Mone Slingerland: Bosanski rat – od agresije do građanskog

Mone Slingerland (1961) je holandska istoričarka i novinarka. O ratu u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji je objavila mnoge reportaže u prestižnim holandskim novinama i tjednicima kao što su Volkskrant, De Morgen, Haagsche Courant i drugi. Za list Het Parool je bila dopisnik iz Beograda i svojevremeno redovno izvještavala o ratu na Kosovu. O sukobima na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih godina govori i njena, kod uglednog izdavača Ambo-Athos krajem 2012. godine objavljena knjiga “Ko to tamo puca?: svjedoci posljednjeg evropskog rata”. U tom opsežnom djelu Slingerlandova je posebno pokazala empatiju za tzv. “male”, obične ljude, te izvrsno razumijevanje i upućenost u probleme koji su doveli do rata/ratova u našoj zemlji. Ta empatija i to poznavanje problema se jasno očituju i u ovom opširnom intervjuu.

 

Razgovarao: Goran Sarić

 

G.S. Više od 20 godina ste pratili zbivanja u bivšoj Jugoslaviji, odakle dolazi toliko interesovanje za tu regiju?

 

Slingerland: Možda zvuči čudno, ali bivša Jugoslavija me prije rata nije posebno zanimala. Tamo sam do tada bila samo jednom, u proljeće 1987. Tada sam bila odlučila da dođem još jednom, ali nisam požurila da to i ostvarim. Vjerovatno je u tome ulogu igrala i činjenica da je Jugoslaviju osamdesetih godina pratio imidž omiljenog mjesta za odmor dobrostojećih porodica: ljeti stotine hiljada porodica iz Zapadne i Srednje Evrope hrlilo na Jadran na odmor, u jeftine kampove. To zacijelo nije nešto za čim čezne jedan buntovni tinejdžer ili dvadesetogodišnjak, koliko god da su lijepe vaše planine i obala, zar ne?

Za te posjete osamdesetih, u vozu iz Zagreba za Ljubljanu sam razgovarala s jednim brucošem. Veoma su ga brinuli sve veći jaz između zapadnih i južnih republika i rastuća inflacija. Sjećam se da je bio pristalica velikih reformi, ali ne i otcjepljenja pojedinih republika. Za tako nešto su, po njemu, ekonomije svih dijelova te zemlje bile previše povezane.

Poslije svega mi je, naravno, žao što nisam bolje upoznala prijeratnu Jugoslaviju, a posebno Bosnu i Hercegovinu, koju je rat toliko promijenio. Nju sam prvi put posjetila u februaru 1993., kad je sukob već eskalirao; u Sarajevo sam prvi put došla maja te godine.

 

G.S. Šta je Vaše najvažnije iskustvo iz “našega” rata?

 

Slingerland: Rat nikad ne utiče pozitivno na nečiju sliku svijeta. Mnogi klišei u vezi s njim su se pokazali istinitim, kao, na primjer, onaj da u ratu na površinu izbijaju čovjekove dobre i zle strane, kao i to da te rat nauči da relativiziraš.

Fakica Bušić, hirurginja koja je sve vrijeme rata operirala ljude u Sarajevu, mi je rekla – i to spominjem u knjizi – da ju je posebno dirnulo to što ljudi u ekstremnim okolnostima pokazuju neslućenu snagu inventivnosti. Što su, uključujući i nju samu, u stanju da urade mnogo više nego što su ikada pretpostavljali. Doduše, dodala je i ovo: da je na početku znala da će rat potrajati skoro četiri godine, vjerovatno ne bi bila u stanju toliko dugo izdržati.

Kroz iskustva iz bivše Jugoslavije sam uvidjela krhkost mnogih “izvjesnosti” s kojima je rasla moja generacija, kao što je ona o trajnoj i stabilnoj zajednici u kojoj je skoro sve pod kontrolom. Te su se “izvjesnosti” posljednjih godina pokazale još krhkijima. Teroristički napadi, politički i religijski motivisana ubistva, sve se to sad dešava i u Evropi. Ako tome dodamo i prirodne katastrofe – problemima nikad kraja.

