DJETINJSTVO, TERETI ŠUTNJE

(Teret šutnje, 1)

Ubio sam!
 Ali, ne znam koga? I zašto?
 Ne znam niti kojega je žrtva spola. (A, zar je to važno?) I, sada će uslijediti kazna. Doći će milicija, doći će tužitelji, sudije, advokati, socijalni radnici, Tito, Partija, omladina, akcija, Tata će se nasekirati, Pišonja će se isplakati (ako bude imao šta) i Ona će čuti, Čita će reći znao sam, uvijek mi je bio sumljiv, Arčiju će biti žao, toliko da poželi zamijeniti me u zatvoru, Disa i Svjetlana će se praviti kako me nisu ni poznavale, teta Nevenka će reći od koga je, dobar je, čika Mirko će zaključiti da sam, vjerovatno, pročitao nešto loše, kao kad se pojede nešto loše, a Mama će reći ma, laže, pustite ga, samo izmišlja…

Ali, ništa od svega toga ne mora biti, ako o ubistvu niko ništa ne sazna!

I ja sam odlučio da o tome šutim, koliko god treba, i da se skrivam. Ako treba cijeli život, cijeli život! Uzgajat ću skrivanje i nositi teret šutnje svuda sa sobom, isto onako kako Djed sa sobom nosi Nenu. Moram samo paziti da se ne odam. Moram misliti šta i kako govorim, kako se ponašam, kako izgledam. Moram biti, ako ne nevidljiv, a ono neupadljiv, štaviše, moram biti normalan. Najbolje bi bilo biti dobar. Jer, kada je neko dobar, u njega niko ne sumnja. I tako sam odlučio – bit ću dobar dječak!

Ali, šta ću s lešom?

(Teret šutnje, 2)

Dok razmišljam o ubistvu, osjećaj grižnje savjesti mi kazuje da sam, sasvim sigurno, ubio nekoga bliskog. Otuda ta duboka praznina u meni. Jednako strašna, kao i maglovito sjećanje na počinjeno ubistvo. I s tom prazninom, valja nekako živjeti… Zato mi se čini da sam, ubivši, ubio i dio sebe! Valjda je to tako kada ubiješ drugoga čovjeka – kako ono, ko god ubije jednoga nevinog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet!

Pa i sebe!

Ali, šta ću s lešom?

(Teret šutnje, 3)

Ubijeni počinje da me proganja.
Dobrotom se mogu skriti od drugih, ali ne i od njega. Najgore je što uzima različita obličja. I u tim obličjima, različito se ponaša. Nekada je to malo, zlo stvorenje u pocijepanoj crnoj haljini koje visi gore negdje, iznad moga kreveta, s dugačkim kandžama i sitnim zlim očima, nekada je to neka djevojčica, ili odrasla žena koja me voli – obje me vole s nekom čudnom snagom i lako bi me mogle ubiti, samo kada bi to htjele; drugi put, to je dječak koji zna biti i strašan i dobar, kako kada. A nekada, to je strogi i uporni muškarac kojem zasad, nekako, uspijevam pobjeći, ali koji će me sigurno pronaći, jer će svako moje lukavstvo pobijediti svojom upornošću…

Moj leš je, dakle, živ – zato ga i ne mogu pokopati. Ako je tako, onda smo leš i ja jedno – što je, na kraju, pravedno, iako bolno. On je živi leš, a ja sam mrtvi dječak.

A uopće ne volim filmove o zombijima i neumrlima – ali, ko me pita.

(Teret šutnje, 4)

A onda, desila se promjena. Ubistvo koje me mučilo, ubijeni koji me proganjao i zbog kojega sam postao dobar, pretvorilo se u nešto drugo – u, kao, neko novo rođenje. (Možda je to nagrada?)

Kada sam pomislio kako je sve već gotovo, kako je to to, Život, i kako mi je još samo preostalo s bratom odigrati partiju Človek, ne jezi se, opet presjeći vene da me ujutro nađu mrtvoga i bijelog, kada sam pomislio da će sve baš tako biti, pojavio se On – taj dječak! I, začudo, On je sasvim dobar prema meni. Kao da bi mu bilo žao. Kao da je i sam iznikao iz nekoga žaljenja, On o meni zna sve ono što niko drugi ne zna. Poznata su mu sva zbivanja u ulici, i ništa mu se ne može skriti. Pri svemu tome, njegova znanja nisu nametljiva, nisu naređujuća, kao što su sva druga znanja oko mene.

I, ne znam je li se to desilo zbog njega, ali primijetio sam kako se sve promijenilo. Umjesto prave biblioteke postala mi je važnija Biblioteka koja je preselila, od Marije mi je postala važnija djevojčica Muchette, od djece iz kuća s parnim brojevima zanimljivija su mi postala djeca iz kuća s neparnim brojevima…


(Fotografija Strašnog)

(odlomak iz romana INKAPSULIRANA TIJELA, BUYBOOK, Sarajevo, 2014.)

6,969 total views, 3 views today

Komentariši