Prvi dio berlinskog putopisa: Dva slučajna susreta

Piše: Goran Sarić

Poslije pet i po sati ugodne vožnje iz Arnhema ravno na istok – bogate boje rane jeseni, brežuljci i sočni pašnjaci – bez problema nalazimo četvrt Šoneberg (Schöneberg), u širem centru grada. Zgrada u kojoj je apartman smješten nalazi se na uglu Habsburške ulice, Habsburgerstrasse. Ovaj kvart je poznat kao srce gay-Berlina, ali je meni mnogo zanimljiviji kao mjesto rođenja čuvene glumice Marlen Ditrih (Marlene Dietrich).

Šoneberg  je dio nekadašnjeg Zapadnog Berlina. Neko vrijeme, neposredno nakon pada Zida, kod turista je bio izišao iz mode. Jer, svi su tada nanovo otkrivali Istočni Berlin. No, u međuvremenu se, kažu, i ovaj dio Berlina sasvim okomorao, i opet postao zanimljiv turistima.

Prvi utisak veoma povoljan. Otmjene zgrade, lijepe fasade, čiste, široke ulice. Drvoredi. Fine, male knjižare i antikvarnice. Pekara. Ruski dućan. Kafići, restorani. I pijaca, Vinterfeld (Winterfeldtmarkt), kažu – najveća u Berlinu.

Poslije kraće šetnje – već se smrkava, ovdje mrak pada brže nego u Arnhemu – za mjesto objeda biramo indijski restoran, tu, na ćošku. Kod “Indijca” nisam klopao još od Praga, kasnih osamdesetih. Još se sjećam otvorene kuhinje, oznojenog kuhara što sjecka “sto na sat”, i njegove sjajne piletine.

I ovdje je odlično. Prste da obližeš. I obilno, tako da, iako sam bio gladan k’o vuk, nisam “potamanio” ni pola ćase jagnjetine u nekom čudnom, jakom sosu. To, i velika krigla pive, puta dva – ni trideset eura. A tamnopute cure skaču oko tebe kao da si maharadža! U Holandiji, za te pare, ni konja napojiti. Viva, Berlin!

I upravo kad sam se, na putu do stana, čudom čudio što nema nijednog gaya na vidiku, spazim damu duge kose u suknjici. Ćusta, samo malo kvrgava koljena. I taman da zaustim Zar joj nije studeno, jer kraj je oktobra, kad ono širokim pokretom, teatralno, skloni pramen s čela: Končita! Bez brade, doduše.

 

***

 

Ujutro krećemo na Aleksandeplac (Alexandeplatz). Nervozan. Još uvijek nisam odgonetnuo mapu gradskog prevoza, gustu mrežu raznobojnih linija što pokrivaju cijeli ovaj grad sa skoro tri i po miliona duša.

Alexanderplatz, još od Srednjeg vijeka samo “srce” metropole, a poslije rata nešto zapostavljeni dio DDR-a, padom Zida opet postaje ono što je nekada bio. Njegov najveći dio, potpuno uništen savezničkim bombardovanjem 1945. godine, kasnije je obnovljen, ali u – znate već – dozlaboga dosadnom socijalističkom stilu. Siva “pčelinja saća” za masovnu upotrebu.

Nad trgom se diže, đipa u nebo Fernsehturm, televizijski toranj. Valjda zbog ne tako davne prošlosti, sivila i baćuška, sve me ovdje i inače podsjeća na Velikog Brata.

Zbog toga, gužve, i mase sumnjivih tipova koji vas prate kao ajkule, brzo brišemo odavde

No, da bismo stigli do glavnog današnjeg odredišta: Brandeburške kapije (Brandenburger tor) i Rajhstaga (Reichstag), moramo prepješačiti dobar komad puta, i to preko (nekadašnjeg)  šetališta koje se zove Pod lipama, Unter den Linden. Posadio ih je, ta prelijepa stabla, još u 17. vijeku vojvoda Fridrih Vilhelm (Friedrich Wilhelm), i to da mu se ne bi znojili lice i guzica dok je iz dvorca jahao ka obližnjem lovištu. Kasnije je tu napravljen čitav niz impozantnih građevina, među kojima opera i biblioteka, pa Pod lipama naskoro postaje omiljeno šetalište plemstva i gradske gospode.

Danas od svega toga, na žalost, malo. Dugačka ulica što od (još uvijek) “socijalističkog” trga vodi ka Brandeburškim vratima i Rajhstagu raskopana i razrovana. Nijemci k’o Nijemci: vječito rade i grade, za pješake ostavivši tek uski dio trotoara i, ponegdje, ispod zgrada, drvene tunele od kojih me namah prođu žmarci. Oni, naime, veoma liče na onaj ratni, improvizirani, u mom Konjicu, koji nas je na mostu Jurija Gagarina štitio od snajperista HVO-a. Usporedba je još jača ako se zna da su Berlinci za Drugoga rata, kao Konjičani devedesetih, u toku oštrih zima posjekli sve i jedno to lijepo stablo. Nakon rata sve je brzo obnovljeno i iznova zasađeno i, vidimo, još uvijek se cifra i šminka.

