Geert Mak: Putovanje bez Johna

Da li je Amerika dotakla dno ili je u stanju održati iluziju “posljednje nade na Zemlji”, kako ju je Lincoln nazivao?

Geert Mak proveo je mjesece putujući po Americi da otkrije šta se desilo sa zemljom neograničenih mogućnosti. Ovdje donosimo dio iz njegove putopisne knjige “Putovanje bez Johna” koja ovih dana treba da izađe u Buybooku u prevodu Gorana Sarića.

 

Sedmog oktobra 2010. Detroit kao da spava dok u njega ulazimo, kao da je nedjelja ujutro u pola devet, a ne četvrtak, pola dvanaest prije podne. Ovaj grad je pogodila prava katastrofa. Ovo je postao moderni grad duhova, postmoderni Černobil Sjedinjenih Država. S prozora naše visoke hotelske sobe gledam na nešto što liči na park, puno drveća i zelenila. Tamo gdje su nekad bile kuće, blok za blokom, ulica za ulicom, sad su veliki, pusti tereni koji polako opet zarastaju. Preostale kuće često su usamljene, kao kuće iz Ivice i Marice na rubu šume. Fabričke zgrade propadaju, krovovi napola urušeni, s krhkim stablima što niču na peronima za utovar i velikim rupama od požara u fasadama. U centru je sve pravljeno i uređeno za skoro triput više ljudi nego što ih je sad tu. Osnovne funkcije se još uvijek održavaju, glavni ured General Motorsa i hotel Renaissance dominiraju centrom s luksuznim staklenim tornjevima, ali trotoari su prazni, dućani i hoteli zakovani, kancelarijske zgrade provaljene, parkirališta zaboravljena.

Samo jedna vrsta ljudi je u punoj mjeri prisutna: privatni čuvari. Duž rijeke je nedavno sagrađen zgodan bulevar po kojem bi u suton pola grada moglo šetati, ali tu su sad samo dva džogera i šačica čuvara. Iz zvučnika se non-stop čuje klasična muzika, da bi umirila narkomane. Atmosfera podsjeća na obale Volge kod Volgograda, prijašnjeg grada heroja, Staljingrada, gdje sam jednom proveo nekoliko dana na proputovanju, i gdje je isto sve bilo prožeto davnom borbom i muzikom patetičnih marševa.

Detroit je školski primjer milionskog grada koji je narastao i propao uz jednu vrstu privrede i sa šačicom ljudi koji tu sve određuju. Grad je još u 19. vijeku imao odličnu kombinaciju za miran i uravnotežen rast: dobro obrazovano stanovništvo i mnoštvo malih preduzeća. Ali, u 20. vijeku njegove ulice je najednom zadesio veliki uspjeh. Detroit je postao “Motown”, “Motor City” Amerike, grad s više od dvjesto fabrika za aute, motore, rezervne dijelove i svijet gdje su svi živjeli u sjenci tri giganta: Forda, Chryslera i General Motorsa.

Stotine hiljada muškaraca i žena Motowna su najvećim dijelom bili zaposleni za pokretnom trakom, radnici koji su mogli dobro raditi jednu ili dvije stvari i nisu imali zanat. Time je Detroit bio idealan grad za imigrante, naročito crne radnike iz južnjačkih država, koji su od Prvog svjetskog rata u desetinama hiljada dolazili u grad. Grad nije bio tako divlji kao Los Angeles, Chicago ili New York, ovdje se nisi mogao tako brzo obogatiti, ali Detroit je tragačima za srećom nudio sigurnost pristojnog posla, skromnu kuću, auto i budućnost za djecu. Ernie Pyle je u novembru 1935. prolazio skoro zastrašujućim Detroitom, toliko je ovdje sve bilo veliko, užurbano, prljavo i zadimljeno. Istovremeno je to bio grad s karakterom, grad koji se čudesno dobro oporavio od Depresije. Automobilska industrija je ponovo radila punom parom, zabilježio je Pyle. “Tramvaji su bili prepuni radnika, s onim njihovim kutijama za sendviče u krilu. Koktel-barovi krcati ljudima koji se čine bogatim. Teatri, od kojih su mnogi prije bili zatvoreni, puni do posljednjeg mjesta. Detroit je opet sretan.”

Za vrijeme rata područje oko Detroita je izraslo u srce američke vojne industrije. U Willow Runu, oko pedeset kilometara južno od grada, Ford Motor Company je podigao džinovski fabrički kompleks, ovoga puta ne za aute nego za bombardere B-24 Liberator. Tu je radilo četrdeset hiljada ljudi, a na vrhuncu proizvodnje je svaki sat po jedan B-24 izlazio s pokretne trake. Američka vojna industrija je iz rata – pored miliona bombi i pušaka – izašla sa 7.400 brodova, 300.000 aviona, 88.000 tenkova, 635.000 džipova i 2,4 miliona kamiona. Značajan dio proizvodnje dolazio je iz ovog fabričkog grada.

John Steinbeck se u oktobru 1960. vozio kraj Toleda i obližnjeg Pontiaca, pa potom dalje ka Flintu, gdje su se nalazile ogromne fabrike General Motorsa, Buicka i Chevroleta. Sam Detroit je izbjegao – kao i većinu velikih gradova. Zabilješke su mu kratke, žurio je, htio je brzo prema Chicagu, naći se sa Elaine. Bio je iznenađen obimom svega što vidi, i ogromnim haosom koji je tamo naizgled vladao. Činilo se da je zrak pun elektriciteta, pisao je, toliko energije zrači iz tog dijela Amerike. “U kom god pravcu da kreneš, posvuda vitalnost, pa ma šta to značilo.”

U tom momentu je Detroit, s oko dva miliona stanovnika, spadao u pet najbogatijih gradova u Americi. Sad, pola vijeka kasnije, to je najsiromašniji grad ove zemlje. Prema posljednjem popisu u njemu živi još oko 700.000 ljudi. Nezaposleno je 28 posto stanovništva – među crnačkim stanovništvom je 50 posto nezaposlenih. Dvostruko više porodica nego u ostatku Amerike – 38 posto – živi ispod granice siromaštva. Grad je između 2000. i 2010. izgubio četvrtinu stanovništva, demografska katastrofa.