Ali, nakon mojih iskustava iz Jugoslavije, ovakve me stvari više ne iznenađuju toliko.

Pored toga, kao i mnogi bivši Jugosloveni, i ja sam razočarana u međunarodne organizacije. One se veoma često pokazuju nesposobnima, beznadežno birokratiziranima i podložnim “posebnim interesima” velikih zemalja. Tu veoma dobro razumijem očaj koji vlada među stanovnicima Bosne i Hercegovine.

 

G.S. U Vašoj knjizi “Ko to tamo puca” stalno pokušavate da budete objektivni. Imate prijatelje svuda u regiji. Je li bilo teško zadržati takvu poziciju u teškim ratnim okolnostima?

 

Slingerland: Čovjek nikada ne može biti sasvim objektivan. Pokušala sam se maksimalno uživjeti u načine razmišljanja različitih etničkih grupacija i otkriti šta ih motiviše na određene postupke, pa i onda kada se s njima nisam slagala. Da biste to uspjeli, katkad s ljudima morate provesti dosta vremena, i ispiti s njima puno kafe, piva, ili nekog jačeg pića. Vrlo je važno otići na obje strane linije fronta, ako je to moguće.

U Bosni mi je pomoglo i to što posjedujem sličan osjećaj za humor kao i većina vaših ljudi. Humor može značajno smanjiti napetost i nepovjerenje, ali i relativizirati razlike u mišljenjima. U BiH i Hrvatskoj me je posebno pogodilo to što je većina vojnika pripadala mojoj generaciji. Većina ih je jedva mogla povjerovati da se iznenada nalazi u rovovima, često još u patikama umjesto vojničkih čizama. Razgovori o ratu su nerijetko prekidani pitanjima o novom CD-u Nirvane ili R.E.M.-a. To je bilo pomalo nestvarno.

 

G.S. Jeste li ikad za vrijeme svih tih sukoba došli u opasnu situaciju?

 

Slingerland: U Sarajevu su nekoliko puta pucali na mene. Na primjer na liniji fronta na Grdonju, ali to i očekuješ kad kreneš u grad pod opsadom. Prije dolaska sam se najviše plašila sopstvene reakcije kad prvi put zapuca. Ali, primijetila sam, sve dok nisi ozbiljno ranjen, naprosto trčiš i osjećaš veliko olakšanje.

U Makedoniji sam 2001. u selu Matejce jedanput nekako dospjela u novoizgrađenu džamiju punu mladih boraca UČK koji su se borili protiv makedonskih snaga bezbjednosti. Kad je makedonska vojska došla s tenkovima, odlučila sam da odem. Džamija je nedugo zatim srušena s nekoliko direktnih pogodaka.

 

G.S. Ovdje se još uvijek vode žestoke diskusije da li je rat u Bosni i Hercegovini bio građanski, ili je bila u pitanju agresija na našu zemlju. Kako biste Vi odgovorili na to pitanje?

 

Slingerland: Rat je počeo kao agresija. Kao što su to, među ostalima, rekli Ante Marković i Paddy Ashdown, Milošević i Tuđman su se već u martu 1991. u Karađorđevu složili da najveći dio BiH podijele među sobom, a manji ostave Bošnjacima. Ipak, sukob je vremenom dobijao sve više obilježja građanskog rata. Religijske razlike su postajale sve značajnije. Nastajali su ratovi unutar rata, kao onaj između Armije BiH i Fikreta Abdića.

I na teritoriju pod kontrolom Armije etnicitet je postajao sve važniji, s izuzetkom grada Tuzle. Vlada u Sarajevu je 1994. obznanila mjere za obrazovanje i medije koje su bile u dubokoj koliziji sa borbom za multietničku državu za koju su se, kao, borili.  Konzervativni komandni kadar iz Sandžaka je od 1993. dobio veće ovlasti, dok su nemuslimanski i nenacionalistički kadrovi otvoreno gurani u zapećak.

 

G.S. U Vašoj knjizi se jasno vidi interes za običnog, tzv. “malog” čovjeka, mnogo veći nego za velike, ideološke anti-bajke. Je li to od početka bio svjestan izbor ili se desio spontano, u toku Vašeg boravka ovdje?

