Nenad Veličković:
Bezglasno glasanje

 

Prilog aktuelnoj polemici oko tzv. Neretvanske deklaracije, iz jednog neopravdano zanemarenog ugla: fakultetskog


 

 

Nenad Veličković

BEZGLASNO GLASANJE

Tema ovog članka je elektronska sjednica Vijeća Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a povodom naučno-stručne ekskurzije studenata tog odsjeka na Susrete bosnista u Mostaru, krajem aprila 2016. godine.

Razlog da toj neatraktivnoj temi posvetim vrijeme i pažnju jeste potreba da se javnosti, kako univerzitetskoj tako i široj, skrene pažnja na jedan oblik odlučivanja unutar akademske zajednice.

To odlučivanje, koje je, kako će se iz primjera i njegove analize vidjeti, suprotno akademskim standardima, zloupotrebljava demokratsku proceduru pretvarajući je u ideološki, politički, a to znači i stranački mehanizam. Ako je ovo specifičan slučaj, karakterističan samo za pomenuti Odsjek, onda će se Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu vjerovatno oglasiti ograđujući se od takve prakse. Ako, međutim, ta praksa prelazi granice jednog odsjeka (a za to ima indicija, jer se sve češće zakazuju i elektronske sjednice Nastavno-naučnog vijeća Fakulteta), onda će reakcija vjerovatno izostati, pa će jedini rezultat uloženog truda i potrošenog vremena biti dokumentarna vrijednost priložene prepiske. (Zato ona, iako se to na više mjesta moglo učiniti, nije nigdje skraćena.)

Međutim, smatram da je važno učiniti ovu praksu javnom i opisati taktiku kojom se ideološki diskurs služi da bi svoje djelovanje prikazao kao akademsko ili da bi u akademskoj raspravi sakrio svoj ideološki karakter.

To se prije svega odnosi na ignorisanje sagovornika, na izbjegavanje odgovora na konkretna pitanja, na svjesno pogrešno tumačenje zakona, pravila i poslovnika, na netransparentno upravljanje, na uskraćivanje informacija nužnih za donošenje kvalitetnih odluka i, što zaslužuje posebnu pažnju, na administrativno šikaniranje kao reakcija na kritiku. (Kreira se atmosfera u kojoj se zakon primjenjuje fleksibilno (eufemizam!) na sve, čime se svi upisuju, često u neznanju, u jedan savez kršitelja, da bi se onda svakoga ko se odluči na kritiku takvog saveza napalo moralnim argumentom. Ova strategija, u suštini zelenaško-mafijaška, naročito je efikasna kad se primjenjuje na mlađi naučni kadar.)

Priloženu prepisku zato ne treba čitati kao natezanje dva dokona profesora oko jedne nebitne stvari nego kao ilustraciju navedene tvrdnje. Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine nije privatna interesna skupina, on je jedna od trinaest organizacionih jedinica ugledne naučne i visokoškolske institucije i adresa na kojoj Sarajevski univerzitet obrazuje nastavni kadar za osnovne i srednje škole za predmet maternjeg jezika i književnosti. To su sve razlozi da kvalitet rasprava koje se na tom odsjeku vode i utemeljenost odluka koje se tu donose budu u skladu s najvišim humanističkim vrijednostima. Petljanje, muljanje i ignorisanje to sigurno nisu, a zadatak humanistike, ne posljednji i ne najmanje važan, jeste da takvu praksu prepozna, opiše, imenuje i odbaci.

Svaki odsjek, pa i ovaj, kompleksna je grupa pojedinaca sa širokim poljima interesa i angažmana, profesionalnog, nastavnog, naučnog, političkog, privatnog… Ali za razumijevanje konteksta u kome se priložena prepiska javlja dovoljno je reći da se od raspada Jugoslavije do danas Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine nastoji ustoličiti kao prijestolnica znanja o bošnjačkoj književnosti. Iako se bošnjačkoj književnosti formalno ne daje prednost u odnosu na srpsku i hrvatsku, koje se proučavaju u jednakom fondu časova i s jednakim brojem ECTS bodova, kadrovska i nastavna rješenja su takva da su srpska i hrvatska književnost u drugom planu, a bošnjačka u prvom. (Npr. tako što su identitarnom p(r)oučavanju književnosti podređeni i neutralni predmeti usmena književnost i teorija književnosti.)

Ta misija učitana u koncept studija ideološke je prirode i zbog toga često u sukobu s naučnim metodom i činjenicama, obično na štetu potonjih, o čemu sam pisao u tekstu koji u prepisci pominjem.[1] Odsjek je u tom smislu podijeljen na većinu, koja ideološke ciljeve pretpostavlja naučnim, i manjinu, koja se tome protivi, ukazujući na simbioze ideoloških ciljeva i personalnih interesa a na štetu i nauke i nastave, i društvene zajednice i studenata. Ma koliko se, dakle, prepiska činila efemernom u okolnostima duboke društvene, ekonomske i političke krize, ona je zanimljiv i uvjerljiv prilog tezi da za tu krizu veliku odgovornost snosi upravo akademska zajednica, izjednačavajući nauku s ideologijom. Čitalac tu prepisku ne mora odmah pročitati cijelu; kad shvati pozicije učesnika i metode kojima se služe, može preskočiti (ako mu bude dosadno da ulazi u finese rasprave) njen ostatak i fokusirati se na njenu analizu.

Prepiska počinje pismom šefa Odsjeka, prof. dr. Sanjina Kodrića, upućenog svim članovima 15. aprila. (Naslovi pisama su moji.)

PROČITAJTE DALJE


 

 

[1] Nenad Veličković, Standardi naučne izvrsnosti, Bosna Franciscana, br. 43, Sarajevo 2015.

 

ILUSTRACIJA: Iz filma dr. Mabuse, Fritz Lang, 1922.

10,325 total views, 2 views today

Komentariši