U ovom momentu prazno je otprilike 60.000 kuća, trećina od ukupnog broja. Prosječna cijena kuće je još 2003. bila 98.000 dolara, krajem 2009. je bila 15.000 dolara, ali uz malo sreće ovdje možeš nešto pazariti već za 1.000 dolara. Gradski budžet bilježi manjak od dvije stotine miliona dolara. Od 2005. je pozatvarano skoro sedamdeset škola. Srednju školu završava manje od četvrtine svih učenika.

Iza staklenih vrata hotela Renaissance ništa od toga ne primjećuješ. U toku je kongres o Christian leadershipu. “Zar nije divno što smo zajedno, ovako okupljeni iz cijele zemlje”, počinje jedna dama dok se liftom vozimo u prizemlje. “Iz Indije, Nebraske, Kansasa, divno, divno. God bless.” I ode, ostavljajući za sobom miris čistog sapuna. U predvorju leži večerašnji The Detroit News: “Ustrijeljen prodavač”, “Krađa auta – kradljivac desetogodišnji dječak. ‘Jedva može dohvatiti papučice’, kaže pogođeni vlasnik auta, nervozno se smiješeći.” Čitajući naletim na reportažu o traumatološkom odjelu Henry Ford Hospitala, surovom indikatoru gradske bijede. Gradovima kao što su Miami i San Antonio dovoljno je jedno takvo odjeljenje. San Antonio ih ima četiri. “Onaj ko želi postati hirurg na traumatologiji mora da dođe u Detroit”, kaže šef odjela, Pat Patton. “Skoro niko ne vidi toliko rana od noževa i metaka kao mi.”

Tek nekoliko slučajeva, u slučajno odabranu večer: žena od dvije stotine kilograma, zato što nije osigurana, čekala da ode doktoru sve dok joj virus nije izjeo sav stomak; majka dječaka koga je udarilo auto – srećom ne jako – odbija da dođe u bolnicu po dijete, pa on mora kući da ode autobusom; neki čovjek ranjen u zglob – prijateljsko “podsjećanje” na dugove. Ima ljudi koje Pat Patton i njegovih sedam kolega svake godine s ranama od metka ili noža zateknu na operacionom stolu. Pattonu je četrdeset i sedam, radi poput ratnog hirurga na ratištu, tako već dva desetljeća, skoro neprestano. Na terasi kraj rijeke se nastavlja čavrljanje, i vino se prelijeva kao u stara vremena. Konobar se smiješi, on je ovdje uvijek živio: “Dobar način pristupanja problemu je, naravno, da mu okreneš leđa.”

Albert Speer, Hitlerov omiljeni arhitekt, sa svojim gazdom je znao filozofirati o “ruševnoj vrijednosti” svojih projekata: kako bi, recimo, za hiljadu godina mogao izgledati velevažni nirnberški kompleks? Morao bi, čak i propao i sav zarastao, baš kao i u Rimu, zračiti slavom Trećeg Rajha. U Detroitu bi Speeru, s njegovim skicama ruševina, bilo puno srce. A ima još ljubitelja: na internet stranicama kao što je The Fabulous Ruins of Detroit možeš virtuelno prošetati cijelim gradom – ruševine koje su tvorci sitea već usporedili s onima iz Efeza, Atine ili Rima.

Puni vozovi koje su Pyle i Steinbeck ovdje vidjeli stali su 1988. godine. Ogromni kockasti Michigan Central Station, visok osamnaest spratova, s nekad čuvenim Beaux-Arts interijerom, godine 2010. stoji usamljen na goloj ledini. Cijela stanična četvrt, sva ona gužva u kancelarijama, hoteli i restorani, sve je to skroz izbrisano. Građevina iz daljine podsjeća na napuštenu palatu megalomanskog rumunskog diktatora Ceaușescua. Godinama je bila carstvo ilegalnih useljenika, narkomana i turista u potrazi za katastrofama, a sad čvrsto opasana bodljikavom žicom koja se sjaji na suncu.

Stari Detroit je izvan centra najvećim dijelom grad od drveta. Ostalo su uglavnom zgrade od kamena, betonski kompleksi i posvuda prazna parkirališta na kojima auta nema više ni na vidiku. Drveta je najvećim dijelom nestalo. Tu i tamo vidiš poneki hotel, poneki još s poluobrađenim neonskim svjetlima – klima-uređaj, TV – djelomično urušeni, djelomično izgoreni. Tu su ruševine na desetine škola iz 19. i 20. vijeka, kancelarija i fabrika, urušene, pune rupa od požara, s granama koje rastu iz prozora i vrata. Kancelarijski tornjevi su okruženi drvenim konstrukcijama za zaštitu prolaznika od padajućeg otpada, trideset ili više spratova, sve prazno. U prekrasnoj gradskoj teatarskoj dvorani, na čijoj su pozornici nekad stajali Frank Sinatra i ostale veličine, sad su parkirani auti.

Šest sati, najveća gužva. Kroz centar prolazimo People Moverom, skoro praznim vozom na monorailu. Izlazimo na Broadwayu, kod Opere. Prekoputa je Daniel, vlasnik malog kafea, na prazan trotoar stavio nekoliko plastičnih stolica i dva stola. Sjedi sa svojim susjedom Charlesom i igra šah. Opera je zatvorena, orkestar je od jučer u štrajku zbog sniženja plate od 30 posto. Za barom se vodi žestoka diskusija. “Ovdje su prije dovodili Nabucco s horom od šezdeset ljudi, sad to isto radimo sa trideset i dvoje.” Ali jesti se mora!

Dio terase napolju je ograđen, i ovdje fasada može početi opadati. Prolazi auto. Cvrkut ptica odjekuje gradom. Muškarci mirno povlače poteze, izmijene poneku riječ. Prolazi crni muškarac na biciklu, na gepeku mu teški zvučnik, i kad davno odmakne iza ugla još se čuje soul. “Ovo je zaista lijepo mjesto”, kaže Charles. “Rado sjedim ovdje. Tiho je i mirno. Broadway! Ko je ovo nekad mogao i pomisliti?!”

