ljudi, ipak i možda, živi. Zauzvrat, dobio je divljenje kulturološkog mainstreama: obožavali su ga, naime, do tolike mjere da je nihilistički sistem njegovih stripova imao uporište i u svojoj najljućoj demografskoj, gledališnoj i čitateljskoj oporbi.

Angus je bio gnjevan, i odmah vrlo brzo potom – očajan.

Njegov eksperiment nije uspio, zapravo pokazao mu je kako je, možda, cijelog svog života bio u krivu; Angus je jedinu utjehu nalazio u tome da kredo kojemu se uvijek podavao nije zakazao – učinili su to ljudi.

Nakon stotinu dvadeset i tri novele, prvo što je pomislio učiniti bilo je samoubistvo, no vrlo brzo je odbacio ovu glupavu ideju, odlučivši se povući u mir i dostojanstvenu izolaciju od svega što je počinio. To ga, pak, nije spriječilo da kontemplira o načinima na koje bi se mogao ubiti; neki su bili primamljivi, poput trovanja ugljen-monoksidom, neki ponešto pretenciozni, a neki, poput bacanja sa visoke zgrade, okrutno nemaštoviti i neukusni.

Ovo je razlog zašto Angus McNeilly leži na podu svog grafičkog studija, okružen litografima, stalcima za crtanje, potisnutim mislima i tintom.

Na licu mu je osmijeh, sličan pastelnim osmijesima koje su uspijevali načiniti flamanski majstori, jer se samo za trenutak sjetio svoje majke i posmrtne maske koju je imala namjesto lica. Njezino je tijelo, iako je još uvijek bilo miomirisno i toplo na dodir, tako brzo izgubilo svoju životnu farbu i dubinu, da se tek rođeni Angus naprosto morao nasmijati (nastavio je to raditi ljubopitljivo gledajući u ženu koja ga je podigla u naručje, i onda odvukla od njegove matere), jer je samo tako mogao ostati živ.

Koliko god je okrutno ovo sjećanje na njegovu majku bilo, Angus je imao samo njega; držao ga je neprocjenjivim, i nije imao namjeru ispustiti ga ikad iz svog uma, jer su mjesta na koja je ponekad odlazio bila dosta mračna, a demoni na tim vlažnim mjestima – neumoljivi.

 

4.

Godinu poslije, Angus McNeilly se ponovno pojavio na površini stvarnosti, i ono što je tamo zatekao preteklo je svako njegovo iščekivanje; bio je, naime, očekivao smiraj, a zatekao samo nezadovoljstvo, uvrede i bijes.

Za vrijeme njegovog iščeznuća, Angusovi vjerni sljedbenici su ga proglasili demagogom, izdajnikom i lažnim prorokom, ljutito odbacivši novu religiju banalnog čovjeka koja je nosila naziv upravo po Angusu, i o kojoj je Angus znao – ništa.

Začetnica ove nove vjere, izvjesna Gwenlyn Bride, objesila se o hrastovo drvo ispred kuće svojih roditelja, dva mjeseca nakon Angusovog iznenadnog nestanka. U oproštajnom pismu, dugom dvadeset i devet stranica, pisala je o svemu, ali ne i zašto je sebi tako dramatično prekratila život; samo je na kraju pisalo da sve oprašta Angusu, čak i smrt djeteta u njezinoj utrobi. Gradski list je upravo Angusa prozvao za nečovjeka i glavnog krivca ovog tragičnog udesa, tražeći od njega da se preda i preuzme odgovornost za svoja zlodjela, no cijela stvar je zataškana (a sirota je Gwenlyn zajedno sa svojim klevetama odnesena u zaborav) kad su članovi lijeve frakcije časopisa – na čelu sa urednikom koji je bio jedan od prvih koji je uopće ikada i otkupio Angusove rane crteže i donekle se, s ponosom, smatrao njegovim mentorom – u arhivima ustanove za mentalna oboljenja i defekte St. Mary otkrili da je Gwenlyn Bride bolovala od progresivne šizofrenije, i da je k tome još izopćena katolkinja i djevica.

Angus je opet bio zadovoljan, jer je sve bilo skoro kao prije, kad je neometano i iskreno mogao tiskati svoje novele. Opet je živio bez osobitih očekivanja i opravdanih strahova.

