Trierski putopis Gorana Sarića II
– Šipka i bubanj

Vraćamo se na Hauptmarkt. On spada u najljepše njemačke trgove. Okružuju ga otmjene kuće živih boja – kao sad-pa-sad izašle iz slikovnica! I mada su neke sagrađene još početkom 17. vijeka, fasade su im toliko čiste i uredne da izgledaju kao da su juče „udarene“. Takav je, „mlad“ i očuvan, i Marktkreuz, prastari križ nasred  trga. No, on je, zapravo, kopija, a original iz 958. godine (!) se čuva u Muzeju Simeonstift.

IMG_3789 (1)

Ipak, nije baš sve ovdje „iz prekambrija“. Na primjer, „beduinski“ šatori i tezge na kojima se nudi svakojaka roba. Pod jednim, degustacija bijelog muzela. Dok žene prčkaju po nekakvoj bižuteriji, zet i ja oprezno zauzimamo „busiju“. Mi smo dečki, što pijemo stojećki…

Nakon okrepljenja odlazimo do čuvenog Amfiteatra. Sagrađen u prvom vijeku naše ere, veličinom i položajem se razlikuje od sličnih građevina – puno ih je Rimsko carstvo! – iz tog perioda. Naime, zbog pogodnog položaja, u podnožju brda sv. Petra, arhitekte su ovdje mogle da iskoriste strme padine i naprave arenu za čak 20.000 duša! Hmmm, duša…

Sestra i zet, umorni od bazanja, ostaju na klupi pred ulazom da uživaju na pretproljećnom suncu, a nas dvoje, šipka i bubanj, ulazimo na poprište starih bitaka.

I nismo se pokajali. Nimalo. Ta ne nalazi se tek tako ova građevina, kao i Crna kapija, na listi zaštićenih spomenika svjetske baštine.

Volim mjesta na kojima njušiš, gotovo fizički ćutiš istoriju.

IMG_3721 (1)

A povjest trirskog amfiteatra rječitije od svih mjesta na kojima sam ikada bio govori o okrutnosti Dvonošca. Ovdje su se, i ovdje!, za krvožednu svjetinu, ljudi borili na život i smrt. Od nje ih je, ako poražene, na kraju mogao spasiti samo imperatorov palac gore. A ako bi ovaj bio zlovoljan…

Ovdje su se, sve za „našu zabavu“ do smrti znale „tući“ i sirote životinje. O tome svjedoče mala udubljenja u dnu zida iz kojih su životinje, sluđene bukom i bijesom gomile, pripuštane jedna na drugu.

Zadrhtim. Sjetim se onog kratkog, strašnog ISIS-ovog videa kad u kavezu živog pale sirijskog pilota. I mada tu prljavu stvar nisam odgledao do kraja – ni mnogo jači stomak to ne bi mogao podnijeti – dobro se sjećam smijeha i orgastičnih krikova monstruma okupljenih oko kaveza smrti.

Jadan je islam koji oni brane.

I, onda, je li se taj posranko što mu imenom čovjek nježno tepamo, i za pedalj pomakao u protekla dva milenijuma?Retoričko pitanje. Možda jeste – ali unatrag!

Odoh na jedan pelinkovac. Zbogom, trirska areno! Iako spektakularna, ne vjerujem da ću ti se ikada više vratiti. Suviše je prave krvi ovuda teklo da bi mi tako nešto, ma i u snu, moglo biti zabavno.

* * *

Grad Luksemburg nalazi se na svega pedesetak kilometara od Triera. Vlasnik našeg apartmana veli da je grad veoma interesantan. Osim toga, kaže, „žesta“ i cigarete su mnogo jeftiniji, a benzin – jedan euro!

Sasvim dovoljan razlog da posjetimo grad banaka, bogatuna – i esperanta.

IMG_3773 (1)

Temelji su mu zakopani još tamo 963. godine, i to na ostacima starorimske tvrđave Castillum Lucilinburhuc. Tu je poslije sagrađena velika, teško osvojiva utvrda. Kasnije je, zbog zaštite naroda koji je živio tik izvan tih bedema, izgrađen još jedan, vanjski zid. Tako su nastali Gornji i Donji grad.