Da, završnica nekog filma katastrofe, ovo zaista podsjeća na to, tako misle obojica.

Isabel Wilkerson, prva crna novinarka koja je dobila Pulitzerovu nagradu, u epskom radu The Warmth of Other Suns opisuje jedan događaj koji je dugo ostao nerasvijetljen u američkoj historiografiji: Great Migration, masovno bjekstvo miliona južnjačkih crnaca ka slobodarskom Sjeveru. Wilkerson priču razvija s tačke gledišta triju glavnih ličnosti: Ide Mae, radišne domaćice koja je 1937. iz siromašnog sela od Mississippija krenula za Chicago; Georgea Starlinga, žestokog i ratobornog radnika koji je 1943. Floridu zamijenio Detroitom pa kasnije Harlemom; te Roberta Fostera, vojnog ljekara koji je 1953. napustio Louisianu zbog karijere u Los Angelesu. U sva tri slučaja se radi o odluci koju je svaki američki crnac s juga jednom morao donijeti: ostati i pokoriti se, ili negdje drugdje izgraditi dostojan život. Taj tihi odlazak počeo je u toku Prvog svjetskog rata, kad je Sjeveru bila veoma potrebna radna snaga – crnačko stanovništvo Detroita je od 1914. do 1918. s nešto više od pet hiljada naraslo na više od četrdeset hiljada – da bi se nastavio u dvadesetim i tridesetim godinama, te nove rekorde postigao u vrijeme Drugog svjetskog rata – u detroitskim fabrikama aviona plaćali su, kako su crni radnici govorili, “dolare na sat”, umjesto “penije po kutiji” – a završio tek šezdesetih godina, kad su napokon počele da nestaju table SAMO ZA BIJELCE.

Oko 1910. je 10 posto američkih crnaca živjelo van Juga, a oko 1970. skoro polovina. Za šezdeset godina je ukupno šest miliona crnaca napustilo plantaže, sela i gradove Juga, “kao da su htjeli pobjeći od kletve”. Novi život potražili su u Chicagu, New Yorku, Detroitu, Los Angelesu i Philadelphiji. Njujorška četvrt Harlem postala je neformalni centar crnačkog kulturnog života, kalifornijski Oakland središnje mjesto Louisiane, Chicago i Detroit mjesta gdje si često mogao naći posao i zasnovati porodicu. Ovo nisu, piše Isabel Wilkerson, bili oni imigranti koji su preko čuvenog Ellis Islanda ušli u zemlju. Ovo su već bili građani. “Ali, tamo odakle su došli s njima uopće nisu postupali kao s građanima. Nisu mogli ni mrdnuti a da se ne suoče sa strogim zakonima Jima Crowa, nazvanim po devetnaestovjekovnoj karikaturi crnca koja će postati simbol za silom nametnute kodove južnjačkog klasnog društva.”

Takozvani Jim Crow režim je bio sistem pisanih i naročito nepisanih pravila kojih su se crnci morali pridržavati. Rosa Parks se pobunila upravo protiv Jima Crowa kad je ono jednog decembarskog poslijepodneva 1955. odbila da ustane bijelom saputniku. Kao što je kasnije rekla: “Nikad nismo znali šta će se desiti ako se ne držimo pravila. Ali smo znali dovoljno da se pobrinemo da nikad ne zapadnemo u probleme.”

Prvu deceniju nakon ukidanja ropstva odnosi na Jugu još nisu bili toliko poremećeni. Oko 1880. je, naprimjer, još bilo mješovitih škola, do 1891. su u tramvajima svi sjedili pomiješani. Potom će, međutim, Jim Crow skoro tokom osamdeset godina zatrovati odnose. Sve je u tom sistemu bilo usmjereno da crnačko stanovništvo zadrži u poziciju ropstva i izopštenosti, mada ovaj to formalno nije tražio.

Iako je “Negro problem” u onovremenim Sjedinjenim Državama bio krupno socijalno i političko pitanje, problem savjesti za svakog slobodnomislećeg Amerikanca, John Steinbeck mu u svom sveukupnom radu nije posvetio baš previše pažnje. Jedan incident se, međutim, redovno vraća u njegovom pisanju, pa i u knjizi Travels with Charley: stoji tako on u suton jednog zimskog dana pored prozora kuće u Manhattanu, skroz je klizavo, neki crnac nešto radi za njega, kad eto je, dolazi neka pripita bjelkinja, stalno se kliže i pada, melodramatično viče, a crni muškarac ni da mrdne, pa čak se drži podalje od nje.

“Zašto nisi pomogao onoj ženi?”, pita ga kasnije Steinbeck.

“Pa, gospodine, pijana je a ja sam crnac. Da sam je samo dotakao, mogla je početi da se dere da je želim silovati, a tad nastaje prepirka, i ko će meni onda povjerovati?”

“Pametno bi bilo odmah otići.”

“O, ne gospodine! Ja se već veoma dugo učim da budem crnac.”

Na Jugu je realnost, do duboko u šezdesetim godinama, bila mnogo grublja. Svugdje su postojale bijele i crne čekaonice, bijele i crne ambulante, “bijeli” i “crni” muški i ženski toaleti, “bijeli” i “crni” kafei, barovi i restorani. Bazeni i lunaparkovi su imali posebna radna vremena za bijelce i za crnce, vozovi posebne vagone za crnce – najčešće odmah iza lokomotive, neudobne, prljave i nesigurne – autobusi i tramvaji su imali posebna sjedišta. Crncu je čak i mali kontakt s bijelcem mogao donijeti velike probleme: protivrječje, preticanje na autoputu, nepružanje prvenstva, čak i samoinicijativno rukovanje.

Crni muškarci su morali biti veoma oprezni. Samo jedan pogled mogao je nekoj histeričnoj bjelkinji povrijediti čast, a u trač-partijama je takav incident na koncu lako mogao narasti do silovanja.

