Goran Sarić:
Ljetna priča o Izmještenom

Milingenski vrt za čajanke (Millinger theetuin) je poseban po svom ne-holandskom karakteru. Vrt odiše egzotičnom, orijentalnom atmosferom koju krasi specifična flora poput banana, palmi, smokava i drugih mediteranskih biljaka. I građevine su egzotične. Tu je jedna maurska čajdžinica s verandom, jedna marokansko-istočnjačka čajdžinica i marokanski trgić sa vodoskokom. Ovdje-ondje položeni bazenčići pojačavaju orijentalni karakter. Pošto vrt leži skriven u uvali i omeđen je nasipima, to mu daje veoma intiman karakter. Svuda po vrtu su „rasuta“ udobna mjesta za sjedenje, tako da  posjetilac zavaljen može uživati u šolji čaja ili kafe. Skriveni kutovi, stazice, vidikovci i brežuljčići šetnju vrtom čine pravim doživljajem. Vrt posjeduje im[presivnu zbirku stalnog bilja, među kojima mnoge vrste delfinijuma, hosti, hermerokaliseja i floksi.Vrt je smješten usred zaštićene prirodne oblasti „Milingerwaard’, kojom upravljaju The World Wide Fund for Nature (WWF) i holandske Državne šume. Odlučite se na prelijepu šetnju ili vožnju biciklom kraj močvara,šumica kraj rijeke, riječnih dina i obala, i uz malo sreće naletjećete i na divlje konje i goveda.

(Iz oglasa na sajtu)

Maroko i Maurska čajdžinica na dohvat ruke! Jer, Milingenski (Milingen) Theetuin (bukvalno: čajni vrt, vrt za čajanke) nalazi se na četrdesetak kilometara od nas. A po opisu – kao da je na drugom kraju svijeta!

* * *

Vremenska prognoza za vikend sjajna. Dvadeset pet stepeni, sunce, oblaka ni do Balkana. Ljeto, napokon!

Međutim, u srijedu me je iz čista mira počelo mučiti koljeno.  Čita čovjek novine u vozu, noga preko noge, kad poče da pecka. Za pola sata oteklo k’o da ga je izujedao roj pčela.

Jedva sam se nekako dopeljao kući. I odmah dohvatio melema, mâza koje zbog problema s nogama imam za solidnu apotekicu.

E, koljence, nećeš me, vala, spriječiti! Idem u Millingen, pa makar i četveronoške!

svirac03

Kod Nijmegena skrećemo nalijevo, nekoliko se kilometara vozimo kroz bujno zelenilo. Livade i pašnjaci, krave i pretili ždrijepci, a malo dalje, na dugačkoj, niskoj grani, gnijezdo s malim rodama! Na koncu se penjemo na dijk (nasip) – jedan od zaštitnih znakova Stare Nove Zemble.

Nasip. S jedne strane brodovi, široka rijeka Waal. A sa druge: njive i livade, poneko seosko dobro. Moćno plàvilo horizonta. Prijateljev “reno”, malo robustan za usku cestu nasipa, frkće i pišti na bicikliste što, razgolićeni, često sa “sluškama na uškama”, voze po dvoje-troje uporedo.

Ne damo da nam drznici pokvare raspoloženje. Samo da koljence izdrži… Milujem ga, tepam mu, a šaka mi masnaod melema kojim sam ga pred polazak premazao.

Taman pređemo jednu biciklističku “hordu” kad se pred nas ubaci spaček s crnim tablicama. Oldtimer, brat-bratu – pedesetak godinica!

Drago mi je to auto, imao sam ih čak dva komada. Gledam ga, i sjetim se Kaporove knjige “Zelena čoja Montenegra”, dijelom posvećene mom slavnom zemljaku Zuki Džumhuru. Kažu da je Zuko jedared za okladu svoje “ružno pače” duž jadranske obale vozio nekoliko desetaka kilometara. Šta je tu čudno, pitate se. Ništa. Samo što je vozio – na rikverc!

