Jedna od pilula gospođe Jacobs

Piše: Eldin Eminović

1.

Iza svojih leđa čuo je Timo kako curi kafa iz aparata u uglu kantine. Mada ovi zvukovi nisu bili iznenadni, i dopirali su prigušeno do njega zbog muzike, koja se čula iz trgovine, trzao se Timo na svaki od njih kao da ih sada prvi put čuje. On je uvijek slutio neku nevolju, pretvarajući svaki dan svoga života u iščekivanje nesreće i olakšanje kada ova umišljena nesreća bude na neki način izbjegnuta, i naposljetku je slijedio kratak predah, koji je redovno bivao zamijenjen nekom novom brigom i slutnjom.

Kada je gospodin De Bruine, vlasnik trgovine, pozvao sve zaposlene da se okupe nakon radnog vremena u kantini, u Timu nije bilo sumnje. Nešto strašno se dogodilo. Konačno je njegovu pažnju privukla Saskija, čiji je nemirni pogled lutao od jednog lica do drugog. Ona se većinom držala kao da se nje uopšte ne tiču dešavanja u trgovini, što i nije bilo daleko od istine, ali je ovo bio, naknadno je priznala Bartu, zaista zanimljiv i nepredvidljiv trenutak.

Bart je razvukao lice u osmijeh, odnosno podigao je gornju usnu, otkrivajući bijele njegovane zube i jedan dio desni. Njegov izraz lica su njegove riječi pretvarale nekad u njušku zvijeri, opasne i nepredvidljive, a nekad u prijatan osmijeh, i sve se ovo dešavalo bez neke veće promjene na njegovom tijelu. Njegova gornja usna je bila jednako podignuta, zubi jednako bijeli, a desni jednako crvene.

Ovaj put, na Bartovom vratu su poiskakale vene – zbog nečeg su ličile na zategnute brodske konopce – a krv je jurnula u njegovo lice. Stavio je obje ruke na leđa, zauzimajući prijeteće držanje. Ni on nije ništa znao. Zatečen podjednako kao i drugi, teško je skrivao svoje razočarenje zbog toga.

Najbolje od svih se držao Jeroen, čovjek skromnih umnih mogućnosti, ne pretjerano pošten, ni vrijedan, ali je opstajao u svakoj sredini, kao bakterija, i za svoje uspjehe mogao je da zahvali samo njegovoj ženi. Ova prodorna žena je držala kuću na svojim rukama, završavala administrativne poslove, odvajala pažnju za djecu, bila prisutna svuda, i na sve stizala, trudeći se da niko od njenih najmilijih ne bude uskraćen u nečemu. Jeroen je morao samo da opstaje na poslu, bude dobro raspoložen i nasmijan, i to mu je polazilo za rukom.

Kada su ljudi upoznavali Jeroena, a potom i nju, pitali su se svi redom šta je ta žena, sposobna i poštena, povrh svega i privlačna, našla u tom čovjeku? Iz tog razloga su njegove kolege čekali da otkriju u Jeroenu nešto novo, nesvakidašnje, u svakom slučaju, vrijedno spomena i poštovanja, ali je njihovo strpljenje redovno ostajalo nenagrađeno i izdano. Na Jeroenu je sve bilo obično, mirno i odmjereno. Ni toga dana nije bilo drugačije. On je mirno čekao da se odmrsi klupko, pijuckajući mlaku vodu iz plastične flaše.

Tada su prisutni u kantini, nekako u isto vrijeme, primijetili da se nešto dešava sa njihovim poslovođom Erwinom, koji je sjedio u uglu prostorije, zamišljen i tužan, i zbog nečeg gledao vrhove svojih smeđih cipela. Saskija se taman spremala da ga nešto pita. Bartova gornja usna se najzad spustila, ali je bio još uvijek crven u licu. Timo je jednako brinuo, a Jeroen je nezainteresirano listao jedan od časopisa koji su ležali na stolu ispred njih.

Ovu nesnosnu situaciju je prekinuo dolazak gospodina De Bruina. Kada je ovaj stupio u kantinu, odmah je primijetio na svojim radnicima napetost i zabrinutost, i mada loše raspoložen, konačno se nasmijao, ali je neko vrijeme ostavio ljude da brinu, čak u tome uživao, igrajući revnosno ulogu svoga života, ulogu vlasnika dobro posjećene trgovine vrtnih biljaka.

Nakon nekog vremena je mirno rekao:

– Odlazi nam Erwin. Našao je drugi posao.

2.

Gospodin Eikholt je s vremena na vrijeme podizao svoj zabrinut pogled u pravcu vrata. Očekivao je svakog trena da se na njima pojavi njegova prijateljica Kim. Njegova pastorka Saskija se dobro zabavljala, sudeći po njenom držanju i njenim neodmjerenim osmijesima, koje je neprestano upućivala gospodinu Eikholtu, dok je bezbrižno jela čips s okusom paprike. Njena snažna vilica je odudarala od njenog nježnog lica. Ova rođena plavuša, uvijek crvenog nosa zbog hladnoće, kiše i vjetra, bila je mlada i rasna žena.