Prema godišnjem Lynch Reportu Tuskegee Institutea između 1882. i 1959. su linčovana ukupno 3.446 crnca, od čega 154 žene. Tri četvrtine tih slučajeva se desilo na Jugu, nerijetko za gluposti ili djela u kojima žrtve uopće nisu učestvovale. Publika je stajala smijući se, fotografije obješenih žrtava prodavane su kao razglednice. Kad bi negdje na Jugu naišao takav val nasilja, to se moglo osjetiti čak i na Sjeveru: crni direktori škola u Philadelphiji tad bi, naprimjer, primijetili nagli talas imigranata iz određenih područja s Juga.

Isabel Wilkerson je pribilježila priču Eddija Earvina, mladog crnog zemljoradnika u Mississippiju. Prilikom branja špinata posjekao je prst. Morao je doktoru, šest milja hodanja, a na povratku ga je šef zaustavio. “Zar ne znaš da ne smiješ nikud ići dok ti ja ne kažem?”, rekao je ovaj, dok je vadio vinčesterku iz korica. “Možda bih te trebao odmah ustrijeliti.” Uperio je pušku na Eddijevu glavu i ponovio: “Nikud ne ideš dok ti ja ne kažem.” I takve stvari su se dešavale još 1960.

U američkoj književnosti je često sugerisano da su južnjački crnci na Sjever krenuli iz ekonomskih razloga, naročito stoga što nakon uvođenja mašina za branje pamuka na Jugu za njih više nije bilo posla. Ništa iz istraživanja Wilkersonove – intervjuisala je na stotine imigranata – ne ukazuje na tako nešto. Većina tih ljudi uopće nije radila s pamukom, a, osim toga, na milione crnaca s Juga je otišlo još prije nego što su se takve mašine i pojavile na poljima. Ustvari je uvođenje mašina, upravo suprotno, ubrzano uslijed velikog manjka radne snage. Vlasnici su svim mogućim sredstvima pokušavali spriječiti masovan odlazak crnaca: otkačivani su vagoni vozova, cijepane im vozne karte, hapšeni crni putnici na odlascima. Ali su crnačke porodice nastavile odlaziti – a njihovi su motivi bili itekako povezani s nedostatkom ljudskog dostojanstva i, da, američkim obećanjem jednakopravnosti.

Tako je Jim Crow prouzrokovao migraciju historijskog obima i značenja. Wilkersonova kaže: “Great Migration je gradskoj Americi dala drugo lice i unijela značajne izmjene u socijalni i politički poredak svakog grada koji je njime bio zahvaćen. Jug je zbog toga bio prisiljen na preispitivanje vlastite savjesti i, naposljetku, na ukidanje feudalnog sistema kasti. Ovoj seobi naroda uzrok su bila neispunjena obećanja data nakon Građanskog rata, a ogroman uticaj koji je imala bio je jedan od poticaja za nastanak revolucija za traženje građanskih prava koje su zemlju zahvatile šezdesetih godina.”

A nije ostalo samo na tome: Great Migration je i u kulturnom smislu slomio staru Ameriku, uticao na jezik, stil odijevanja, kuhinju, ples, stvorio nove muzičke žanrove – jazz, ritam i blues, soul, hip-hop – označio nastanak široke, crnačke srednje klase. Prvi crni gradonačelnici velikih gradova, svi do jednog su dolazili iz perioda Great Migrationa: Tom Bradley iz Los Angelesa (1973), Coleman Young iz Detroita (1974), Harold Washington iz Chicaga (1983), David Dinkins iz New Yorka (1990), Willie Brown iz San Francisca (1996). Brown je nekad počeo kao berač pamuka u istočnom Teksasu. Svaki crnac je znao gdje su postavljene granice teritorija Jima Crowna. El Paso na jugu, Washington na istoku, rijeka Ohio kad voziš ka Detroitu. Tu bi se gasile osvijetljene table “colored” iznad vrata u vagonima, a potom su svi mogli slobodno sjesti gdje žele. Većina imigranata je, ponosnom fotografijom, odmah ovjekovječila tu slobodu. Isabel Wilkerson opisuje kako je kao djevojka u ladici našla takve fotografije svojih roditelja. Tad je već pohađala skupu školu za bijelce, obrazovanje o kojem su njeni roditelji mogli samo sanjati.

Njeni školski drugovi pričaju o precima koji su skoro bez prebijene pare u džepu iz Irske ili Skandinavije došli ovamo. Družila se s djecom novijih emigranata iz Argentine, Nepala i El Salvadora, i sve više shvatala da je i ona tipično migrantsko dijete, sa svime što tome pripada: brižni roditelji, krug prijatelja koji se najviše sastoji od emigranata, jela “od kuće”, tračevi “od kuće”, otac koji bi je najradije vidio zaručenu s mladićem “od kuće”. Tako je nastala osnovna ideja njenog projekta: da je iseljavanje crnaca s Juga isto takav migracioni pokret, sa svim uspjesima i pripadajućim mu socijalnim problemima.

“Migranti su toliko odahnuli što su pobjegli od Jima Crowna da su mnogi potcijenili opasnosti velikih gradova u koje su pobjegli”, piše Wilkerson. “Ili nisu smjeli da misle na njih – na gangstere, vatreno oružje, drogu, prostituciju.” Roditelji su još manje bili u stanju predvidjeti kakav bi efekat sva ova bijeda mogla imati na njihovu djecu, pogotovo kad su morali napustiti svoje drago potomstvo da bi otišli na posao. “Mnogi migranti uopće nisu bili u stanju da prepoznaju znakove nadolazećih problema, pa zato nisu mogli ni valjano pripremiti djecu na njih ili nastupiti odlučno kad vanjski svijet nagrne u njihov život.” A ovdje nije, kao na Jugu, bilo baka, tetaka, braće, svećenika, rođaka, sestara, djedova, ujaka, doktora, susjeda, porodičnih prijatelja, nije postojao svijet dobrih duhova koji ih je okruživao, dan i noć.

