Berlin u dva slučajna susreta – nastavak putopisa Gorana Sarića

Cunjajući Postdamer Platzom, naletimo na stalnu izložbu radova – većinom grafika i crteža – Salvadora Dalija. Nije trebalo mnogo razmišljati. Ulazimo! Oduvijek su me privlačili snovi i fantazme tog “otkačenog” genija.

 

berlin 2 - 1

 

Muzej je otvoren 2009. godine, dvije decenije nakon umjetnikove smrti. Na hiljadu i po kvadrata je izloženo oko 450 umjetnina: slika, crteža, ilustracija, grafika, fotografija, dokumentarnih i eksperimentalnih filmova… Najveću mi pažnju privlače ilustracije književnih klasika, Servantesovog “Don Kihota” i Danteovog “Pakla”. Tu se Dalijeva, i inače divlja, mašta sasvim “raspucala”. Tu se vidi po čemu se, i pored svih, djelimično opravdanih, optužbi za kič i hiperkomercijalnost, u Dalijevom slučaju ipak radi o jednom od najvećih umjetnika 20. stoljeća. Pred svakom od tih ilustracija čovjek može stajati satima a da ne otkrije sve sitnice, detalje i “zamke”. Ili, riječima samog majstora: “Onoga dana kad konačno prihvate moje djelo, vidjeće da je ono poput glečera: samo jedna njegova desetina je prepoznatljiva.”

***

Na povratku, već pao mrak, na terasi obližnje slastičarne, pod grijalicama, ogromne komade čokoladne torte “zalijevamo” kapućinom i duplim espressom. Kod Nijemaca je baš sve veliko! Ali nije nam sve i potaman: i pored dekica preko koljena, hladnoća kasne jeseni polako ulazi pod kožu.

Vrijeme je za počinak.

 

Ostaci Zida

 

Da bismo vidjeli ostatke Zida, ne idemo na famoznu East-Side-Gallery, nego na njegov nešto manje poznati “krnjatak”, u Bernauer Straße. Ova ulica je poznata po spektakularnim bjekstvima i hrabrim prebjezima, najčešće kroz visoke prozore duž istočne strane. Ali, moram ovdje dodati da je i priličan broj Wessija (zapadnih Berlinera) – skoro trećina od ukupno 138 prebjega – uspio iz “zapadnog svjetla” krišom preći u “mrak komunizma”. Kasnije su svi prozori što gledaju na “sunce Zapada” stručno zakovani, pa se potom pokušavalo bježati ispod površine zemlje, kopanjem podzemnih prolaza i tunela. No, s rogatim se nije bosti… Vlast je 1963. naprosto – srušila sve stanove i kuće uz Zid.

 

berlin - 2 - 2

 

Prilikom tih, nerijetko doista spektakularnih, bjekstava, poginulo je ukupno deset ljudi (ranjeno ih je mnogo više), o čemu  svjedoči skromna spomen-ploča na ulazu u Swinemünder Straße.

Potresna je i priča o groblju na granici, Sophienfriedhof. Naime, šezdeset i prve, preuzevši kontrolu nad tom stranom granice, vlasti DDR-a su prvo rodbini pokojnika maksimalno otežale posjet vječnom počivalištu iz 1827., da bi već naredne, 1962., ekshumirale kosti njihovih najbližih i preselile ih na razne lokacije. Jedna spomen-ploča upozorava posjetioce da hodaju oprezno, pošto se još uvijek ne zna jesu li baš sve kosti iskopane.

“Ne motaj se ovuda previše”,  kao da mi u tmurnom danu neko šapuće. “I ti ćeš jednom dolje.”

 

berlin 2-3

 

I šta sad, vi nekoć svemoćni gospodari svijeta, vi koji ufate da vladate čak i mrtvima? Ovaj bijedni ostatak još bjednijeg dijeljenja nedjeljivog, pusta livada usred grada i ružna osmatračnica – to ostaci vaše “svemoći”?! Prvo ste ljude tjerali pod zemlju, potom vadili i premještali njihove kosti, da bi se onda sve to vaše, “vječno” i “nepromjenjivo”, pretvorilo u veliko Ništa.

Groblje ludila i beščasti, jedno od mnogih pred kojima čovjek ostane zapanjen, i bez daha.

 

***

Subota. Lijepo vrijeme. Kod Rajhstaga je sigurno još veća gužva. Definitivno odustajemo od posjeta Kupoli. Umjesto toga biramo jednu od najživljih gradskih četvrti, Kreuzberg.

Prije pada Zida taj je veliki kvart, zatvoren s tri strane, bio veoma gusto naseljen, a upravo ta zatvorenost, uz veliki broj stranaca, imala je za posljedicu da postane stjecište alternative, boema i umjetnika svih boja i profila. Međutim, nakon Wende, skoro sva ta boemština se preselila u istočne, jeftinije dijelove grada. Od prvotnih stanovnika ovdje su u većem broju ostali samo stranci, poglavito Turci. Kažu da se Kreuzberg se u zadnje vrijeme oporavlja, i opet postaje cool četvrt.

Namjerili smo da prvo posjetimo Jevrejski muzej u Lindenstraße, bez čega ne bi smjela proći nijedna posjeta ovome gradu. Međutim, ta ulica je danas već na samom početku pregrađena metalnim ogradama. Čuva je petnaestak policajaca pod punom ratnom spremom. Kad im priđemo i upitamo o čemu se radi, rekoše nam da …

Ali, hajde da to ovako, ljepše kažemo:

 

Ka jevrejskom centru

 

U Berlinu,

šetamo ka Jevrejskom centru.

 

(Sjećaš se, plakala si, gorko, pred hrpom kose,

iskrzanih prugastih uniformi,

zarđalih kašika,

i poluraspadnute obuće,

davnih osamdesetih,

u Ostjemcinu?)

 

Idemo da, opet, odbolujemo davnu,

a našu tugu.

 

Sve ima neke veze,

i sve što uradimo,

dobro i loše,

k’o voda i eho,

nađe sebi nekog puta,

ili odjeka.

 

Pod nogama krcka opalo lišće.

Kasna je jesen,

nigdje nikoga,

a na početku Lindenstraße, najednom – gomila policajaca.

 

“Šta se dešava”, pitamo jednoga

“Bomba”, lakonski odgovara dasa,

zureći u gole krošnje iznad naših glava.

“Iz onoga rata”, dodaje,

kao da nas umiri.

“Sad je vade,

i deaktiviraju.

“Ništa od muzeja.”

 

Vraćamo se, bezvoljno,

po istom smeđem tepihu,

pod petama ista tiha muzika,

uskraćeni za ledenu krišku

tuđeg,

a našeg,

i svačijeg bola.

6,654 total views, 2 views today

Komentariši