Ipak, već nakon prvog dijela njegove nove autobiografske novele, na ulice je izišla razjarena rulja, i Angus je dovitljivo izbjegao linč samo jer je tiskarske strojeve, zajedno sa originalnim nacrtima svojih graforomana, već ranije bio preselio na sigurno mjesto.

Skupine gnjevnih i pravednih ljudi su, umjesto u njegov studio, uletjeli u napušteno skladište (nekoć tvornicu ribarskih barki) u kojem nije bilo prozora niti Angusa McNeillyja, i potom su još jače zahtijevajući Angusov pad izišli na Georgeov trg, počinivši naposljetku najveće ulične nerede koje je Glasgow ikada ugledao. Na koncu su se ponovno vratili u studio iz kojeg je Angus pobjegao – upravo jer je znao ponešto o čovječjem predumišljaju – i zapalili ga plešući oko vatre omamljeni dimom papirusa, i samo privremeno zaštićeni mentalitetom mase; u plamenu ateljea, gorjele su i pocijepane gomile Angusovih priča.

Čini se da je sve počelo u trgovini sa antiknim i rijetkim knjigama u koju je Angus i sam volio dolaziti, i čiji je vlasnik, Derek Kinley Broom, bio njegov suizdavač i prijatelj; ispostavilo se kako je malo tko uopće i pročitao Angusov novi roman koji je krasio Kinleyeve prozorske izloge, prije nego su izveli nedužnog Kinleya na ulicu, urezali na njegovo čelo riječ angusovac, brutalno ga pretukli i potom rasturili njegovu prodavaonicu. Dva dana poslije, Angus McNeilly je bio jedino žrtveno janje koje je bilo ko i mogao predložiti, i najveći lov – zasnovan na logici nasumične i hitre pravde – na jednog čovjeka u posljednje dvije decenije je počeo. Na ulicama su, istovremeno i podjednako neuspješno, uhode tragali za Angusom, a novinari za senzacijom. Na svakom javnom oglasniku bila je potjernica sa njegovom ucijenjenom glavom, a iznad Angusove slike bila je ispisana krupnim, crnim gotičkim fontom okrugla brojka od deset tisuća funti sterlinga, suma koja bi bila isplaćena bilo kome ko zatoči i privede Angusa Heretika ili doprinese njegovom uhićenju.

 

5.

Kako bi uspio dostaviti svih šest poglavlja svoje posljednje novele, Angus je pribjegavao svim oblicima subverzije: podmićivao je policajce, novinske dostavljače, poštanske službenike, studente i sveučilišne profesore, beskućnike i osuđenike na uvjetnoj slobodi; novelu je nepredvidivo štampao u nastavcima – bez naročitog obrasca i reda; uopće nije izlazio van, a kad bi ipak odlučio izići, učinio bi ovo prerušen i samo tijekom dana.

Novela je, opet, bila jednostavna upravo onoliko koliko je to bila i svaka novela Angusa McNeillyja (i zbog čega je, i pored svega, Angus još uvijek imao vjerne čitatelje), sa jednom sitnom razlikom što je glavni lik bio on sam: usamljeni crtač priča čije su pripovijesti slijepo bili zamijenili za božju riječ. Ovakav realni subtekst njegove priče donekle je zakomplicirao strukturu pripovijedanja koju je sve dotad Angus koristio i koja mu je bila tako draga; Angus nije zaboravio sukob u koji je prerastao nevini dijalog između (njega) crtača i publike, niti je oprostio mržnju u onih koji su odlučili zanemariti sopstveni sram i neznanje, i iskaliti bijes prema njemu – Angusu McNeillyju – koji ih je znao do tolike mjere da ih je već davno prestao žaliti.

No, Angusa je krenulo mučiti nešto posve drugo, nešto daleko dramatičnije nego su to bili grafičko-romaneskni kostur i kolektivna neinteligencija koja je trovala ljude, nešto što se ticalo samo njega i njegove lične savjesti, etike za koju je sve do ovog trenutka vjerovao da je nepogrešiva, neslomljiva i neupitna – savršena; polagano je, iznova i opet, zapadao u iskušenje koje je, kad god bi nenajavljeno izronilo iz središta njegove sigurnosti, duboko potresalo sav njegov umjetnički duh.

Postojala je, naime, posve razvijena mogućnost da od svog antijunaka i cjelokupne priče, na samom koncu, načini ono što je tako odlučno prezirao: mit!