“Detroit je priča o socijalnoj katastrofi”, govori mi kasnije Joseph Amato. Priča o tri katastrofe u jednoj, pravi perfect storm. “Jedan: ekonomska osnova usmjerena samo na jedan proizvod. Dva: val imigranata previše masovan za kapacitet grada, porodice, crkve i druge socijalne veze. Tri: rušenje tržišta kuća – što je mnogim ljudima, pored doma, oduzelo i posljednju finansijsku sigurnost.”

Amato je rastao u pedesetim godinama, djelomično je i sam doživio to propadanje. “Chicago moje mladosti je još bio mali, prijatan grad s, uprkos svim fabrikama, mnogo zelenila, lijepim parkovima i odličnim obrazovanjem. Ali, kad je moj otac već zašao u godine, on čak ni u svom kvartu nije mogao mirno prošetati oko bloka, postalo je suviše opasno.”

Propadanje Detroita je počelo, po njegovom osjećaju, krajem pedesetih godina. Gradska ekonomija počela je nazadovati, a kad se autoindustrija automatizovala, ljudske ruke su sve više zamijenili roboti. Na to je došla i prevelika ambicija General Motorsa, konglomerata autopreduzeća – Cadilaca, Oldsmobilea, Pontiaca, Chevroleta – i dobavljača koji je nakon rata izrastao u najvećeg proizvođača auta na svijetu. Preduzeće je u nekim godinama proizvodilo više automobila nego svi konkurenti zajedno.

Henry Ford je, sa svojom pokretnom trakom, bio prvi masovni proizvođač. Godinama je pravio samo jedan model, i to u jednoj boji. Prvi auto za običnog čovjeka, T-Ford, je na prvom mjestu bio solidan utilitarni proizvod. Dizajneri General Motorsa su eru automobila uveli u drugu fazu. Njihovi automobili su od kraja dvadesetih godina sve više predstavljani kao statusni simboli, i mnogi Amerikanci koji su se borili da uđu u srednju klasu na to su bili izuzetno osjetljivi. Svejedno radi li se o sadržaju police s knjigama ili nabavci određene marke automobila, naša imovina govori nešto o nama. Ali kod Amerikanaca 20. vijeka, i njihove optimistične ideje da uvijek možeš početi iznova, to je išlo još mnogo dalje. Amerikanci, kako tvrde neki kritičari, pokušavaju iznova kreirati same sebe, putem nabavljanja nove robe. Kupovina najnovijeg modela automobila bila je svojevrsni statement. Da bi naglasili ovu poruku, automobilima su vremenom dodavani sve noviji i noviji elementi – trake od hroma, upadljive boje, startna krilca – pa su kao i u industriji odjeće nastali trendovi i mode. Iznoseći na tržište nove modele, svake godine iznova, kod vlasnika automobila je stvarana neka vrsta nemira: nije li došlo vrijeme za novi automobil? Da možda ne zaostajem?

S vremenom je došlo do kritike, pa i unutar same autoindustrije. Forma je preuzela funkciju sadržaja, upozorio je jedan od najvažnijih dizajnera, Raymond Loewy 1955, i najnovije modele usporedio sa “džuboksima na točkovima”. Više nije bio prioritet ono što se nalazi ispod poklopca od motora. Cijela spirala inovacija nosila je sa sobom sjeme samouništenja. Nije ga se poslušalo. Više od polovine svih prodanih auta je 1956. bilo General Motorsovo. A tri četvrtine njih su bili Chevroleti.

Chevy je definitivno, piše David Halberstam u The Fiftiesu, pripadao kratkoj listi garantovano američkih stvari: koka-kola, bejzbol meč u World Seriesu, hamburger s roštilja u stražnjem vrtu, crtež Normana Rockwella u The Saturday Evening Postu. Model iz 1958. predstavljen je TV reklamom o zgodnom plavokosom mladiću kojem, oh, kakvog li iznenađenja, pred vratima najednom stoji potpuno novi Chevy s otvorenim krovom. Poklon za položenu maturu. Mala tajna tate – pametnog i dobroćudnog – mame – nešto strože – i seke – pomalo nestašne. “Tu nema ništa nejasno”, veli Halberstam, “ovo je jedan fantastičan dečko, fantastična porodica, fantastičan auto.” U pozadini ide Chevy pjesma iz tog vremena: “See the USA in your Chevrolet.”

General Motors je u Steinbeckovo vrijeme bio tako prirodan dio Amerike da skoro niko nije postavljao znak pitanja kod, naprimjer, iznenadnog prelaska Charlesa E. Wilsona, najvažnijeg čovjeka General Motorsa, na jednu od najvažnijih funkcija u vladi, u Ministarstvo odbrane. Kad su ga upitali za eventualni sukob interesa on je odgovorio: “Godinama sam razmišljao o tome da je ono što je dobro za našu zemlju, dobro i za General Motors. I obratno.” Naročito ovaj posljednji dodatak bio je veoma znakovit.

General Motors je bio Amerika, pa i kad je išlo lošije. Preduzeće decenijama skoro da nije imalo problema s inostranom konkurencijom. Napredovalo je, baš kao i ostatak američke autoindustrije, na jeftinoj nafti, lagano dobijenom vladinom novcu za nove autoputeve i obilju zemlje i vode za sve te nove suburbse u kojima je auto bio neophodan. U međuvremenu su automobili, zbog pretjeranog naglaska na obliku i imidžu, tehnički polako nazadovali. Osim toga, sindikati su se izborili za sjajne uslove rada, a sve te obaveze su vremenom narasle do ogromnog finansijskog tereta. General Motors je bio toliko veliki koncern da je njegov obim skrivao sve neefikasnosti, i to godinama.

