Dolce Vita – prvonagrađena priča na susretima Zija Dizdarević

Lejla Kalamujić dobitnica je prve nagrade na ovogodišnjim Susretima Zija Dizdarević. Priču objavljujemo uz dozvolu autorice.

 

Dolce Vita

Iz ordinacije je izašla u 9:30. Vrelina novog dana osvajala je ulice. Nebo je bilo bijelo. Njena velika torba od skaja, crne boje. Ugurala je nalaze unutra i s osmijehom zatvorila torbu. Treba otići do Splitske, sad odmah, što prije. Na broju 5a nalazi se turistička agencija, i ona će – osmijeh joj je ponovo isplivao na usne – rezervisati odmor na Braču. Za sebe i Mikija, vječito nasmijanog dječaka. Njih dvoje i more, nakon dvadeset godina. Toliko je bilo lijepo misliti o tome da uopšte nije primijetila čuđenje na licu doktora, sestre, recepcionarke, čistačice, pa i zaštitara. Čitavog će dana, dok budu pregledali nove pacijente, pili kafu, čistili podove, neizgovorene misli napadati njihove glave: nije normalna, e svašta, šta ona misli, bože, budale…

 

U saobraćaju haos. Automobili na cesti vibriraju, kao ugrušci u bolesnom krvotoku. Trube pronose bijes vozača. Mic po mic. Vrelo je. I ona svirne, kratko tri puta. Kroz prozor maše komšinici koja je zaglavljena u suprotnoj koloni. Na mobitelu redaju se poruke. Zabrinute prijateljice, radne kolegice, iliti dušebrižne zlice redaju upitnike: šta bi? kako prođe kod doktora? Ne pada joj napamet da odgovara. Samo prebire po njima pazeći da se slučajno između njih nije zaplela Mikijeva poruka. Njemu, naravno, nije spomenula ni pretrage ni doktora.

 

Njena Opel Corsa blista pod suncem. Jučer ju je dala oprati. Temeljito. Izvana, iznutra, sve miriše po ekstraktu egzotičnog bilja iz sredstva za čišćenje. Novi osvježivač zraka u obliku palme, njiše se na vezici ispod ogledalca. Nebo je tako bijelo i dan je tako vreo. Kao onda, kad je po prvi put sjela za volan. Golf 2 je bio očev, kupljen na čekovnu knjižicu. Bio je maj. Završena gimnazija. Položen vozački. Novi album EKV-a. Miki i ona voze se cestom bez zakrčenja, dugom i vijugavom, pravac mora. Sretna. Hej, pa to ona vozi! Na more, za početak, a poslije ko zna … Mikijev i Milanov glas se nadjačavaju: ovo je tren koji osećam, kako promiče iznad krovova … Kad pjesma završi, Miki je premota. Dolce Vita bejbi, Dolce Vita! Što se više udaljavaju od Mostara, cesta je šira, praznija. U nju može stati sva silina mladalačkih snova. I onaj da sljedeće godine, tokom ljetne pauze na faksu, kojeg će uskoro upisati, odu preko bare. Jer, nisi živio ako preko bare nisi bio.

 

Miki ne šalje poruku. Zabrinute prijateljice, radne kolegice, iliti dušebrižne zlice zivkaju. Ne javlja se. Nebo je bijelo, dan vreo. Zakrčilo na raskrsnici. Izgleda sudar. Tipka poruku: “mikac, gdje si? ne javljas se? ja odoh u agenciju. javi se kad mognes, kiss.”

 

Do mora nisu stigli. Na granici sa Hrvatskom, presrela ih vojska. “Luda, luda omladina” – smijali su se. “Rat samo što nije, a oni bi na more, hehehe.” I hahaha zaista je došao rat. U liku ozbiljnog frajera. U čije limene riječi oni nisu vjerovali. Smijali su se slatko, sve do onog jutra kad je na njena vrata pozvonio Miki. Na leđima je nosio ranac. Ona nije mogla ostaviti roditelje. Majka kao balončić pun vode – angina pektoris, dijabetes, voda u koljenima; otac kao čvornato osušeno drvo – nekad davno tuberkuloza, tad hronični bronhitis; nisu imali nikog osim nje. A svakako će sve to brzo proći. Za mjesec, u najgorem slučaju dva. Ljubili su se dugo u haustoru, u zgradi koja će cijela izgorjeti godinu poslije. Ostavio joj je kasete, par knjiga i teku sa svojim započetim pjesmama.

 

I da, u tom gradu, na čijoj raskrsnici ona sad u Opel Corsi čeka na policajčev znak da se može pomjeriti s mjesta, desila su se dva rata. Jedan za drugim. Tri seljenja. Iz stana, u neku kuću, iz te neke kuće, u taj neki drugi stan. Miki, ko zna kako, pregazio je baru. To je zadnje što je o njemu čula ‘93. Nakon dva rata došle su godine, koje nisu donijele ništa. Sad umjesto o roditeljima, brine o njihovim grobovima na Sutini. Lijepe im je spomenike dala sagraditi. Na svaki u proljeće sadi ljubičice, hortenzije, petunije, i po jednu sadnicu tulipana. Izdrže sve do potkraj jeseni. Svake godine, u godinama koje nisu donijele ništa. OK, naletio bi tu i tamo poneki frajer ozbiljna lica. Ali ništa ozbiljno, ništa što bi mogao biti njen Dolce Vita.