Angus je znao da je ova mogućnost bila stvarna, možda čak stvarnija i od opasnosti koja ga je vrebala i prijetila mu, dolje na pločnicima i gradskim uglovima. Znao je da će ga, možda koliko sutra i samo ako podlegne novom trendu, njegova priča odvesti upravo do ovog trenutka lirske razudbe, i užasavajuće sumnje u sopstvenog sebe.

Angus McNeilly razvio je izvediv i zamisliv fikcijski kraj svoje grafičke novele, za koju je već tad znao da će biti uistinu posljednja već po samoj naravi njezina kraja, i koja se sve do danas teorizira i terorizira kao zabranjena pseudovrsta: suicidna grafička novela. Opora vjerovatnoća koje se Angus neopisivo plašio, postala je oslobađajuća izvjesnost koju je već u sljedećem trenutku otvoreno prihvatio, i koju je nesvjesno predvidio još za vrijeme svog izbivanja, onomad kad je napisao i narisao samo dva romana, oba o samotnjaku koji se hoće ubiti, i o različitim uvjetima pod kojima ima namjeru učiniti ovo.

Već u sljedećem trenutku Angus McNeilly je prestao imati bilo kakvu dvojbu; nije mario za legende, niti ga je bilo strah hoće li napraviti jednu.

Sve je opet bilo jednostavno za Angusa McNeillyja – sina Rholde Swann, gradske kurve čija je smrt ostala skoro nezamijećena (da je samo – kao i uvijek – rodila svog sina negdje onkraj vlažne, sporedne aleje, a ne u jednoj od lokalnih sigurnih kuća), i bezimenog danskog probisvijeta, lovca na ucjene koji je umro jedne svibanjske večeri, nosa monstruozno izgrizenog od sifilisa, sa devetinčnim nožem u potiljku – jednostavno baš kao i onda kad se, umjesto da prvi put zaplače, Angus iskreno nasmijao.

Slučaj je imao drugačije namjere za Angusa McNeillyja, čovjeka koji je iscrtao vlastitu smrt.

 

6.

 Pronašli su ga mrtvog, mjesec dana poslije noći u kojoj je imao otkrivenje, i nije bilo sumnje da se kontroverzni glazgovski umjetnik dao ustrijeliti u glavu. Na drugom kraju svijeta bogobojazni su proslavljali Dan mrtvih, i neko je primijetio da je Angus imao vraški dobar osjećaj za ritam.

Angus se upucao u lijevo oko, držeći ispred svog lica srebrom optočeni revolver colt .45 čvrsto sa obje šake; iako bi Mirotvorac, s kojim je Angus odlučio prekratiti svoj život, učinio nepopravljivu štetu da ga je uperio bilo kamo u svoje tijelo, Angus je ipak želio biti siguran.

Uistinu, metak je na poleđini glave načinio rupu veličine i oblika nojevog jajeta, i na zidu (napravivši pri tome sigurnu smrt i suvremen komad umjetnosti od plazme, krvi, mozga i kose) ostavio većinu Angusovog uma. Njegova znatiželjna susjetka (koja se od početka gradskih nemira zatvorila u svoj stan i, uvjerena da vani bjesni novi veliki rat, razgovarala svakodnevno samo sa slikom svog pokojnog muža, bog-da-mu-dušu-spasi-i-oprosti) usmeno je prijavila pucanj (ponestalo joj je bilo jaja i mlijeka, pa je ionako morala izići u opskrbu), i jer je njihova glavna postaja bila preko puta, policija je vrlo brzo došla provjeriti dojavu Angusove susjede. Kasnije su, očito neuspješno, gradski oci nastojali prikriti činjenicu i sramotu da je najtraženiji čovjek u Glasgowu cijelo vrijeme živio unutar uskog i strogo nadziranog policijskog protektorata.

To isto jutro, na prostranom ciglenom zidu ispred glavne gradske tržnice, osvanuli su grafiti bez teksta, njih četiri, načinjeni profinjenim i jednostavnim stilom majstorske grafike.

Prvi prolaznici zainteresirano su zastajali gledati u četiri posljednja odsječka Angusove novele: pod-slike jednog pretencioznog samoubistva.

 

 

Crtač priča je objavljena u zborniku ‘Ljudi bez osobina’, udruženja Oksimoron 

 

 

 

5,356 total views, 7 views today

Komentariši