Kriza je počela šezdesetih. Aktivist potrošača Ralph Nader je otkrio da američki automobili nisu bezbjedni – posebno Chevrolet Corvair. Ovjes im je bio veoma loš. Za vrijeme naftne krize ispostavilo se i da su pravi gutači benzina. U međuvremenu je Volkswagen pokazao da je štedljiva alternativa sasvim moguća: “buba” je bila automobil na kojem se skoro ništa nije promijenilo, “pošteni komad mašine” koji se, kao što je pisao jedan automagazin, izvrsno prodavao “stoga što se nije pretvarao da je nešto drugo nego što jeste”. I japanske marke automobila, solidne, ekonomične i tehnički napredne, su godinama bilježile rast prodaje. Sve više američkih potrošača je dolazilo do zaključka: njihovi Chevyji, Fordovi i Chrysleri su zastarjeli.

Jedan poznanik mi je ispričao kako je 1976, kao mladi radnik General Motorsa, na jednom sastanku predložio da prave i manje i štedljivije automobile. Direkcija je odmah odgovorila: “Mi tako nešto ne radimo, a nećemo nikad ni raditi.” Poznanik kaže: “Pomislio sam: ovo je početak vašeg kraja. Slijepi ste za ono što radi ostatak svijeta. Ne prilagođavate se, i svijet naposljetku neće obraćati pažnju na vas. Tad sam otišao.”

General Motors je 1. juna 2009. godine zatražio odgodu plaćanja. Na 82 milijardi aktive imao je dugove u iznosu od 172 milijarde dolara. Uz pomoć vladinih silnih milijardi koncern je u posljednji tren spašen od bankrota.

Otad se mnogo toga popravilo. General Motors je ponovo najveći proizvođač automobila na svijetu, s preko dvije stotine hiljada radnika i s fabrikama u više od trideset zemalja. U tehničkom smislu tvorci automobila iz Detroita su, međutim, još uvijek iza Japanaca i Evropljana: prema brojkama Environment Protection Agencyja oni, što se tiče prosječne potrošnje goriva njihovih proizvoda, 2010. još uvijek spadaju u najniže kategorije autoindustrije. Od četiri posljednja mjesta tri pripadaju Detroitu. Na North American International Showu u Detroitu, nekad najprestižnijem u cijelom autosvijetu, skoro da se i nema šta novo vidjeti. Kako kažu eksperti The New York Timesa, danas sve inovacije dolaze iz Evrope ili Japana. Težište je pomjereno, sad su sve oči uperene u Frankfurt Motor Show.

Za radnike u gradu automobila kriza je bila katastrofalna. General Motors je 1970. u cijeloj Americi imao 468.000 uposlenika, od čega veliki dio u i oko Detroita. Godine 2010. ih je ostalo svega 52.000.

Detroit je jedno raskršće, grad u kome su se na fatalan način sastali veliki socijalni i ekonomski problemi iz druge polovine 20. vijeka: masovna migracija, veliki ekonomski preokret, globalizacija, a pritom još i kidanje starih socijalnih veza kao što su susjedstvo i porodica. Ovaj grad je bio – i jeste – kulminacija problema koje je naslutio i John Steinbeck, i koji su ga dijelom naveli na ekspediciju “Amerika”. O tome se veoma rijetko javno izjašnjavao. U Travels with Charley se osjećalo nešto od tih problema, kasnije djelo America and Americans je, uprkos svemu, završilo hvalospjevom snazi te zemlje – “wide, open, fruitful and incredibly dear and beautiful” – tačno kako je to publika od njega željela čuti. U stvarnosti je, kako se pokazuje iz njegovih pisama i kako se on izjašnjavao, bio vrlo zabrinut za budućnost svoje zemlje.

Nije bio jedini. U isto to vrijeme se među novinarima i intelektualcima razvila živa diskusija o ulozi Amerike u novom svijetu iz 1960. To je, u svoj svojoj usredsređenosti, bilo tipično američko pitanje: kuda zapravo stremi naša zemlja, sad kad je već postignuto tako nevjerovatno mnogo? “Suštinska slabost naše zajednice je da, barem u ovom trenutku, naši ljudi pred sobom nemaju najvećih ciljeva koje bi, u međusobnoj povezanosti, željeli postići”, pisao je kolumnista Walter Lippmann. “U današnje vrijeme pričamo o sebi kao da smo već savršeno društvo, društvo koje je dostiglo svoje ciljeve, i koje pred sobom više nema velikih zadataka.”

Predsjednički kandidat Adlai Stevenson se također brinuo: “Zašto se toliko Amerikanaca plaši da više nemamo zajedničkih stremljenja iza kojih bi se svrstali kao nacija? Zašto vlada tolika apatija u vezi s javnim problemima, a ljudi se masovno povlače u udobnost privatnog života?”

Life je objavio zbirku članaka, s prilozima Stevensona, Waltera Lippmanna, Billyja Grahama i Jamesa Restona pod alarmantnim naslovom The National Purpose: America in crisis: An urgent summons. John F. Kennedyjeva New Frontier retorika je, dijelom, proizašla iz te debate. Čak je i predsjednik Eisenhower smatrao da su problemi počeli ovdje: imenovao je poseban Commission on National Goals.

Nekoliko mjeseci prije Steinbeckovog polaska, na vidjelo je izašao i dio njegovog pesimizma. Adlai Stevenson je u časopisu Coronet iz marta 1960. opisao posjetu Steinbecku u staroj kolibi u Somersetu, gdje je pisac tad bio zauzet obradom kralja Arthura. Opkoljen “svim duhovima – Druida, Saksonaca, Rimljana, Normana, Engleza”, pisac je bez kraja i konca pričao o legendi o kralju Arthuru i stalnoj potrebi za moralnim autoritetom i kompasom u vremenima zbunjenosti i kolebanja. Govorio je o značaju te legende u sadašnjem vremenu, o vječnoj borbi između jednostavnog dobra i lukavog zla, i, kad prođe taj period korupcije ljudskoga duha, o gladi za čistoćom i plemenitim ciljevima.

