GLAD

Do you know we are being led to slaughters by placid

admirals

& that fat slow generals are getting obscene on young

blood

Do you know we are ruled by T.V.

 

‘Crime is good. Bloody is graphic.’

Pokazali su ti (na dovoljno načina da ovo jednom i zauvijek shvatiš kao kanon i uvredu i upozorenje) da je smrt, bilo kakva smrt, čak i ona nasumična, bez propisnog konteksta i suštine, jamac dobroj televiziji. Beživotna ljudska tijela na ulici i u ruševinama svojih domova, krvava ženska cipela na asfaltu, samoubica na ivici pločnika sa pokrivačem za konje na svom tijelu, javno pogubljenje tiranina (nadaš se da sve pođe krivo, i da omča ne prelomi vrat), unutarnji zid nečije spavaće sobe natopljen sa crvenom tekućinom iz karotidne arterije, kontejner u koji je bačeno neželjeno dijete, snuff tvorevina iz posljednjeg povampirenja ljudi, stravična automobilska nesreća sa ljudskim udovima koji proviruju kroz razbijena stakla – sve na večernjim novostima, negdje između reklama za najnoviju tvar protiv znoja sa čudotvornim molekulama srebra, mineralnu vodu koja čisti crijeva i savjest, i tampone na kojima je krv bezbjedno (i mizoginijski) plave boje.

Postoji veoma dobar razlog zašto je smrt, skupa sa obilatosti ljudske nevolje, proizvod dana, sedmice, godine, milenija, čitave tvoje fenomenalne povijesti: smrt je ono što hoćeš vidjeti više od svega. Više od seksa. Više od sretnog kraja. Svako viđenje smrti je malena, nebitna, mizerna pobjeda tvog bića. Osjećaš se bolje jer je na trenutak dosada zaboravljena, zanemarena, zabrtvljena, i jer tvoje posuđeno vrijeme najednom, ali vrlo kratko, ne izgleda tako loše. Nimalo loše. Govoriš o svakoj novoj smrti kao o svom novom rođenju, kao da je to tvoje pravo. Jer ne vidiš dalje od jeftinog privida nadmoći, sažaljenja i zaraznog napada empatije.

Iskonska narav gledatelja i voajera je u tvojoj krvi, virus-duh koji čeka na svoj znak u predvorju tvog reptilskog mozga, negdje između recesivnog nagona za uriniranje vani i straha od svega što gmiže u noći. Ova narav kvaziživotinje je razlog neiscrpnog apetita, požude kojoj (prirodno) nije potreban razum već trijumf, potreba od koje nije moguće pobjeći i od koje ne želiš pobjeći, koju ne smiješ priznati i imenovati, koja se množi sobom, kao ćelija, kao bolest.

Što je prigodnije, poprište je u uglu tvoje dnevne sobe, tvog ureda, izbe u kojoj spavaš, dostupno jednim klikom crvenog gumba na daljinskom upravljaču ili na ekranu osjetljivom na dodir, i ima dijagonale od 40 i 7 inča. Tuđe smrti su tačke s kojima, kao vunenim koncima na mapi, povezuješ svoje središte, svemoćni a potisnuti id oslobođen u vrijeme kad je informacija općeprihvaćen fetiš, unaprijed opskrbljen izgovor. Siguran si u masi, nevidljiv i bez lica, poveziv kablovima svog TV-a. I ovo treba da te brine.

Danas, u ovom trenutku, upravo sad kad si naučen da imaš pravo vidjeti sve, nerijetko si poput starca koji, nadojen i opsjednut smrću, stoji ispod osmrtnica zalijepljenih na oglasne ploče i električne stubove (pored poziva na karaoke noć i tri čaše vina za cijenu jedne u lokalnoj taverni), ispod fotografija ljudi koji više nisu i koji su, umjesto na svoje prošlo postojanje, svedeni na lutriju religioznog članstva i svoje ožalošćene, na ambleme svog boga i ljude koje su ostavili iza.

 

‘I like to say that if you see me you're having the worst day of your life.’

Dobro sam promislio o ovome i neću ustuknuti ni za trenutak:  Nightcrawler je najbolji film koji sam imao čast pogledati u proteklom desetljeću; remek-djelo o vremenu koje je sad, uznemirujući, hipnotizirajući, dobrodošao i potreban.

Pogledao, sad vidim, nekako zvuči pogrešno i djelomično. Svakodnevno. Prožeo i progutao, zvuči preciznije.