Gospodin Eikholt je bezuspješno pokušavao da ostane miran. Njegova pastorka je već izazvala bezbroj neugodnosti između njega i njegove prijateljice, njene rođene majke, Kim Leiten. Gospodin Eikholt je vjerovao, cijelim svojim bićem, kako ništa od toga nije smišljeno, već se jednostavno dešavalo tu pred njegovim očima bez bilo koje zadnje namjere s njene strane.

U prvi mah se opirao ovoj iznenadnoj intimnosti, koja se rodila između njega i njegove pastorke, ali se postepeno počeo prepuštati ovim varljivim osjećanjima. Dovoljno je bilo da ona rukama zategne majicu preko svojih malih grudi, a to je često činila, nesvjesno i spontano, a on je istog trena postajao neki sasvim drugi čovjek, koji je u zanosu obarao glavu, dok se pljuvačka skupljala u kutovima njegovih usta.

Tada je redovno stišavao glas, obraćajući se svoj pastorci, prisno i jednostavno, i u tome ne bi bilo ničega lošeg da dolazak drugih ljudi nije remetio taj prigušeni svijet. Bez sumnje, čuvajući ovu strašnu tajnu, gospodin Eikholt je gorio u vatri.

Kada je u sobu zakoračila njegova prijateljica Kim, u zraku je visjelo nešto teško, naravno da je, iskusna i oštroumna žena, to odmah primijetila, ali nije ništa rekla. Saskija je uzela daljinski upravljač, bacajući jedan kratak i neprijateljski pogled majci, a gospodin Eikholt se silno trudio da na lice namjesti prijatan osmijeh. Njihova krivica je postajala svakog dana sve očitija, a njihovo saučesništvo je prelazilo u neku vrstu nijemog saveza, jer je bilo svjedočanstvo njihovog posrtanja i njihove pokvarenosti.

Gospodin Eikholt je mogao mnogo toga da izgubi, nepovratno i žalosno, zbog njegovih osjećanja, koja nisu bila tek rođena, može se mirno reći, on je ta osjećanja gajio prema ovoj mladoj ženi, dok je Saskija doživljavala njihovo prijateljstvo sasvim drugačije. Konačno se mogla suprotstaviti majci na jedan oštar i svirep način, udaljavajući njenog muškarca od nje, kojeg je njena majka voljela, i tako je najzad kazniti za razvod s njenim ocem.

Njena majka je strpljivo čekala da ova pronađe studensku sobu i iseli se iz kuće, pa da pokuša spasiti šta se dalo spasiti. U njenim očima je njena kćerka postajala, zgodna i mlada, žena, na sve spremna zbog svoje nezrelosti, koja pokazuje otvoreno neprijateljstvo prema njoj, njenoj rođenoj majci. Mada se opirala da prizna svoju nemoć, njene ruke su bile vezane.

– Hoćemo li ručati ribu? – pitala je, kada se malo pribrala.

Nakon ovih riječi Saskiju je spopao iznenada napad smijeha. Gospodin Eikholt se propisno zbunio. Žalosna zbog zamršenih odnosa u njenoj porodici, Kim je progutala ovu uvredu, što je često činila u posljednje vrijeme.

3.

Gospođa Jacobs je petljala nešto po torbi s lijekovima. Najzad je iz nje izvukla jednu žutu pilulu i jednu plavo-crvenu. Uzela je gutljaj vode iz kristalne čaše i duboko zabacila glavu nazad, tražeći ukus lijekova u svojim ustima.

– Timo, moraš da me slušaš – rekla je iznenada, a sve na njoj je govorilo da je uzbuđena – ovakva prilika se dobiva jednom u životu.

On je bio spreman na sve. Poznavao je, više nego dobro, njegovu suprugu, gospođu Jacobs, koja je potekla iz siromašne porodice. Njena konfliktna i prgava ličnost se hranila nesuglasicama, nesporazumima, sukobima i svađama. Svoj posao sekretarice u opštini ona je doživljavala cijelim svojim bićem, kako to već umiju da dožive ljudi iz takvih sredina, kao uspjeh vrijedan svakog spomena.

– Zar želiš čitav život da čupaš korov, zalijevaš cvijeće i premještaš zemljane saksije s jednog mjesta na drugo? – nestrpljivo je pitala, jer je vjerovala da mora biti okružena ljudima koji su uspjeli da urade nešto od svog života.

Timo se držao povučeno, čekajući strpljivo trenutak kada će lijekovi početi da djeluju na njegovu ženu, i to je trajalo predugo. A ona je pričala, zaboravljajući dokle je došla u svojoj priči, dok se najzad nije potpuno zaboravila, a njen ukočen pogled ostao počivati na samsung televiziji. Tada je ona zaboravljala sve ružne riječi, koje je izgovorila, jednostavno prelazila preko njih, jer su po njoj bile neophodne. O sebi je stvorila jednu sliku, koja nije imala potporu u stvarnom svijetu, ali se ona držala nje, jer su drugi brzo odustajali od odvraćanja, puštajući je da srlja u svoju propast.