Kad se Steinbeck u novembru 1959. vratio iz Europe i dokopao nekih američkih novina – u punom jeku je bio skandal oko TV kviza – Stevensonu je napisao nekoliko uznemirenih pisama koje sam već ranije spomenuo. Nakon povratka kući uočio je dvije stvari. Na prvom mjestu je spomenuo “prikriveni, sveprožimajući nervni gas nemoralnosti koji počinje u vrtiću i nastavlja se sve do najviših položaja, kako u privredi, tako i u vladi”. Na drugom mjestu uočio je “nervozni nemir, glad, žeđ, žudnju za nepoznatim – možda moralom”. A tu su još i nasilje, okrutnost i hipokrizija, karakteristični za narod koji suviše posjeduje. Smatrao je da zemlja na ovim osnovama ne može preživjeti. “Ono što smo u prirodi pobijedili, u sebi samima ne možemo osvojiti.”

Steinbeck nije predvidio da će se svi ovi problemi jednako odraziti i na malim, porodičnim odnosima. U tom periodu se, međutim, i američki porodični život počeo radikalno mijenjati – pojavilo se više porodica s dvoje zaposlenih i više razvoda, susjedske i porodične veze su oslabile. Ti problemi su se jako očitovali kod crnačkog stanovništva. Brojke su već 1960. bile uznemirujuće: više od petine crnačkih beba rađala je samohrana majka – često čak tinejdžerka. Dvadeset godina kasnije, 1979, bilo ih je više od pola. I dan-danas situacija je tek nešto bolja.

To su bile brojke koje su, već tad, ukazivale na velike socijalne probleme unutar crnačke zajednice. Sociolog i kasniji senator Daniel Patrick Moynihan je u takozvanom Moynihan Reportu (1965) zapisao: “Porodična struktura crnačke niže klase je izuzetno nestabilna, a u centrima mnogih gradova čak se i urušava.” Mnogi su Moynihanu, posebno u progresivnim krugovima, zamjerili ovakav zaključak, ali je u mnogim četvrtima to naprosto bila realnost.

Uz to idu i dvije primjedbe, jedna moralne, druga praktične prirode. Na prvom mjestu, crnci su jedini američki narod koji nikad nije svojevoljno emigrirao, ni iz Afrike za Ameriku, a kasnije još manje s američkog juga ka Sjeveru. Prvi put su ih odveli kao robove, drugi put su im život tamo gdje su stanovali učinili skoro nemogućim. Ta prošlost nije imala nikakve veze s odgovornošću pojedinca i grupe za uređenje vlastitog života u savremenom svijetu, ali ostaje jedna činjenica: ove katastrofe su posljedica nesreće koju su nekad prouzrokovali određeni bijeli ljudi koji su postupali isključivo u skladu s vlastitim interesom, samo na osnovu predrasuda i osjećanja superiornosti, bez ikakvog obzira.

Druga primjedba, praktične naravi: nasuprot uobičajenom mišljenju, nisu crni imigranti bili ti koji su u Detroitu prouzrokovali velike probleme. Isabel Wilkerson navodi čitav niz novijih ispitivanja iz kojih se pokazuje da su upravo imigranti prve generacije češće ostajali u braku nego sjevernjački “autohtoni” crnci. Češće su odgajali djecu u stabilnim domaćinstvima, češće imali posao, više zarađivali, sporije zapadali u siromaštvo i socijalnu pomoć. Nisu, prema tim istraživačima, imigranti bili ti koji su pokvarili grad, nego upravo suprotno.

“U slučajevima kad su stvari krenule naopako”, piše Wilkerson, “ispostavilo se da što su imigranti duže živjeli u gradovima na Sjeveru, to su pojedini postajali osjetljiviji na svijet koji je već postojao prije nego što su oni ušli u njega.”

Oni pritom nastavljaju ukazivati na “tihe priče o uspjehu” mnogobrojnih običnih imigranata, kao što je Ida Mae u Chicagu, koja je uvijek radila, nikad nije zatražila socijalnu pomoć ili na bilo koji način zapala u probleme, koja je čitav život uredno išla u crkvu i plaćala porez, i koja je na čudesan način u svemu tome ostala svoja. U svoj toj negativnoj usmjerenosti na crnu nižu klasu, piše ona, Amerika potpuno previđa ogromna postignuća svih tih miliona Idi Mae.

U Detroitu su prve ulične tuče između crnaca i bijelaca izbile za vrijeme Drugog svjetskog rata, u ljeto 1943. To je bilo prvi put da su crnci masovno izašli iz geta da se sukobe s bijelcima i njihovom malom privredom. Kod svih rasnih tuča bijelci su obavezno pljačkali i pustošili crnačke četvrti. Sad su crnci uzvratili udarac. Sukobi su bili žestoki, trajali su sedmicu dana, poginulo je trideset i četvoro ljudi a više od hiljadu je ranjeno.

Napetost se poslije lagano povećavala, a s njom i kriminal. Pedesetih godina je pola miliona bijelaca napustilo grad. Odliv se ubrzao nakon još jedne sedmice velikih uličnih tuča, paljevina i pljački u ljeto 1967. Joseph Armato kaže: “Sve se potpuno otelo kontroli. Vlada je morala upotrijebiti tenkove, na ulicama je pucano iz mašinskog oružja, to je bio opći haos. Bijelci su od tog momenta masovno odlazili, smanjila se vrijednost kuća, i grada također. A to je bio tek početak jedne nove drame: kuća je za Amerikanca često njegov jedini kapital, penzija, ulog za stare dane. Ako ta kuća više ništa ne vrijedi, to je onda nova katastrofa.”

Kad je Steinbeck ovuda prolazio, 70 posto stanovnika Detroita bili su bijelci. Deset godina kasnije to je postao najcrnačkiji grad u Americi, važan crni kulturni centar, s crnim gradonačelnikom i jakom crnom srednjom klasom. Samo što se tu sve manje zarađivalo, grad je sve više osiromašivao, policija je postala korumpiranija, kriminalci sve moćniji i brutalniji. Joseph Armato kaže: “U mojoj staroj četvrti trgovce su napadala djeca od dvanaest ili četrnaest godina, s onim glomaznim pištoljima među prstima. Naposljetku su iranske izbjeglice bili jedini trgovci koji su se usudili držati dućan. Oni su bili navikli na tu vrstu nasilja: svakog napadača bi bez pardona odmah upucali, pa bio to i četrnaestogodišnji dječak.”