Slingerland: Zanima me oboje, ali prije no što sam počela pisati knjigu shvatila sam da su mnogi ljudi koje poznajem direktni očevici važnih dešavanja pri raspadu Jugoslavije. Stoga sam odlučila da rat i njegove posljedice opišem i kroz njihova i moja iskustva. To je uzbudljivije štivo nego neka uopštena istorijska čitanka, tako događaji dobijaju sopstveno lice, ili bolje – više lica.    

 

G.S. Kakva je sad situacija u regiji, ima li znakova oporavka? Šta je, na primjer, budućnost Kosova? Meni je, recimo, u Vašoj knjizi zanimljiv bio razgovor s bivšim borcem UČK Luanom.

Slingerland: Dejtonski sporazum je zaustavio rat, ali i stvorio loš okvir za učinkovitu, miroljubivu zajednicu. Od njega su unutar BiH nastale dvije, ili zapravo tri zemlje. To je samo rasplamsalo nacionalizam i pomoglo političarima na vlasti. Tako su “zacementirani” rezultati etničkog čišćenja. Osim toga, nakon rata se desilo i “drugo etničko čišćenje”, jer je veliki broj tzv. miješanih brakova otišao u inostranstvo. Za njih u takvom odnosu snaga ovdje nije bilo mjesta.

Ipak, u posljednje vrijeme primjećujem više kontakata među različitim etničkim grupama u BiH. Povećan je povratak Bošnjaka u istočnu Bosnu. Oni se tamo većinom bave poljoprivredom. Čujem i da je bilo dosta spontanih akcija pomaganja u vrijeme poplava 2014. godine. Veliki broj Bosanaca je tada shvatio da više mogu očekivati od njihovih zemljaka iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine nego od sopstvenih političara.

Sve više Albanaca s Kosova želi uniju s Albanijom. U vrijeme rata 1999. Albanija je još bila siromašna i haotična, ali je od tada učinjen veliki napredak. Poslije rata se i na Kosovu mnogo radi i gradi. Priština sada liči na moderan grad. Međutim, položaj Srba u njihovim enklavama je sve gori. U ostalim stvarima Kosovo, Srbija i BiH imaju mnogo sličnih problema: siromaštvo, nezaposlenost (posebno među mladima) i korupcija.

Za značajan broj stanovnika bivše Jugoslavije demokratizacija je označila dolazak siromaštva i otvorene korupcije. Privatizacijama je u svim bivšim republikama provedena na kriminalan način i od nje su najviše koristi imali političari. Nedavno sam čula bivšeg službenika jedne međunarodne organizacije kako kaže da bi bilo bolje da je međunarodna zajednica prvo ustrojila efikasnu policiju i pravni sistem, a tek onda prešla na demokratske i ekonomske reforme. Ali, to je naknadna pamet.

 

G.S. Još jedno, meni lično važno pitanje: vidite li, na osnovu ličnih kontakata, neke veće razlike u razmišljanjima između ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini i onih koji su izbjegli u svijet?

 

Slingerland: To je veoma teško pitanje. Teško je uopštavati, posebno zbog velikih razlika među samim izbjeglicama, na primjer između onih sa sela i onih koji su živjeli u gradovima.

Što se tiče Bosanaca, među izbjeglim urbanim stanovništvom ne nalaze se samo intelektualci, nego i dosta ljudi koji žive u “miješanim brakovima”. Oni su, po pravilu, kritički nastrojeni prema nacionalističkim partijama. U prvoj poslijeratnoj deceniji sam, međutim, dobila utisak da su bosanske izbjeglice koje ne pripadaju toj grupi najčešće još veći nacionalisti nego oni koji su ostali. Oni takođe duže i više vjeruju nacionalističkim partijama nego mnogo onih koji su ostali. Tako ovdje, u Holandiji, pristalice SDA ne kritikuju lako Izetbegovića i njegovu familiju. Oni njega još uvijek smatraju vođom i nisu tako blizu da vide koliko je besramno protežirao sopstvenu familiju i političke prijatelje.

 

 

 

 

 

6,592 total views, 4 views today

Komentariši