Time je njena uobrazilja postajala svakim danom sve veća. Njene uvrede je Timo gutao, sretan ako prođe bez vrištanja i histerije, koje mogu da čuju komšije, kada se njena brada izduži, i lice pocrni, a ona prođe onu tanku granicu razuma svojim djelima. On je vječito živio, zbog njegove supruge, u strahu da je nešto pogrešno rekao ili da nije uradio šta je trebao da uradi. Iskren je bio, jer se istina lako pamtila.

Na poslu je gospođa Jacobs, njegova žena, bila vrhunska sekretarica, koju su kolege poštovale iz jednog prostog razloga, ona je pažljivo skrivala svoju uobrazilju pred njima. Neki su čak pokušavali da se zbliže s njom, ali kada bi upoznali njenu pravu narav, bježali su glavom bez obzirao od nje.

Jadni Timo nije imao gdje da pobjegne. Ova sebična žena, bez strpljenja da sasluša bilo koga, budila se svakog jutra u sobi do njegove zbog njegovog glasnog hrkanja. On je bio već na ivici strpljenja, kada je, pošto je probao sve ostalo, odlučio da se suprotstavi po svaku cijenu svojoj supruzi. Priliku je vrebao već čitav mjesec, ali bi se uvijek, tako se njemu činilo, ispriječilo nešto. Odlažući taj trenutak za neku drugu priliku, on je iskreno patio. Gospođa Jacobs je bila suviše zauzeta sobom da bi nešto primijetila.

– Vrijedan si, pošten, nisi ni glup – rekla je s osmjehom, uživajući u samoj pomisli kako njen muž ima šansu da postane poslovođa – ne razumijem zašto, jednom u životu, ne podigneš glas i zatražiš svoja prava?

Zatim je dugo navodila svoje uspjehe, koje je Timo čuo bezbroj puta. Njihove svađe su se završavale uvijek na isti način. Timo je šutio, a ona je pričala. Gospođa Jacobs nikada nije odustajala. Kada je nestajalo stvarnih argumenata za njeno mišljenje, a ona je o svemu imala svoj sud, i njena uobrazilja postajala očita, navodila je sulude razloge i njene bolesti kao nešto presudno i konačno, vrijeđajući tada nemilosrdno supruga.

A on sam je odlagao trenutak njegovog suprotstavljanja, jer se plašio svoje supruge. Ne jednom, već mnogo puta dosada, pokazalo se kako ona prihvata stvari koje nemaju ništa zajedničko sa stvarnim svijetom.

4.

Erwin je prišao Bartu, s osmijehom na licu, dok je ovaj razgovarao s nekim na telefon. Niko u trgovini vrtnih biljki nije znao pouzdano s kim razgovara i zašto, da li je gospodin De Bruine zatražio to lično od njega, ili je to činio na svoju ruku. Ovdje se radilo o satima provedenim u razgovoru za vrijeme radnog vremena. Erwin nije želio da čeka skrštenih ruku.

– Prvi sto s lijeve strane ne izgleda kako treba. Neke biljke treba zaliti, a neke su već odavno izbacile cvijet, i treba da budu zamijenjene drugim biljkama, po mogućnosti svježim. I boje nisu usklađene. Treba poredati biljke po bojama cvjetova, od najsvjetlije do najtamnije – ove riječi su bile mirno i staloženo izgovorene, kao bezbroj puta do tada, kako se, odmjereni i uvijek hladne glave, poslovođa Ervin obično obraćao radnicima. Usprkos tome, desilo se nešto nepredviđeno.

Kada je najzad progovorio, stavljajući telefon u džep, Bart je više ličio na progonjenu zvijer, nego na ljudsko biće, teško skrivajući svoj bijes, koji ga je spopao iz nekog razloga.

– Jutros su stigle četvrtaste, balkonske saksije s nosačima. Za njih treba pronaći mjesto u radnji. To je prioritet – rekao je Bart, gledajući negdje nastranu, dok su njegove usne, mora da je bio strašno uzbuđen, poigravale na njegovom licu.

– Da, znam. To je posao, kao stvoren, za našeg Tima – nastavio je Erwin šaljivom bojom glasa.

Bart je, ovaj put potpuno svjesno, iskrivio svoje usne i usta, što su obično radili ljudi, koji nemaju nikakvog iskustva s nasiljem, i sami nisu nasilni, a ipak žele da ispadnu opasni i strašni u očima drugih ljudi. Otišao je par koraka dalje. Tima je pozvao sebi, i nešto mu povjerljivo i dugo kazivao, prateći svoj govor pokretima ruku, a zatim je bez riječi otišao negdje.

Nesvjestan kupaca oko sebe, potpuno zatečen ovim činom, stajao je poslovođa Erwin neko vrijeme na jednom mjestu. Kada je, par trenutaka nakon toga, razmislio trezvene glave o ovome, nasmijao se veselo, puštajući da voda nosi sve. On je doduše želio da odradi zadnje radne dane u trgovini pošteno i vrijedno, kao i prije, ali ne po svaku cijenu, jer više nije imao šta da dobije time, za razliku od Barta, koji se nadao, sudeći po njegovom ponašanju, još mnogo čemu.

