Goran Sarić: Quo vadis, Amerika – drumom ili šumom?

Slučaj je htio da mi upravo ovih dana, kad se “sirijski čvor” sve više zapetljava i prijeti da postane sukob mnogo širih razmjera, pažnju zaokupe dvije knjige koje se bave jednom od glavnih – ako ne i ključnom – strana u sukobu. Jedna od tih knjiga je moj novi, ovih dana objavljen prijevod “Putovanje bez Johna”, a druga intrigantna knjiga američko-njemačkog autora W. Williama Engdahla “Izgubljeni hegemon”. Obje se, mada iz sasvim različitih uglova, bave istom temom, i dilemom, naime – Sjedinjenim Američkim Državama.

Autor knjige koju sam preveo je glasoviti holandski istoričar i publicista Geert Mak. I nju, kao i njegove dvije i kod nas zapažene knjige, “U Evropi, putovanje dvadesetim vijekom” i “Most”, objavila je izdavačka kuća Buybook iz Sarajeva.

Elem, u novoj knjizi Mak kreće tragovima američkog nobelovca Johna Steinbecka koji je, nezadovoljan stanjem Nacije, u ranu jesen 1960. godine krenuo na put po Americi. Sa sobom je poveo samo vjernu pudlicu Charlie. Kasnije je o tim putešestvijima objavio kultnu putopisnu prozu “Putovanje s Charliejem”.

Steinbeck nije krenuo poznatim, širokim stazama. U pravilu je zaobilazio velike gradove. Ne, on je odabrao manje poznatu, “provincijsku” Ameriku. Jer, smatrao je da se tamo najbolje mogu vidjeti efekti (već tada!) rastuđeg raslojavanja, otuđenja, a-socijalizacije američkog društva. Htio je da se uvjeri da li Amerikanci, kako su tvrdili vlastodršci, idu naprijed u svijetlu budućnost, ili…

I Geert Mak je, tačno pola vijeka docnije, krenuo Steinbeckovim stazama. Doslovno istim itinererom. I putujući stalno upoređivao Steinbeckov putopis sa vlastitim iskustvima. Razgovarao s ribarima, trgovcima, dućandžijama, konobarima, šoferima, domaćicama, kelnericama, profesorima, novinarima, mjesnim budžama i lokalnim luzerima… Mak, veliki ljubitelj ove zemlje, tako sklapa zanimljiv, dinamičan, informativan, ali i veoma mračan mozaik. Jer, u novoj konstelaciji snaga – EU, Rusija, te novi “veliki igrači”, Kina i Indija – Sjedinjenim Američkim Državama se dobrano “mrda stolica pod dupetom”. U multipolarnom svijetu, kad nezgodan vjetar više ne puše samo sa istočne strane, Americi je, smatra Mak, jedini razuman izlaz da prestane da izigrava “svjetskog policajca” i da se opet, kao prije Drugog svjetskog rata, vrati u njen prirodni položaj (tek) jednog od svjetskih moćnika. Nešto drugo, sa teretom velikih dugova, ali i bagažom ogromnih, ne samo recentnih grešaka u spoljnoj politici, naprosto, nije realno.

A da li će Bijela Kuća pristati na novu “podjelu karata” za ogromnom sofrom Plavog planeta? Jedan od odgovora na to pitanje naći ćete u drugom, silno intrigantnom štivu koji se bavi nekadašnjim “Divljim zapadom”. Radi se o knjizi američko-njemačkog novinara F. Williama Engdahla “Izgubljeni hegemon: povijest tajnih veza Washingtona i Islamske Države” koju je 2015. godine objavio zagrebački Profil. Odmah da kažemo, ova knjiga je “potkovana” mnoštvom bibliografskih izvora, od Edwarda Snowdena, do arhivskog materijala raznih obavještajnih službi i agencija.

Kao što stoji u podnaslovu, Engdahl se u “Izgubljenom hegemonu” bavi načinima na koje je Bijela kuća još od pedesetih godina prošlog stoljeća stvarala, pomagala i u borbi protiv “crvenog” i svih drugih “đavola” (zlo)upotrebljavala islamističke pokrete i organizacije.

Stvarala, i na koncu stvorila čudovište s kojim se sad vraški teško nositi.

No, umjesto vlastitih komentara, najbolje da navedem nekoliko odlomaka iz Engdahlove knjige koja će, siguran sam, ako već nije, i kod nas izazvati burne reakcije i polemike. Tako na strani 94 stoji: “Godine 1957., na sastanku s CIA-inim šefom […] Eisenhower je objavio kako bi se SAD trebao pozabaviti ‘svetim ratom’ arapskih muslimana, ne bi li ih se pridobilo za borbu protiv komunizma. Muslimanska braća su bila spremna tomu udovoljiti i tako je počeo nezdravi savez američke obavještajne službe s kultom smrti zvanim Muslimansko bratstvo.”

Nadalje, o ulozi CIA-e u izbijanju tzv. “arapskog proljeća”: “…opsežno pojačati uporabu islamskog terorizma ili džihada (ovisno o čijoj je perspektivi riječ) i potpaliti vatru diljem islamskog svijeta u Kriznome luku, od Afganistana i Egipta do Libije i Maroka. Cilj je bio stvoriti nered i onemogućiti vlasti u cijeloj Euroaziji […] i time destabilizirati gospodarske i političke veze između Rusije, Kine, Irana i zemalja središnje Euroazije.” (str. 244)

I, pazite sad, o sprezi CIA i džihadista u ratu u BiH:

“Od 1992. do 1995. godine Pentagon je zrakoplovima prevezao tisuće Al-Qa’idinih modžahedina iz središnje Azije u bivšu Jugoslaviju kako bi se borili uz bosanske muslimane protiv Srba. Mudžahedine su, prema obavještajnim izborima, ‘pratile specijalne američke snage opremljene najsuvremenijim komunikacijskim izvorima.’”

I: “Poslije tisuća bomba i štete u gospodarstvu i infrastrukturi Srbije od oko 40 milijarda američkih dolara Pentagon je započeo gradnju jedne od najvećih američkih baza u svijetu – kampa Bond Steel nedaleko od Gnjilana na jugoistoku Kosova. Bila je to golema utvrda s gotovo 7000 vojnika, zračnom lukom i najsuvremenijim, sofisticiranim telekomunikacijama koja je SAD-u priskrbila dominantnu i zasigurno trajnu vojnu nazočnost na strateškom Balkanu, u zračnom  dohvatu sve važnijem Kaspijskome jezeru.” (str. 161)

Ako je i pola ovoga istina – a već smo rekli da su izvori  uredno navedeni i da ih većina potiče iz obavještajnih arhiva – onda nema dileme kojom stazom sad kroči Amerika. Između novopronađene skromnosti, koju predlaže Mak, i tvrdoglavog stremljenja svekolikoj hegemoniji, uz obilno kreiranje (tuđeg) pakla – nema dileme kuda, u kakav bezdan glavinja “ošamućeni hegemon.”

Nadajmo se samo da i sve nas neće povući za sobom.

 

 

 

8,347 total views, 4 views today

Komentariši