Reditelj Dan Gilroy ti nudi (savjetujem ti da mu pružiš svoje vrijeme i da mu vjeruješ) priču o Louisu Bloomu suprotno načinu na koji te televizijski voditelj, sa kompletom bijelih zuba ispod svog osmijeha, poziva na noćnu šalicu krvi, na najnoviji video isječak smrti. Nudi ti da pogledaš iza kulisa modernog krvoločja, ispod nagosti nedjela i nevolje, onamo gdje se otkrivaju mehanizmi, zglobovi i tetive informacijskog stroja; onamo gdje počinje medijski zločin i silovanje svega što je ljudsko. Nightcrawler funkcionira na riskantnoj razini zamišljenog društvenog pokusa koji je u jednom neodredivom trenutku krenuo krivo upravo jer je trebao poći krivo. Uspjeh ovog pokusa je u dokazivosti tuposti i apatije.

Nightcrawler je autopsija (jer ti, čovjek, više nisi) tvoje gladi, uspjela potraga za uzrokom tvog oboljenja i amoralnosti.

Početak filma me nekako podsjeća na nanizane dijapozitive praznog ateljea, sa hrpom tek pripremljenih platana oslonjenih na cigleni zid, užarenih svjetlom sijalica koje vise sa stropa; noćna panorama osvijetljenog LA-a i njegovih praznih ulica oponaša golo i uspavano tijelo sa ponekim insektom na svojoj koži, organizam (sličan kanvasu) koji tek treba da se probudi, preobrazi u pokretu obijesti. Njegove ulice su arterije kroz koje je, čini se, prestala teći krv. Ovaj organizam tek treba da obznani svog ilustratora. Bloom! Ovo je njegovo ime. Louis Bloom. Lou. Kao toliko puta ranije u povijesti filma i književnosti njegovo ime nije slučajno. Louis Bloom je lovac na smrt, sociopatski koktel proračunatog trgovca, servilnog dostavljača, pokretnog glosarija motivacijskih maksima i gladnog kojota. Mirisi i slike ljudske krvi su jedine stvari koje uistinu dozivlju emociju na pseudoflegmatičnoj skulpturi od voska koju zove licem.

U jednom trenutku vidjećeš ga kako se, dok proceduralno glača svoju košulju, smije filmskom gegu na TV-u, i upire pogled negdje u kut sobe, izvan kadra kamere, identično kao kada sa pogledom u nekome tražiš partnerstvo jer si upravo posvjedočio nečemu smiješnom. Bloom kao da vidi nekoga ko nije tu i ko ne može biti tu. Ali kamera ne prati njegov pogled, jer je u uglu sobe niko i jer nije potrebno dokazati da su Bloom i njegov TV sami u svom domu. Scena je odigrana kao neka vrsta autoreferencijalnog komentara Bloomove psihoze, potvrđujući već naslućeno: moralni metronom Loua Blooma udovoljava samo taktu njegovog unutarnjeg, manijakalnog pogona.

Bloomova cvatnja počinje naglo i agresivno. Njegovo rođenje je počelo sa tuđim bolom. Ono što je Lou Bloom bio prije, uopće nije važno. Uopće nije važno da li je trpio očeve udarce kad je imao šest. Ili davio mačiće kad je imao jedanaest. Ili kovao zavjeru protiv ostatka svijeta već u svojoj utrobi, dok je noktima grebao svoju majku. Njegovo porijeklo je njegov poziv. Preprodaja nasilja je njegova suština. Sve ostalo je buka.

Kada, u drugom činu filma, promatra automobilsku nesreću koju je snimio vlastitom kamerom i mrtvo tijelo čiji je položaj namjestio kako bi narativna tehnika filmskog kadra u nekoliko sekundi prenijela čitavu tragičnu priču, čini se kao da gleda u porod djeteta koje je pomogao donijeti u ovaj svijet, i koje će zauvijek nositi ime njegove produkcijske kuće. Louis Bloom, ponosni otac, stvaratelj i distributer umrlih i unesrećenih.

 

‘On TV it looks so real.’

Do kraja filma bio sam na ivici fotelje, potom na nogama, i napokon u stanju levitacije i potpune zategnutosti svake moždane i tjelesne strune. Nightcrawler prodire kroz ljudsku družinu (i kroz sva višesmislena pravila i zakone koji ovu družinu nekako uspijevaju držati na okupu, u agregatnom stanju pristojnosti koja, iz stoljeća u stoljeće, očijuka sa haosom) kao srednjevjekovna drljača, i na površinu iznosi tragediju i tužno stanje čovječanstva sklupčane u krv, ubistvo, dobit bez skrupula, hulje i bitange koji ne mare za tuđi život i intimnost smrti.

‘Na TV-u izgleda tako stvarno’ – izgovara Bloom dok gleda u veliku fotografiju LA-a na zidu lokalne TV stanice, nakon što je uspio prodati video snimke žrtava pucnjave.