Potrebno je napomenuti da je Bart bio zanimljiv i duhovit čovjek, dobar trgovac. Za rukom je njemu polazilo da napravi pravu pometnju u trgovini sa svojim šalama, koje je neumorno ponavljao iz dana u dan, i u tome mu je prolazio život. Dok je njegov gromki glas odjekivao u prostoriji, uvijek na isti način, kupci su, mahom starije osobe, trpale u kolica biljke i ostale potrepštine za vrtove, jer je njihov dan bio uljepšan nečim zanimljivim.

U malim poslovima nije učestvovao. Kada je trebalo biljke da se zaliju, ili premjeste s jednog mjesta na drugo, ili stare bace u kontejner, korov počupa, radnja pomete, i bezbroj takvih sitnica, on je češkao bradu, duboko zamišljen nad nečim, ali se takvog posla nije laćao.

Suprotno tome, umio je za tren oka da trgovinu preokrene naopačke, izbaci neki sto, na njegovo mjesto postavi nešto sasvim drugo, izmjesti police i stelaže, što je često radio, i u tome je iskreno uživao. Nekada je ispadao junak, a nerijetko se dešavalo da gospodin De Bruine nije zadovoljan promjenama, pa se sve moralo vraćati nazad.

Nešto drugo kod njega je bilo nesvakidašnje. On je gradio odnos s kolegama, strpljivo i istrajno, prateći sitnice iz njihovih privatnih života, raspitujući se o zdravlju njihovih najmilijih. Ali ponekad je, kada se nešto dogodi na poslu, zaboravljao na sve, obraćajući se grubo i drsko kolegama. U takvim trenucima nije vidio druge ljude niti dalje od svoga nosa.

Nakon nekog vremena, kada bi se sve izgladilo i vratilo na svoje, on je nastavljao tamo gdje je stao u odnosima s ljudima, kao da se ništa nije dogodilo prije toga. To je svjedočilo da se ovdje radilo o jednom običnom čovjeku, čije su vrline ipak prevagnule nad lošim djelima.

Bez sumnje, gospodinu De Bruinu je on bio potreban, naročito sada, kada je Erwin odlučio da napusti radno mjesto poslovođe u trgovini vrtnih biljki.

 

5.

 

Par dana nakon sastanka u kantini došla je do Anne vijest da poslovođa Erwin odlazi iz trgovine. Ona je naprijed isturala ono jedno uho, na koje je dobro čula, kriveći glavu, dok su njene ruke drhtale, neumorno se raspitivala kod drugih o pojedinostima u vezi s Erwinovim odlaskom. Ova starica, koja se našalila sa životom, već u poznoj životnoj dobi, radila je ponekad, kada je to bilo potrebno, u trgovini vrtnog bilja.

Zarađene pare je trošila na putovanja u daleke krajeve, odakle je donosila suvenire kojima se divila, često jagodicama prstiju milovala, a zatim ih pažljivo vraćala na njihova mjesta u kući. Tada su njena sjećanja bila živa, a usamljene večeri manje duge i tužne. Na jednom od tih putovanja je upoznala svoga pokojnog supruga. Vijugava skulptura Zida na polici pored knjige s receptima za džemove od šumskih biljaka je svjedočila o tome. Znala je ona da sada nastupa vrijeme previranja, gdje će svako pokušati da ugrabi šta može. Ona je bila stara, ali to nije bio razlog da glavu okrene na drugu stranu, praveći se da ništa nije posrijedi.

Suha zemlja se zavlačila, za vrijeme toplih dana, u njene duboke bore, koje su zbog toga postajale još dublje, kao da svakog trena treba krv da potekne iz njih. Njeni natečeni i spušteni kapci su davali njenom licu tužan, simpatičan i iskren izraz. Iz ta dva razloga, njen izgled je umio da zavara.

Gospodin De Bruine ju je držao u trgovini uglavnom u proljeće i pred Božić, kada je prodavala jelke i sve ostale potrepštine za praznike, jer je umjela s kupcima, istim takvim staricama i starcima, koji nisu imali pametnijeg posla nego da provode sate u trgovini vrtnog bilja. Oni su uglavnom činili onaj metež u trgovini, kada svako zaboravi na pamet i posegne za nečim, prepuštajući se kupovnoj groznici.

Bilo je pitanje dana kada će ona postati preskupa za gospodina De Bruine i biti zamijenjena nekim dječakom ili djevojčicom. Na smrt se plašila tog trenutka, odlažući ga uvijek za sutradan, jer tada, slutila je tako, njeno srce neće imati hranu, a njene usamljene i duge večeri svoj kraj.