I pored toga što se znalo da je skoro neosvojiv, oko Luksemburga su se u prošlosti vodile mnoge, i teške bitke. Zbog izuzetne strateške važnosti, Luksemburg je dobio nadimak Gibraltar sjevera. O značaju njegove odbrane svjedoči dobro očuvana mreža podzemnih tunela i prolaza, u kojima bjehu smješteni i zloglasni kazamati, luksemburške “proklete avlije”, Bokfils (Bockfiels).

No, i pored svih mjera zaštite, ovaj grad i zemlja-mrvica tokom cijele su povijesti bili neka vrsta slasnog zalogaja za „apetitli“ komšije, Nijemce i Francuze. Tek odlukom Bečkog kongresa 1815. Luksemburg dobija (djelimičnu) samostalnost. Ulazi, naime, u savez s holandskom kraljevskom porodicom Oranje-Nassau. Taj „brak iz računa“ trajao je tri frtalja vijeka, sve do 1890., kada luxe-Luks napokon postaje svoj-na-svome, nezavisna država

Od tada je ovaj liliput među dva gulivera uvijek nastojao da ostane neutralan. No, to krajem 18. stoljeća nije spriječilo Napoleona da ga „poklopi“. Pripojenju je prethodila krvava, skoro-pa-jednogodišnja opsada luksemburških bedema.

Ni drugi veliki komši nije bio ništa bolji. Nijemci su ga okupirali i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu.

Stara priča o velikoj i maloj ribi.

O burnoj prošlosti i mnogim poharama govori i činjenica o tri službena jezika. Za onaj prvi, luksemburški, vjerovatno, kao ni ja – nikad čuli? Ta, tek mu je za Naše Olimpijade,1984., priznat status zasebnog jezika. Malo više od polovine stanovnika ove državice ga smatra maternjim jezikom. Druga dva su “osvajačka”: njemački i francuski. Osim njih, u Luksemburgu se još govore portugalski, italijanski, engleski, pa i holandski, kojim govori „čitavih“ dva posto žitelja ove zemlje.

Zemljom formalno upravlja Veliki Vojvoda. Otuda i zlužbeni naziv zemlje: Veliko Vojvodstvo. Luksemburg je jedina zemlja na dunjaluku sa ovakvim “predikatom”. No, kao i u Holandiji, njime, zapravo, upravljaju vlada i kabinet.

Velika većina Luksemburžana su katolici. Ipak, zbog osjetljivosti religioznog pitanja, ovdje je strogo zabranjeno prikupljanje podataka o vjerskom opredjeljenju njenih stanovnika! Hajde ti to reci našim šovi-naci oligarhijama?!

* * *

Već u predgrađu se vidi da ovdje sve vrvi od novca. Luksuzne poslovne zgrade – sjaj, staklo i čelik – predstavništva velikih banaka… Veliko Vojvodstvo je veliki finansijski i politički „igrač“ na malom prostoru! S nešto više od dvije i po hiljade kilometara kvadratnih i šestotinjak hiljada žitelja – poslije Malte najmanja država u Evropskoj uniji – Luksemburg ima ubjedljivo najveći bruto nacionalni dohodak na svijetu. Skoro 105 hiljada američkih dolara per capita! To je postignuto ne tako davnom preorjentacijom sa proizvodnje čelika na trgovinu i bankarstvo. Uspjehu je svakako doprinio položaj ove državice. Stješnjena između dvije evropske sile, na samo par sati vožnje od Brisela, ova država je poslije Drugog svjetskog rata zgrabila svoju šansu.

Evo nekoliko primjera. Luksemburg je jedan od šest osnivača Evropske unije. Učestvovao je u nastanku NATO-a, UN-a, OESO-a, i, razumije se, Beneluxa. U glavnom gradu sa oko 90 000 duša se nalaze neki od najvažnijih organa našeg kontinenta: Evropski sud pravde, Revizorski sud i Evropska investiciona banka. Ova  „bašta“ jeste kamenita, ali u njoj itekako bujaju i cvjetaju – penezi.