Da, zaista izgleda stvarno. To je čitava poenta televizijskog izvještaja. Ovo što vidiš je zbilja, ne fikcija. Ako si već kupio trodimenzionalne naočale, stavi ih. Bit će kao da si tu. I ako bude krvi, bit ćeš upozoren; kad kažem bit ćeš upozoren, mislim bit ćeš pozvan (i pružit ćeš im svoje vrijeme i povjerenje):

Prizori koje ćete vidjeti, imaju odvratnu narav grafičkog nasilja. Ali ćemo ih pokazati, svejedno. I ne brinite, neće biti niti jedne psovke ili ružne riječi, a lica žrtava bit će zaštićena svemoćnom maglinom piksela. Kao boca alkohola u papirnoj vrećici. Ako su tvoja djeca tu, na kauču tvoje dnevne sobe, molimo pošalji ih u njihove sobe, ili pokrij njihove oči i uši. Ili ne. Mi nismo tu da ti govorimo šta možeš i trebaš učiniti, a šta ne. Napokon, ovo je tvoja kuća, a ne prokleta knjižnica. U međuvremenu, obratit će ti se naš sponzor. Slušaj ga. Ili ne. Mi nismo tu da ti govorimo šta možeš uraditi, a šta ne. Ali ipak, za svaki slučaj, ne mijenjaj kanal. Mogao bi propustiti nešto. Da ne zaboravimo, za vrijeme reklama ton bi se mogao povisiti za koji neznatan decibel; ne brini se jer je ovo prirodno i za tvoje dobro.

Protivno spektaklu smrti, ne postoje snimci rađanja nove djece, pamfleti novorođenih na oglasnim pločama, pozornice sa ženama koje, zajedno sa svojom djecom, vriscima najavljuju novo rođenje, i muškarcima koji u hodnicima nestrpljivo očekuju vijest o rođenju. Čudno, jer po svim pravilima televizijskog paklenog grotla, svi uvjeti za dobru TV su već tu. Krvavo je… pardon, grafično je. Čuju se krici žene u agoniji. Možda neko čak i umre.

Rođenje je banalno i vulgarno, tabu na drugačiji način od smrti, bizarna fusnota radijskog izvješća u posljednja 24 sata koja, iako je vrsta ponosne izjave o produljenju nacije, uvijek liči na osudu novim ljudima (razmisli o ovome poslije: zašto toliko dugo lažeš svojoj i tuđoj djeci odakle dolaze bebe).

Smrt (drugih) je tvoja inklinacija i privremeni podsjetnik da si još uvijek tu. Bolji od mrtvih. Banalno i vulgarno bolji.

U smrti, u konačnosti, svi su isti – misliš u sebi, ne promišljajući dovoljno o ovim pretencioznim riječima. Kad gledaš u LCD smrt, vrlo si daleko od ove iste smrti jer gledaš u konstrukt, presliku i igrokaz drugog svijeta. Ali sebi govoriš da je stvarno, jer izgleda tako stvarno.

 

‘I don't have a TV’

Ako, pak, misliš da nisi osviješten i obaviješten, samo pretpostavi. To je sve što trebaš učiniti. Za svaku smrt djeteta koju si propustio vidjeti, pretpostavi tisuće drugih koje su se sasvim izvjesno, u svakom obliku nasilja, desile. Za svaki propušteni odron tla koji je od ulica načinio groblja, pretpostavi desetine drugih. Da li bi ih, možda, želio vidjeti sve? Za svako previđeno trostruko ubistvo/samoubistvo koje je počinio pedeset-i-nešto-godišnji-alkoholičar odjeven u masne bokserice i bijelu potkošulju, samo nasluti jedno ili nekoliko, za dobru mjeru, kako bi danima poslije mogao o nečemu razgovarati sa prijateljima.

Kad sljedeći put budeš blizu smrti, izazivam te, skreni pogled. Vjeruj mi, tvoj um je pun. Pogledaj na drugu stranu, kroz prozor, u osobu koja je pored tebe i koja još uvijek udiše zrak. Mrtvi ne trebaju tvoju sućut, tvoje žaljenje i tvoju pažnju. Ukoliko zaslužuju, sjetit ćeš ih se pod vlastitim uvjetima, u nepokvarenim zakonitostima čovječnosti.

Ili, u gađenju, isključi napravu koja prenosi slike i zvukove umiranja. Ovo neće promijeniti istinu da si još uvijek živ.

Ustvari, zaboravi sve što si čuo. Kad sljedeći put budeš blizu smrti: plači, čovječe. Ali, ne gledaj.

 

 

5,492 total views, 3 views today

Komentariši