U prvi mah se držala postrani, i sama zbunjena, ali je onda počela, iz čista mira, da proganja Tima, koji je bio najslabija karika u lancu, čija uloga u trgovini nije bila tačno određena, nego je priskakao gdje i kada treba. U početku je znala zbog čega to radi. Bez Tima je bilo više posla za nju, a kako je vrijeme protjecalo, s pravom, ona je u njemu vidjela nekog ko uzima hljeb iz njenih usta. Njene neprijateljske oči su ga proganjale svuda. Kada je on pričao s kupcima, ona se trudila, s onim jednim uhom, da čuje njihov razgovor, stajala je nepomično i budno promatrala pronalazeći uvijek neku zamjerku.

Čim bi izjutra stupila u trgovinu, tako je započinjala dan, odmah je gurala prste u saksije, žaleći se da biljke nisu zalivene ili, baš naprotiv, kako je njihov korijen suviše vlažan i da je pitanje dana kada će biljke biti bačene, jer ne izgledaju zdravo, a takve niko pametan ne želi u svome vrtu.

Doduše, jednom prilikom je rekla Timu da svjesno nastupa oštro prema njemu.

– Ali je to za tvoje dobro. Samo takom možeš da naučiš nešto – dodala je tada.

Valjda je vjerovala da ovim riječima može ispraviti sve nepravde koje je nanijela ovom mladom čovjeku i da će njena poganost i podlost biti s njima zaboravljena.

Njenog oštrog jezika se Timo plašio, trudeći se da to ona ne primijeti, pa se smijao neprestano. Upućivao je prijazne osmijehe kupcima, kolegama, čak i psima, jer je trgovina bila označena u gradskim vodičima kao prijateljska prema životinjama. I sa staricom se smijao, dok se sve previralo u njemu, i kršilo, prijeteći da odnese dovraga ono malo zadovoljstva, kojeg je preostalo nakon svega, jer više nije imao mira ni kod kuće ni u trgovini.

Ona je odlazila od jednog kolege do drugog i njima pričala protiv Tima. U početku iza leđa, a poslije otvoreno, čak i u njegovoj prisutnosti. Dok su se njene nosnice ravnomjerno širile, a njen oštri jezik bio zabavljen pričama o njegovim propustima, kojih je, nažalost, bilo, ona je mlatarala rukama, kao da se sprema poletjeti na nebo, gdje će se pridružiti svome mužu i gdje nema kazne za zla djela.

Za to vrijeme Timo je radio bez prestanka, naporno i istrajno, progonjen snažnim išijasom. Što je ona više grubih riječi uputila njemu, on je navaljivao, zatečen i očajan, više na posao, kao da ništa na svijetu ne postoji osim te trgovine i te starice s oštrim jezikom.

6.

Bart i Jeroen su stajali na vidnom mjestu u trgovini, s pregledom na čitavu prostoriju, gdje se ona sužavala zbog konstrukcija, na kojima su visile saksije s biljkama. Tuda su svi kupci morali da prođu, a oni sami, ako zatreba, da se nađu njima na usluzi. Između njih se rodila neka vrsta rivalstva. Po čitav dan su se nadmetali, počevši od šala pa sve do ozbiljnih pitanja, koja su se ticala samog opstanka trgovine.

Jeroen je prilazio ležerno čitavoj zavrzlami oko odlaska poslovođe Erwina. Bez daljnjeg, potajno se nadao unapređenju, ali ono nije bilo presudno za njegovu sreću niti je bitno mijenjalo sliku koju je on stvorio o sebi i koju svaki čovjek stvara u trenucima predaha, osvrćući se iza sebe. Za razliku od njega, Bart je žudio za unapređenjem, izgarao za taj tren, čak je izgovorio naglas u svojoj kući, u iznenadnom i snažnom napadu samoljublja, stojeći pred ogledalom – ja sam Bart, poslovođa, kako mogu da vam stojim na usluzi – pružajući svoju ruku u prazno, prema umišljenom kupcu.

Dok su se Bart i Jeroen nadmudrivali oko svake sitnice, Erwin se kretao trgovinom kao neki duh. Naravno, uradio bi on ponešto, tu i tamo, čak i neki posao koji ne priliči poslovođi, ali se trudio da se nikom ne zamjeri, čekajući mirno završetak svog otkaznog roka. Za to vrijeme Timo je držao radnju na sebi, radeći sve one poslove koji moraju biti urađeni svaki dan, koje svako od zaposlenih vidi i ne iziskuju neku posebnu pamet, ali se njih rijetko ko laćao osim njega. Njegovo prokletstvo je bilo očito. On je mogao lako da bude zamijenjen s nekim, pametnim i vrijednim, dječakom čija je satnica daleko niža od njegove. On se već godinama budio s tom pomišlju.

Doduše, tu je bila Saskija, mlada studentica, koja se u trgovini dobro zabavljala za razliku od ostalih, ali se ni ona nije laćala svakog posla u svakom trenutku. Ona je vrebala svaki trenutak, kada su bili njih dvoje sami, Timo i ona, za neku intimnost među njima. Jednom je pokazala neobičnu boju svojih noktiju, zatežući majicu preko svojih malih grudi, pričajući poluglasno, povjerljivo i prisno o svojim roditeljima koji su razvedeni. Drugom prilikom je svaki čas dodirivala njegovu ruku, raspitujući se o njegovoj plati i drugim sitnicama.