Stigavši u centar, auto ostavljamo u podzemnoj garaži. Kraj mnoštva poršea, volvoa i „merdžana“ naša jazz-ica izgleda kao trotinet. Luzerska utjeha: auto je prevozno sredstvo. Ono služi da te s tačke A bezbjedno prebaci na tačku B.

Pustimo to. Zima pri kraju, lijepo je vrijeme, evo nas u zanimljivom gradu. Tri dobra razloga za smajli, zar ne?

IMG_3775

Jedini zajeb je što gradom juri mnoštvo Kineza. Razmilili se po njemu k'o mravi, sve s onim šćapovima na čijim su vrhovima „pametni“ telefoni, sve s kamerama. A kako bi drugačije, molim vas, slali selfije u daleki zavičaj?!

Dok ih gledam, ovako razdragane, brze i raspričane, na pamet mi pade Zukova averzija prema američkim turistima. Bučni i drčni, neotesani kauboji, pokvarili su mu, veli, mnoge i mnoge hotelske noći.

A taj baš nije volio galamu, ni srklet. I kad bi hodio, i kad pio – a pio je dosta – to je činio lagano, po istilahu.

Ali ovi Kinezići, srećom, nisu ni bučni, ni bahati. Pristojni. Samo što ti se, kad ih vidiš kako gradom zuje k'o muhe bez glave, učini da su tu više došli da se uslikaju, i budu viđeni, nego da nešto vide.

* * *

Poslije kraćeg zadržavanja u Gornjem gradu, strmim stepenicama silazimo do rijeke. Terase pune k’o oko. Vino i pivo, u pola podneva. Ni traga holandskoj suzdržanosti! No, nama još nije vrijeme za „zauzimanje busija“. Ta tek smo stigli.

Nogu-za-nogom, uz rijeku – a Luksemburg ih ima čak dvije, Alzette i Petrusse – naletimo na centar za mlade, sa „grozdovima“ kafića, disko-klubova, ekspozitura velikih firmi… No, sve zatvoreno, a već prošlo podne! Izgleda da se ovdje danju spava, a noću tulumari.

Ovaj dio Donjeg grada – beton, staklo i smrad od duhana, prolivenog piva i vina – nema ni grama šarma od „starijeg brata“ koji se, eno, prpoši i kočoperi gore, na stijeni. Zato se lagano penjemo, i vraćamo u staro jezgro. Već malo umorni, ulazimo u već na prvi pogled prilično „otkačeni“ kafić Kaale Kaffi. Malo kafić, malo dućan polovne robe. Pucketaju (pra)stare fotelje i kanabei, škripe stolice, ljuljaju se lohotni stolovi. A opet sve super! Retro. Publika – miks. Neki svježi, nonšalantni, u cvijetu mladosti, a neki, bogme, prave sijedonje. I oni, kao i ovaj mebl – „polovni”. Imaju i veliko špiglo. Ne trebam ga ništa pitati. Sasvim je jasno kojoj kategoriji pripadam.

O, mladosti!

Malo podalje, dvije starije dame, zavaljene, sanjare i drže se za ručice. Ljubav, ni ovdje, nema granica.

Mladu kelnericu pitam imaju li tamno pivo. Imaju. Doduše, ne od najboljih, ali za ovu priliku… Dan mi više ništa ne može pokvariti. Pogotovo što maločas, na klupi kraj puta, vidjeh jednog mladića kako, potpuno isključen od prolaznika, čita knjigu. Ej, knjigu!

Znači, ipak nisu svi ovdje došli samo zbog slikanja.

* * *

Gazda je imao pravo. Baš lijep i zanimljiv ovaj Luksemburg. Valja mu se svakako opet vratiti. Kao i u Trieru, i ovdje mnogo, mnogo toga u ovogodišnjem blitzkrieg-u nismo vidjeli. Ni Marxovu kuću, ni brojne muzeje, ni galerije…

A, na povratku, zbog pogrešnog prestrojavanja pred granicom, nismo svratili ni u duty free, po malo „otrova”.

Nema važno. Eto nas, bude li sreće, naskoro opet u ovom gradu s jednom tvrđavom, dvije rijeke i čak tri službena jezika.

Reakcije i komentari: goransaric@live.com

 

4,717 total views, 2 views today

Komentariši