Detroit je, s rekordnim brojem od preko deset hiljada neriješenih ubistava, postao američki murder capital. Pustoš donosi požar. Tako nešto se desilo i u Detroitu. Požari su u katastrofalnim osamdesetim i devedesetim godinama bili svakodnevna pojava. Za vrijeme Devil’s Nighta, u noći Halloweena, zapaljeno je više od osamsto zgrada. Tek dolaskom novog vijeka haos i nasilje se postepeno smanjuju – tokom Devil’s Nighta 2009. u gradu je izbilo još samo šezdeset pet požara, za pojmove Detroita – sitnica.

Onaj ko je gledao The Wire, TV seriju o životu u getu u velikom američkom gradu, i potom vozio kroz Detroit, ovaj grad je vidio sasvim drugim očima. Istina, moraš pripaziti na ličnu bezbjednost – jednoj holandskoj kolegici je tu nedavno na semaforu bio prislonjen pištolj na glavu i izgubila je auto – ali sve vidiš: sitne preprodavače droge po uglovima, čekanje, klijente u sporom prolazu, oštro razdvojene teritorije. Nakon sljedećeg raskršća najednom može iskrsnuti pristojna četvrt, u kojoj svaka kuća ima bijelu ogradu i nisko podšišanu travu. Poslije novog bloka opet moraš dobro pripaziti.

The Wire govori o 15 ili 20 posto stanovnika od kojih Amerika naprosto nema nikakve koristi, koji to i sami znaju, reaguju na to, a istovremeno pokušavaju preživjeti. Ovdje takve ljude srećeš posvuda. Ali radi se o još nečem. Kao što je Steinbeck pisao o “nervnom gasu nemorala”, tako tvorac The Wirea, David Simon, govori o “smrti posla” – pritom ne misli samo na gubitak zaposlenja, nego i na gubitak vrijednosti i integriteta, koji idu uz normalnu radnu zajednicu: napuhivanje statistike, dodvoravanje nadređenima umjesto da se iskreno kaže šta se misli, usredsređivanje na kratkoročne rezultate, tuđa mišljenja i efikasnost, zamjenu kvaliteta formom i izgledom.

I gradska uprava Detroita je ispočetka imala problema s tim. Izgubila je godine na iluziju da će nove kancelarije, industrijski tereni, putevi i tuneli, metroi i drugi transportni sistemi, uslovi za rekreaciju i prestižne zgrade sami od sebe donijeti sreću. Grad je naposljetku okrenuo ploču i, poput drugih ugroženih regija, prihvatio nazadovanje kao činjenicu.

Sad u pustoši i tišini polako počinje da nastaje nova gradska kultura, od hiljadu i jedne male i pametne inicijative. Iznad Mexican Bakeryja u jugozapadnom dijelu grada naći ćeš SOUP, jednostavno mjesto u kojem za pet dolara dobiješ zdjelu supe i tanjir salate, i u kojem gosti svakog mjeseca glasaju o projektu u četvrti na koji tog puta ide sva dobit: izgradnja novog mini-parka, kamere na javnim mjestima, takve stvari. Postoji i Bizdom, ogromno uzgajalište za poduzetnike početnike koji u Detroitu opet vide šansu. Jeftinog prostora ima koliko hoćeš. Tu i tamo iskrsnu urban prairiesi – gradske farme – malo prejaka riječ za fudbalski teren s nešto lijeha s povrćem i nekoliko neurednih staklenika, ali je ideja interesantna. Neki se izdržavaju kao urban huntersi. Čuo sam priču o penzionisanom vozaču kamiona koji je napravio dobar posao s mesom od rakuna – njegova poznata marinada sastoji se od začina i sirćeta. U gulaš odlično idu vjeverice i zečevi.

Nastaje novi umjetnički svijet – naprimjer, međunarodni kolektiv Detroit Unreal Estate Agency, grupa usmjerena na nove vrste zajednica koje nastaju u ovom “postapokaliptičnom gradu”.

Tu je, naravno, i međunarodno poznati projekat na Heidelberg Streetu, stražnja ulica u istočnom Detroitu, gdje se po tlu vuku strgane telefonske žice, ponegdje stabla probijaju kroz krovove, a krda podivljalih pasa čitavu četvrt čine nesigurnom. Nekoliko umjetnika pokušava od cijele ove ulice napraviti umjetničko djelo, i taj projekat sad privlači na desetine hiljada posjetilaca godišnje. Kuće su prefarbane u narandžasto i jarkoplavo, ili zatrpane lutkama i plišanim medvjedićima, auto puno lutaka korodira, u jednom vrtu meditira desetak Djedova Božićnjaka. Ima i drvenih konstrukcija, vidiš slike u kavezu, na jednoj potpuno bijeloj kući nalaze se samo razbacani brojevi – 60, 4, 20, 13a, 375, 1000. Prepoznajem čak “Ban-de-Bom”[1], djelo našega Oplanda[2] – “Kick the bomb habit!

Iza ugla leži poluukopani Hummer, robusni gutač benzina General Motorsa iz devedesetih godina. Tamo gdje je nekad bio motor, sad cvjeta minijaturni cvjetni vrt. Na ljubičastoj tabli je ispisana neka vrsta slogana: Ashes to ashes, dust to dust/ We bury a Hummer here to rust./And from these ashes we recreate/ A world of peace, an end to hate.

Uz rubove puta bujaju bašte, jedan susjed drži kokoši, tu i tamo vidiš nekog kako mirno vozi bicikl.

Grad se ovdje vratio na selo. Nad njim lebdi neki čudan mir, prihvatanje neumitnosti sudbine. Dome, ipak, uvijek slatki dome.

 

 

 

 

[1] Ban-de-Bom – simbol protesta protiv atomskog naoružanja (prim. prev.)

[2] Opland – pseudonim holandskog crtača Roberta (Roba) Wouta (prim. prev.)

6,040 total views, 2 views today

Komentariši