To je radila iz prostog razloga što su njena hrabrost i slobodno držanje prema Timu bili nagrađeni. On je išao čitav dan za njom popravljajući njene propuste. Nekada je kidao osušene cvjetove na violama mada je njena odgovornost bila da to uradi. Ona je zaboravljala iza sebe makaze, koje je on sklanjao, ostavljala kante s lišćem na vidljivom mjestu, gdje ne priliče da one budu, koje je on opet sklanjao od očiju kupaca. Nije se naročito trudila da drži radnju urednom. Jednostavno je znala sve ostaviti iza sebe, kantu za smeće, nepometenu stazu, plastične saksije s cvijećem u neredu, odlazeći u kantinu, gdje je mirno pila svoj čaj i jela vegetarijanski sendvič.

Međutim, ona je voljela Tima, smatrajući ga drugačijim od ostalih i dobrim čovjekom. Kada je prepoznala Timovu zbunjenost zbog njenog ponašanja, pošto ga je prethodno propisno stavila na muke, teške i slatke, barem je tako ona doživljavala taj svoj utjecaj na njega, počela je da ga brani, trudeći da niko ne primijeti prisnost među njima. Malo-pomalo, među njima se rodilo prijateljstvo. Ona njega nije smatrala privlačnim čovjekom. Njegove isturene jagodice, uvučeni obrazi, lice opaljeno vjetrom, ostavljali su nikakav ili bijedan utisak na nju. Potrebno je ovo navesti za razumijevanje njihovog odnosa. Od njega je očekivala, bez obzira što je njeno ponašanje drugačije govorilo, sitnu pažnju, poneku lijepu riječ i ništa dublje i više.

Za razliku od nje, Timo je doživljavao njihovo prijateljstvo sasvim drugačije. Bez prestanka je, za vrijeme njihovih razgovora, popravljao naočale koje su se držale neravno na njegovim klempavim ušima. Zbunjen i nesiguran se uhvatio u koštac s jačim od sebe. Vrhunac ovog nepredvidljivog stanja je bio, kada je ona, jer su njegove ruke bile prljave, ubacila bombonu u njegova usta, zatim uhvatila njegov pramen kose, poljubila u obraz, propinjući se na prste, i ovako rekla:

– Kosa ti je ispucala na vrhovima. Znam jednu dobru frizerku.

Nakon ovoga je Timo proveo noć bez sna, preplašen na smrt. Svaku sitnicu u vezi s ovim neobičnim prijateljstvom je pretresao. Na kraju je došao do zaključka da nikada nije prešao tanku i nevidljivu granicu, koju je podigao između sebe i ove mlade žene, ni kao kolega ni kao oženjen muškarac. Srećom, niko nije mogao da zaviri u njegovo srce i tamo pronađe slast koju je osjećao u tim trenucima prisnosti. Njegovo srce je bilo puno nade i slutnje, želje i pokajanja, morala, posrtanja, i čega sve nije bilo tamo. On je patio iz dana u dan, radeći neumorno, dok je snaga odlazila iz njegovog tijela, a bol se, uporno i sve češće, nenajavljena, rađala u donjem dijelu njegovih leđa.

7.

Uvijek u isto vrijeme, nakon doručka, gospođa Jacobs je stavljala na stakleni sto ispred sebe lijekove. Iskreno je uživala kada je neko bio prisutan. Tada je lomila velike tablete na dva dijela, tražeći poglede prisutnih, njihovu podršku i suosjećanje, mučila se da proguta tablete, dok je blistao na njenom licu djetinjast osmijeh.

Niko nije pouzdano znao kako je ona dolazila do tih lijekova i da li je ona stvarno bolovala od svih tih bolesti koje je neumorno navodila, ili je to bila opasna uobrazilja, koja je mogla odvesti u propast nju i njenu porodicu. Bilo je tu vitamina, kapsula ribljeg ulja, tableta s ekstraktom brusnice, tableta za grlo, želudac, sprejeva za nos, i svih onih šarenih pilula, koje su se nabavljale bez recepta. Dovoljno je bilo da gospođa Jacobs vidi reklamu na televiziji za neki takav lijek da ga odmah kupi, a nedugo nakon toga su se redovno javljale tegobe, kao po komandi, koje je taj lijek ublažavao ili potpuno otklanjao.

Pored ovih lijekova, ona je imala lijekove za snižavanje pritiska, antibiotike, tablete za spavanje, umirenje, skidanje šećera, protiv alergije, i za mnoge druge boljke. Ovi lijekovi su se isključivo izdavali na recept i njen muž nije znao kako je ona dolazila do njih niti je ona o tome pričala. Da li je proganjala ljekare sve dok neki od njih ne bi digli ruke od ljekarske etike, prepisujući traženi lijek, ili je stvarno bolovala, ili je lijekove nabavljala na internetu, u zemljama trećeg svijeta, gdje su se ovi lijekovi mogli kupiti bez recepta u privatnim apotekama, niko nije znao.