 

Od Mikija ni slova. Lupka prstima po volanu. Znoj joj se slijeva niz leđa. Palmica se klati. Automobili klize, samo još nekoliko ulica. Zamisli kako će to putovanje biti lijepo, kaže sebi. Zamisli, kao u svim ovim godinama koje nisu donijele ništa, samo zamisli nešto lijepo, neku otvorenu cestu prema moru. Baš kao uveče, kad padaš u san. I biće ti lijepo. Sjeti se one noći kada si vidjela zahtjev za prijateljstvo na fejsu. Prigušen krik na tvom licu kad si ga prepoznala na fotografiji. Prosijed, umornih očiju, ali i dalje on. Javio ti se dječak nasmijanog lica. Našao te, objasnio ti je poslije, preko taga na slici, na zidu zajedničkog prijatelja iz gimnazije.

 

Dugi noćni razgovori. Zapravo tebi je bila noć, njemu – tamo preko bare – dan. Jedan od sumornih dana radnika na traci u fabrici plastičnih boca. Razvedenog oca djevojčice teškog pogleda.

 

“Jebiga, nije ispalo kako treba”, napisao je na chatu neko veče. Ona je odgovorila smajlijem tužna lica. Među njima je bila bara. Duboka, nepregaziva. Možda zbog tog smajlija izvrnutog osmijeha, on je napisao: “Ma zajebi sve. Šta misliš da premotamo kasetu, da odemo na to more? Uzeću kredit, pa šta bude.” Dogovor je pao, uz njegovu molbu da ne dolazi u taj grad, kojeg vjeruje, više nema. On će do Dubrovnika avionom, ona Opel Corsom po njega, pa cestom dugom i vijugavom put otoka. “Malena”, napisao je, “možda uspijem završiti i one pjesme”.

 

U Splitskoj, auto do auta. Već je skoro 10 sati, a ima poslije još toliko toga za obavit. Mora i do Mepasa, treba joj nekoliko majica – načula je da je sniženje u New Yorkeru – japanke, platnena torba… Mora biti jedno prazno mjesto, barem jedno. I bilo je, svega nekoliko metara preko puta turističke agencije. Htjela je ući rikvercom, kako spada, prošla je pored slobodnog mjesta i taman kad je ubacila u rikverc, vidjela je na retrovizoru bijeli kombi tačno iza nje. Svirnu mu, neka se vrati malo, da se ona samo uparkira, pa može proći, a lik za volanom i ne pogledavši je, hladno se uparkira.

 

Bjelina neba pala je na njene oči. Vrelina dana spustila se u njen dah. Izletjela je iz auta vrišteći. Lik, isprva ozbiljna, a zatim podrugljiva lica, tupim je pogledom pratio njene riječi bodljikave kao živica. Nije bilo povratka, jebala je sve: državu, život, gužvu, vrućinu, doktora… Onog što je jutros sa svojom svitom ostao u ordinaciji s neizgovorenim mislima. Star je taj doktor bio. S puno godina iskustva. Pokušao joj je objasniti. Ali ona je samo odmahivala glavom i ponavljala da nema šanse da operacija bude sljedeće sedmice. Ona mora na more! Miki će doći. Jednostavno sad nikako nema vremena.

 

  • Vi to razumijete, zar ne?
  • Gospođo, ja spašavam živote, a ne snove – rekao je iskusni doktor prije rastanka.

 

Taj glas više nije mogao ostati u njoj. Derala se nasred ulice. Htjela da je svi čuju. Da se nebo zažari od stida, jer njoj, baš njoj koja je sve trpjela i istrpjela, koja šuti i koja je šutjela, sad, baš sad kad nakon svih tih jebenih praznih godina, hoće na more sa jedinim čovjekom kojeg je ikad voljela, stignu nalazi u kojima piše da ima rak. Rak, jebote! Operacija? Jedna, dvije, pet? Kemoterapije, pičke materine! I onda možda, ali samo možda, ko zna koliko još. Godina, dvije, pet?

 

Taj lik što joj je hladno uzeo mjesto, šokiran, šutke je gledao u histeričnu ženu. Bilo mu je neprijatno, i on na sve to deranje samo se nasmija: hehehe. A jedino to nije smio uraditi. Jedino taj cerek, u kojem je zbijena sva nepravda svijeta, nije mu se smio omaći. Potpuno van sebe, ona podiže desnu pesnicu, da ga udari, da mu razbije glupavu njušku. Od naglog poteza torba skliznu s njenog ramena i tresnu na asfalt. Od udarca kaiš je popustio. Stvari u torbi zazvečaše kao posmrtna zvona. Unutrašnjost od crnog skaja zijevnu pred njenim nogama kao pripremljen lijes. Zavladao je muk. Na ulici, u njenim kostima. Svi su buljili u nju koja, sad joj je bilo jasno, ni ovog puta neće nigdje otputovati.

 

Fotografija: Amer Tikveša

 

 

8,977 total views, 2 views today

Komentariši