Sead Husić – “Na tragu modernizma”

Pjesme koje slijede izbor su iz zbirke Seada Husića, „Na tragu modernizma“, koja je objavljena 2015 a čiji je izdavač Klepsidra iz Kreševa.

 

Hartije

Lete mi hartije. Zaista one lete.

Ne listovi, nego hartije. Za listove

ne marim, ali hartije?

List može biti bilo što:

ovlažen djelić iz novina

na kojim se veliča politika –

ideologija; zgužvan papir

kao postelja, kao lice ostarjelo,

ožutjelo.

 

I opet ima više listova nego hartija.

Kao i sa ljudima: hartija je sve manje.

Ometen u zbrci u kojoj hartije lete,

bez ikakva redoslijeda i smisla,

pomislim, lakše bi bilo da listovi lete.

 

Mastilo

Prije sam pisao drukčije.

Ne mareći, ne misleći o tome

zašto pišem olahko sam gužvao

emocije i bacao ih.

A sada?

Kada nisam

dvadesetogodišnjak pišem drukčije.

Ustvari, mastilo je crnje.

Nekako ima više istine u svemu tome:

u meni,

u mastilu,

u sjećanju,

u prolaznosti.

 

Sve je značajnije.

 

Čovjek

Zvali su ga ljubavnikom,

iako nije imao smisla za ljubav.

Bio je životna mada požutjela lica.

Imao je ruke a nije mahao.

Jezikom nije znao govoriti.

Pričali su o njemu

a nije se mnogo pročuo.

 

Hladni poljupci drijemali su

na njegovu vrelu licu.

Pramen kose mrke izvirivao

je pod šeširom. Požutjelim,

neurednim brkovima,

ispucalih usana smiješio se životu

a rukama snježnim derao je

mrke zavjese svoga drijemeža.

 

To je bio čovjek o kojem se pričalo,

a nije se pročuo. Svi ga se sjećaju,

a ne pamte njegova lika.

 

Dnevni zapis

Strašno je sjediti svaki Božiji dan.

Jednako sjediti s jednakom ozbiljnošću.

Šutjeti – ništa ne bilježiti.

 

Povazdan u istoj fotelji

čamiti i čekati.

Bože, čemu li se moja duša

u ovoj bespravnosti nada?

Valja šutjeti i slušati:

jutarnje vijesti,

dnevne,

pa večernje, najdraže.

 

Začudo: na zapadu uvijek isto,

dok istok – (hm) istok piše stare priče.

 

Ž

 R. Marinkoviću

 

Martovske pahulje padaju u sobu.

Nebo pusti lelek – gusto.

Na pločnicima razapeta, smrvljena paščad leže

a u mrežama, sasvim ljudskim,

ribe – male (najmanje) ne da bježe nego,

eto, leže.

 

Izmirenih pogleda ne čekaju nož,

jer on je zavodljiv,

ali ž u nož je uvijek ž.

 

29. 6. 2008.

Svako jutro ustajemo u šest.

Umijemo se pa počnemo zijevati.

Pomislimo na nova jutra uz

prevelika očekivanja.

Konačno, stavljamo kravatu,

polazimo na posao,

mrznuvši se na hladnim stanicama,

otresavši snijeg s ramena.

 

U javnom prijevozu učtivo se guramo,

misleći da niko primijetiti neće, jer

ljudi smo sami za sebe, isto mislimo.

Pomislim donkihotski:

lijepo bi izgledalo pobrkati ove

u odijelima

što nekako glume ljude.

 

Knjižare

Tom ulicom često sam prolazio.

U njoj je moje pjesničko djetinjstvo počinjalo.

Tamo sam upoznao i Baudelairea i Lorcu. Da.

Tamo sam upoznao i djevojku koja ja voljela

Eliota. Moje pjesme nisu bile snažne kao njegove.

 

Ona je voljela Eliota!

 

Svako moje naglabanje o njemu pratile

bi njezine nervozne kovrdže. Ja i danas

prolazim tom ulicom. Tamo je opustjelo sve.

Ljubav smrdi. Često se sjetim Eliota…

 

I, gle: prodavačice više nema,

ni stalaka za knjige,

ni Eliota.

 

Evo me, gledam u njihova gojazna veličanstva:

pileće batake, goveđe odreske i umotana Bošnjaka

skrivena iza „mrske“ svinje.

 

Ali više Eliota više nema.

 

P.S.

 

Nekako pred smrt moju, naravno,

nedaleko od odrezaka – tri ulice niže

dim njega – Eliota.

O beskrajno sam bio zadivljen!

 

Reče mi tada: „Znaš, nedostaje mi ona

knjiška prašina. Čuo sam da su bataci

zauzeli moje mjesto.“

Rekoh mu: „Ne mari, ljudi vole izmišljati.“

 

Babina kuća

 

ocu Muneveru

 

Još uvijek ne znam šta me

je držalo mirnim i budnim

svu noć u očevoj kući,

u babinoj kući.

 

U danima lude mladosti

na dlanu ocvala bi:

ponekad jabuka,

ponekad kruška,

ponekad dunja…

i bio bih nemiran,

bio bih dijete u bešici

ne misleći o babinoj kući.

 

Ali danas, kada oca ugledam

svakoga jutra, prozirna jutra

iza kojeg se kriju

crne okrugle oči pomislim:

plašim se da nikada neću saznati

šta me je držalo mirnim

i budnim svu noć u babinoj

kući.

 

Svojina

Sjećam se da sam mislio ovo što sada mislim,

ali se plašim pišem li ono što mislim

ili samo mislim da pišem.

Jer meni se moja

misao odveć sviđa,

ali ovo što pišem nekako mi sliči

na jednu kasabu i bosansku golu sirotinju,

a o toj sirotinji ne mogu puno govoriti.

 

Smatram da ona ne pripada meni.

Meni je nametnuto – duboko smatram –

i to što mislim da sirotinja ne

pripada meni.

 

Fotografija: Amer Tikveša

 

 

5,919 total views, 5 views today

Komentariši