Od kada su počela previranja u trgovini vrtnih biljki, pošto je prethodno uzela svoje lijekove, gospođa Jacobs je tražila od Tima da potanko ispriča sve detalje s posla, ne preskačući nijedan, jer sve je bilo bitno i sudbonosno za njega, nju i ljude u njihovom okruženju. Bez prestanka je gurala ruke u džepove kućnog mantila, šuškajući tablama tableta, koje je držala tamo, jer se tako osjećala opuštenije i sigurnije. Njene plave oči, sitne i nemirne, lutale su tražeći odgovore na njene strepnje, prohtjeve i želje. Njena pojava je bila hladna, mada se smijala često i učtivo razgovarala s ljudima, njen pogled nije imao onu ljudsku toplotu.

Iza te hladne vanjštine, njen suprug Timo je tražio dobru ženu, ranjivu i odanu svojim osjećanjima, jer je vjerovao da je ona, gospođa Jacobs, doista takva, i sve to zbog svojih predrasuda o ženama. Ali su se njegove potrage redovno završavale bez uspjeha, jer iza te hladne vanjštine je nailazio na svojeglavu i ekscentričnu ženu.

Gospođa Jacobs je živjela na tankoj granici između dobra i zla, prelazeći s jedne strane na drugu i ne dozvoljavajući da joj se išta prigovori zbog toga.

Ponavljala je ona, često i svima, koji su je morali iz nekog razloga slušati, da je ona prije svega poštena i dobra žena. Sva njena djela iza kojih nije stajala zdrava moć rasuđivanja, a njih je bilo mnogo, opravdavala je svojim ponosom. Njene odluke su Tima bunile, koje su ponekad bile protiv nje same, na njenu štetu, inače bi njen ponos, savršen izgovor, kako ga je jednom i nazvao u ljutnji, smatrao lopovlukom i pokvarenošću.

8.

Jeroen je imao uši, obrve, oči, nos, bradu, kao i svi drugi, ali je sve na njegovom licu bilo pravilno i jednostavno, skladno, zbog toga je imao dosadan izraz lica, koji niko nije mogao, niti se posebno trudio, da zapamti. Njegove kolege, kada bi ga srele u drugim okolnostima, bez radne odjeće, na ulici, ili negdje drugdje, nisu ga odmah prepoznavali.

Unatoč svemu gore navedenom, Timo je gledao u njegovo lice, kao da ga prvi put vidi. Jeroen je njemu saopštio novost, ne trudeći se posebno da išta potanko objašnjava.

– Gospodin De Bruine želi da svi zaposleni znaju poručiti robu – rekao je, u ruke mu tutnuo dugačku listu s artiklima i otišao u pravcu vrtnih skulptura, istočnjačkih simbola, Buda i patuljaka.

U trgovinu je, kroz pokretna vrata, ušao jedan kupac, za kojim se uvukao hladan vjetar, par hrastovih listova i jedan papirić. Hladan zrak je uštinuo Tima za lice, koji je stajao, zakovan u jednom mjestu pored stola s povrćem. Njemu se učinilo u prvi mah nesvakidašnjim, možda čak i nevjerojatnim, da se njemu obratio Jeroen, a ne Bart, kome je više priličilo takvo nešto.

– Zar je zaista neko primijetio moj rad i moje nesebično zalaganje na poslu? – proletjelo je njegovim mislima.

Njegova žena je, najzad se to jedanput desilo, bila potpuno u pravu. Kada je malo bolje razmislio, jedne prilike je sam gospodin De Bruine rekao da ima velike planove s njim. Što je više razmišljao u tom smjeru, njemu se činilo vjerojatnije da je on bio idealan čovjek za mjesto poslovođe, odgovoran i vrijedan, skroman, spreman da radi sve one poslove od kojih drugi okreću glavu. Doduše, morao je još mnogo toga da nauči, prvenstveno odnos s kolegama u tim novim okolnostima, ali nije bio glup niti lijen.

Stajao je on tako, gledajući listu s artiklima, a u njemu se sve lomilo. Brojevi su podivljali tu pred njegovim očima. U jednom trenutku su mu se činile neke poručene količine cvijeća velike i bespotrebne, druge opet premale, te je brojeve križao, umjesto njih upisivao nove, koje je ponovo križao nakon nekog vremena. Na kraju je ponestalo prostora za upisivanje, osim na marginama listova, pa je tamo upisivao porudžbenice. Njegovo srce je divlje lupalo u grudima.

U neka doba se pojavila iza njegovih leđa Anna, privučena nesvakidašnjim događajem, tražeći od njega da joj pokaže poručene količine cvijeća. Jadni Timo je izašao u susret, i sam nesiguran u vezi s ovim njenim zahtjevom. Opet su neki brojevi bili prekriženi i umjesto njih upisani drugi, ponovo na zahtjev Anne, koja se trudila, zbog njenog položaja u trgovini, čitavu stvar izvesti na čistac. Kada je ovaj posao konačno bio obavljen, Timo se osjećao slomljen, prazan i izdan, a za razliku od njega Anna je bila zadovoljna i vesela, pričajući mnogo i bespotrebno s kupcima, jer je jasno pokazala gdje je kome mjesto u trgovini.