Kafa pred Berlinedomom, jednom od najstarih ovdašnjih crkava, i tmuran pogled na berlinski depandans Muzeja madam Tiso (Tussaud): turistička “horda” – najstariji su šesnaestogodišnjaci – se gura, puše i tiska ne bi li što prije ušla u carstvo slavnih lutaka.

Nadam se da će na koncu ipak dospjeti i do Brandenburških vrata.

A na platou pred tim vratima, što je i za očekivati – prilično  velika gužva. Mogu zamisliti kako je ljeti, kad u Berlin stvarno nagrnu turisti, jer ovo je postsezona!

Malo činjenica: Brandenburška vrata,smještena na Pariškom trgu, široka 65,5, visoka 28 metara, jedina su preostala od nekad ukupno čak 14 takvih velikih gradskih “kapija”. Napravljena su u 18. vijeku kao simbol mira, a za Hladnoga rata – budući granica između Istoka i Zapada – bjehu (skoro) “mjesto duhova”. Napuštena i izolovana.

Sada su simbol ujedinjene Njemačke.

Na njima mi se najviše dopada bronzani četveropreg, Kvadriga  (Quadriga). Ovako, na golemim Vratima, s grčkom božicom Viktorijom kao “kormilarkom”, skulptura vam sigurno izgleda  statično. Ali, vjerovali ili ne, nije uvijek mirovala. Naime, nakon što je 1806. do nogu potukao Pruse, Napoleon je naredio da se, uz ostali ratni plijen, i Quadriga preseli u Pariz. I time odmah napravio kapitalnu grešku. Kao kad, recimo, protiv Nijemaca u fudbalu vodite 3-0. Pomislio da je gotovo. Zaboravio je prvu lekciju: nikad ne potcjenjuj potomke slavnih Nibelunga!

Nepunu deceniju docnije, 1815., Napoleon gubi bitku kod Vaterloa (Waterloo), pa se nakon nje i Kvadriga, sve sa Božicom, vraća u domovinu. A on, ne svojom voljom, odlazi na Svetu Jelenu, što će reći – u ropotarnicu istorije.

 

Kroz park dolazimo do Rajhstaga, sjedišta Bundestaga – donjeg doma njemačkog parlamenta. Ova raskošna građevina je, između ostalog, poznata i po požaru iz 1933. koji je Hitler iskoristio da izazove krizu u Zemlji i učvrsti vlast “arijevaca”.

Prijatelji nam rekoše da bismo se obavezno morali popeti na novu kupolu Rajhstaga. Namjesto stare, teško oštećene bombardovanjem u Drugom ratu, ova staklena “kapa” izgrađena je koncem devedesetih, i to po projektu Sir Normana Fostera. Službenik na ulazu nam veli da bismo na ulazak morali čekati više od tri sata. Pogledamo se, a onda u nebo. Tmurno, hladnjikavo. Ma, ima u Berlinu još toliko toga za vidjeti! Osim toga, nakon ovoliko bazanja, uh, kako bi sjela jedna krigla, litarska, u obližnjem restoranu!

 

***

Na povratku kroz gust, veliki park, sretnemo berlinskog medu. Smeđeg, bezbeli. Sjedi na klupi, i on se odmara. Još nas je, palcem uzgor, i pozdravio!

 

***

A kad je već riječ o restoranima, nakon Spomenika holokaustu, 2711  betonskih blokova različitih dimenzija koji bi u posjetiocu trebali da proizvedu osjećaj izgubljenosti i totalne izolacije, čiji je idejni tvorac Peter Eisenman i koji na mene,  moram priznati, nije ostavio naročit utisak, odlazimo na brunč – nešto između doručka i ručka – u obližnji lanac restorančića i grilova. Mada nas oberi u svakom od njih nasrtljivo vuku za rukav, produžimo ravno do posljednjeg. Grila s velikom firmom: “Berliner  wurst”. U kombinaciji s litarkom, zlatni duo – idealna “medicina” za žedno grlo, i noge umorne.

I taman što sjedosmo, vani, i naručismo, kad unutra, na velikom hladnjaku ugledam poster: ljiljani. Bosanska zastava, nema greške! Uđem unutra, da je uslikam i fotku pošaljem Najmlađem, Bosancu 100%, kad mi priđe onaj naš konobar.

“Oprostite, zašto to slikate,” upita, na njemačkom.

“Pa eto, ja sam iz Bosne, a ovo je…” odgovaram, na mom “trapavom” engleskom.

“I vi?!” na našem progovara momčić, i on iznenađen. “A odakle?”

“Pa, ne baš iz Bosne, nego iz onog ‘i’. Na granici Bosne sa Hercegovinom. Iz Konjica sam.”

“I vi?!”, opet se trznu dečko. Sad već pomislih da me zajebava. Ali evo, pruža ruku da se rukujemo. “Ja sam Subašić. Možda mi znate oca, Zijada.” I, skromno, ali s ponosom, napravi  pokret u pravcu drugih restauracija u nizu. “Ovdje su još tri lokala naša.”

Pa ti sad reci šta je slučajno! Od ovolikog Berlina… Doduše, nisam mu znao oca, ali smo se baš lijepo ispričali. Na odlasku mu ostavljamo skromnu napojnicu, ali ni slučajno! “Ko zna gdje vam ovo može zatrebati”, nasmije se, i srdačno mahne, kao da se znamo sto godina.

 

6,812 total views, 2 views today

Komentariši