Mora da je i dobri Zulfikar, stavljajući nogu na papučicu, bio dobro “pod gasom”.

 

Nakon nekog vremena s nasipa silazimo u selo. Naše pače  “vežemo” na prostranom parkiralištu. Autima je zabranjen prilaz u Vrtove. Dva kilometra do Vrtova prelazimo pješaka. Smjenjuju se kaldrma i suhi pijesak, a sunce piči li piči. Osjećam se kao da usred ljeta iz Konjica šipčim na Boračko jezero!

Najednom, gusto raslinje! S jedne strane džungla, a s druge močvara. Na rubovima mirne, mutnozelenene vode, poneka lijepa, velika kuća s malim čamcem na molu. U njima se – svi odreda  truli i neofarbani – očito dugo nije veslalo. Puka dekoracija. Holandski fol.

 

Poslije, već u prepunim Milingenskim čajnim vrtovima, dugo sjedimo u debelom hladu procvale lipe. Jutros mi je lipa …Njen opojni miris me opet u mislima vraća u Konjic mog djetinjstva. Ono kad je cijela najduža ulica, od željezničke stanice pa sve do Suhog dola, bila veliki drvored. Koliko mi se samo puta tada u glavi zaman(i)talo od njenog opojnog mirisa, parfema nad parfemima!

Posjekli ih mamlazi, sve, sredinom sedamdesetih. Proširili cestu za “cijelih” dvadesetak-tridesetak santimetara. Da bi se, valjda, što više auta moglo parkirati na trotoar.

Morulju nikad dosta asvalta.

Eto zašto smo oduvijek bili, jesmo i bićemo: Balkan.

 

Ovdje, srećom, nikom ne pada na pamet takav zločin. Priroda je ovdje svetinja. Ma, ni na svojem ne smiješ bez dozvole stablo posjeći, a nekmoli na tuđem! Prijatelj mi usput priča: u njegovom gradu od podzemne deponije smeća napravili malo brdo. Posijali travu, posadili drvce, tu fontanica, tamo klupica i stočić… Piknik na gomili smeća!

“Pa da, velim mu, namah ozlovoljen. ”Kod njih od smeća prave prirodu, a kod nas od prirode – smeće”.

svirac03

Ovdje je, velim, drugačije. I dok se hladimo pivom i sladimo rozeom, našem stolu se približava sijedi čovjek s gitarom i usnom harmonikom. Već smo ga vidjeli kad smo ulazili. U uglu jedne od terasica svira melanholične melodije što “nanose” na francusku šansonu. Mahnuo sam mu, tada, kao da se poznajemo, i podigao palac: bravo, maestro!

Očito me nije zaboravio. Prilazi, klima glavom i počinje neku melodiju, južnu a tužnu, koja mi se učini poznatom ali joj se nikako ne mogu sjetiti imena. A on – đe me nađe! kao neka sjevernjačka varijanta Ibrice Jusića, samo mu još cuko fali: Ibrica jusić + pas, osoba dvije…

Ne mogu da izdržim. Ustajem, komplimentiram, zapodijevam razgovor. Odmah mi uzvraća kompliment. Misli da sam Belgijanac. Zar mi je holandski tako dobar da podsjećam na flamanca? A tek kad čuje da sam iz Bosne, lice mu se razvuče u širok osmijeh.

“To je nekad bila lijepa zemlja”, kaže, i hoće da me časti pjesmom.

Baš kad ga htjedoh upitati zašto je upotrijebio perfekat, štrecnu me u koljenu.

I otpjeva, kaže – samo za mene, jednu lijepu, ma silno tužnu pjesmu. Na ruskom.

Zato, valjda, ni onu od maločas nisam uspio prepoznati.

Goran Sarić
(Iz novog rukopisa “Rahat u Dokumu”)

6,086 total views, 3 views today

Komentariši