Zauzet sobom, Timo nije primijetio kako su se iza njegovih leđa slatko smijali Bart i Jeroen. Njegova, trenutna i velika samouvjerenost je ostala zagubljena među porudžbenicama. Njegovo srce je bilo tužno, ali se nadao i dalje, jer nada zadnja napušta zdravog čovjeka da neko vidi i cijeni njegov rad.

9.

Šest dana nakon opisanog okupljanja zaposlenih u kantini, nešto prije prve jutarnje pauze, gospodin De Bruine je nagovijestio rasplet čitave stvari oko izbora novog poslovođe. Prišao je Bartu, dok je ovaj bio zauzet sa vodenim biljkama, i ovako mu rekao:

– Nakon radnog vremena neka zaposleni ostanu u kantini!

Ništa dalje nije bilo rečeno, ali je za Barta i ovo bilo dovoljno. Svakako, barem je on vjerovao tako, gospodin de Bruine se nije slučajno njemu obratio. Vijest se proširila trgovinom za tili čas. Većina je odahnula, jer je ova neprijatna i nesnošljiva neizvjesnost trebala konačno biti okončana. Lijeno su obavljali svoje dnevne aktivnosti čekajući kraj radnog vremena.

Samo Bart nije imao mira. Često se obazirao iza sebe, postajući svjestan, a to ga je dovodilo do očaja, da je više stvari ostalo iza njega, nego onog što je pred njim. I to mu je davalo za pravo da bude nemilosrdan prema drugima, kolebljivcima, slabićima i podređenim. On je zaposlenima izdavao radne zadatke, kao da je čitava stvar već bila svršena i riješena. Njegova samouvjerenost je zbunila ostale.

– On je novi poslovođa – pomislila je Anna – u to nema sumnje.

Jeroen se držao ravnodušno čitav dan, praveći se da mu je svejedno. Saskije se nije mnogo ticalo sve ovo, ali je, po prirodi radoznala, čekala zadnju riječ, koju je imao gospodin De Bruine. Samo se Timo iskreno radovao ovom raspletu. Neizvjesnost je njemu postala već odavno mučna i teret. Iznad njihovih glava su se, pred sami kraj radnog vremena, škripeći otvorili prozori na staklenom krovu, prvi put te godine, jer je sunce iznenada granulo. Ovo rano martovsko sunce je obećavalo dobru prodaju vrtnih biljki.

Nedugo zatim svi su sjedili u kantini, čekajući dolazak gospodina De Bruina. Ovo čekanje je dotuklo Barta, čije su se usne spustile preko desni i zuba, kao vodoravna crvena pozorišna zavjesa na kraju neke predstave, gaseći njegov osmijeh. Tima je obuzelo tjelesno mrtvilo, koje nije bilo nelagodno, već blaženo, kao mir nakon neke velike opasnosti, koja je minula i koja je zauvijek prošla, ne nanoseći nikom nepopravljivu i veliku štetu. Jeroen je, kao i obično, pijuckao vodu iz plastične flaše, isisavajući, s vremena na vrijeme, zrak iz nje, a plastika se ispravljala, vraćajući se u svoju formu, uz pucketanje.

Kada je najzad ušao gospodin De Bruine u kantinu, Anna je poskočila s mjesta na kojem je sjedila, jer je ovaj bio u društvu nekog svima njima nepoznatog muškarca, čije je glatko i svježe izbrijano lice zračilo samouvjerenošću. Gospodin De Bruine se isprva raspitivao, potrebno je naglasiti, o beznačajnim i sitnim stvarima, u vezi s prodajom bioloških đubriva, dok su njegovi radnici izgarali za trenutak kada će neizvjesnost biti konačno prekinuta.

Taj čas je najzad kucnuo. Gospodin De Bruine je mirno, ali ipak odrješito i strogo, nekako očinski, i to je uvijek radio, kada je njegova riječ bila konačna i kada nije trpila pogovora, rekao svojim radnicima slijedeće – ovo je Jan, novi poslovođa – prstom je pokazao na muškarca, koji se pojavio s njim u kantini.

Među okupljenim je zavladao muk. Samo se Saskija nasmijala, jer se njoj učinila čitava stvar smiješnom, simpatičnom i, na kraju krajeva, pravednom.

– Sudbina trgovaca vrtnim biljkama je povezana sa suncm – rekla je, i onda šapnula na uho Anni, koja je sjedila do nje – i volju gospodina De Bruina.

To je bilo uho na koje Anna nije čula. Kratko nakon toga je gospođa Jacobs doznala novost. Istog trena se posvađala sa svojim suprugom, uživajući u njegovim pokušajima da izgladi svađu koju nije skrivio, jer ona, gospođa Jacobs, nikada nije prva popuštala.

8,386 total views, 4 views today

Komentariši