Ostaci

Šta biste učinili ukoliko osoba koja sjedi pored vas najednom, bez ikakvog upozorenja, u apsolutnom kapricu svemu što je logično (ili sveto), nestane? Ispari u zrak? U veliko, nevidljivo i neobjašnjivo ništa? Ukoliko niste vjerovali u boga, da li biste počeli? Ukoliko jeste, da li biste prestali? Da li biste vjerovali još i više?

Šta biste učinili ukoliko je ispareno ljudsko biće osoba koju volite? Biste li osjetili gnjev koji je nemoguće projicirati prema krivcu ili zlodjelu, jer krivac ne postoji, jer zlodjelo ne postoji. Jer, i ovo je daleko važnije, razlog ne postoji. Biste li opsovali boga, ukoliko mu vjerujete; biste li ga zamolili za utjehu, ukoliko ne?

Šta biste učinili ako je pred vašim očima nestalo ljudsko biće koje sa čitavim svojim bićem mrzite? Biste li likovali?

Ozbiljan sam. Šta biste učinili?

Damon Lindelof i Tom Perrotta su seriju The Leftovers (Preostali) umetnuli u svijet poslije događaja nalik biblijskom uznesenju. Rapture je riječ koja pada na um onima koji u ovom svijetu žele objasniti sebi i drugima ono što se desilo: 14. oktobra desetine miliona ljudi diljem svijeta jednostavno su iščezli. U jednom trenutku su bili tu, u drugom nisu. Premisa je fascinantna upravo jer su magijska pretpostavka, pseudobožanska intervencija i fantomska mogućnost svedeni na zbilju i izvjesnost.

(U čvorištu ove izvjesnosti su obitelj Garvey i Nora Durst. Kevin Garvey je somnambulist prepun unutarnjih demona koji, i bez spomenutog biblijskog iščeznuća, u njegovom umu prave tanku granicu između ludila i lucidnosti, stvarnosti i imaginacije. Laurie, njegova supruga koja to ustvari više nije, je članica kulta nastalog poslije uznesenja; šutnja je njen protest i upozorenje drugima. Njena fatalistička svrha (maglovita, alogična, nužna, tragična i proturječna, sve u jednom) je da upozorava preostale na uzaludnost koju mnogi još uvijek nazivaju životom. Nora Durst je jedna od rijetkih i osobitih: izgubila je čitavu porodicu u iznenadnom preseljenju. Jedini put kad osjeti da je živa je kad odjene vestu od kevlara i plati lokalnoj prostitutki da puca u njene grudi.)

Drugi dolazak Krista, kome prethodi prenesenje izabranih duša u vječiti spokoj, the rapture, je dio biblijskog diskursa već dva i pol milenija, i jedna stvar je bolno očita – za ljude ova priča je bila upravo to. Priča. Fama. Legenda. Moralni fikcijski narativ koji u okvirima religijskog kanona ima istovremenu namjenu uspokojiti i zastrašiti, obrazovati i uškopiti.

Nebitno je vjeruju li ljudi u božju riječ ili ne, u svemoćni entitet koji je prarazlog svemu i svakome ili, pak, u slučajni dizajn prirode čiji je početak neobjašnjiv upravo jer je nepojmljiv i nedosežan, i čija je narav okrutna upravo jer je nepristrana – pravična. Nebitno je jer ne postoji presedan. Moderna povijest svakako ne poznaje jedan. Univerzum Preostalih mijenja nepromijenjeno stanje u kome sve strane u priči o bogu, postajanju i bitku misle da imaju prednost i da su u pravu, dok je artikulacija ove pretvorbe svedena na nekoliko tački gledišta onih koji su ostavljeni iza, ali ne na način koji je isuviše očit. Riječ preostali (ostaci je još jedan valjan prijevod) namjerno i učinkovito banalizira ljudski klan do tačke egzistencijalnog ćorsokaka u kome čovjek, koji je ostavljen samome sebi, ne samo da ne zna odgovore, već nije siguran ni kako postaviti prava pitanja. Nije naučen kako. Poput vožnje noću, sa prednjim svjetlima na automobilu ugašenim u jednom neobjašnjivom trenutku, čovjek shvata svoju evolucijsku slabost: ne može vidjeti u mraku. Panika i strah ulaze u njegove kosti i ovaj isti čovjek polako gubi tlo pod nogama.

Ljudi su postali ostaci, talog. Kao mrve hrane, na stolu poslije večere, mrve koje ostavljamo psu. Tako, bar, misle o sebi.

Biblijska parabola je sasvim jasna: oni koji su ostali na ovome svijetu (sem nekolicine izabranih koji će se na onu stranu preseliti zajedno sa samim Isusom, kad sin božji ponovno siđe na Zemlju) nisu dostojni i neće to ikada biti. Budućnost Perrottinog čovjeka, s druge strane ove davne glasine, je nesigurna i nepoznata, strašnija no ikad, upravo jer je nalik limbu, konstrukcijama vremena i prostora koji su statični i neprepoznatljivi, u kojima su svi razlozi i argumenti za postojanje razvodnjeni, i u kojima je teže no ikad pronaći razloge zašto nastaviti dalje. Ovo postaje očito u trenutku kad shvatimo da nestali ljudi nisu bili savršeni, bezgrešni, bezazleni ili nevini, i da (ovdje slijedim logiku davnog proročanstva) mjesto na koje odlaze nije raj, ostavljajući teoriju uznesenja neuvjerljivom i nedostatnom. Vladimir Putin, taj besprijekoran primjer ljudskog izmeta, je u ponešto jeftinoj ekspoziciji (zajedno sa nasumičnom gomilom drugih slavnih ličnosti) spomenut kao jedan od nestalih; iako bljutava, ovo je istovremeno savršena kulturološka referenca s kojom predodžba uznesenja u romanu i seriji ima očit peh: mnogi ljudi koji su nestali nisu dostojni božje (niti bilo čije) bliskosti i milosti. Nesavršeni su i grešni poput onih koji su ostali, preostali. Njihov moral je neizgrađen, primitivan.

Ukoliko je čin uznesenja bio djelo bilo čega što je nalik bogu, očit je drugi maler ove celestijalne slagalice: bog je nasumičan i nije ga/je (birajte) briga. Dakle, bog nije.

Ako, pak, samo na trenutak zanemarim fantastični zaplet Perrottinog istoimenog romana, a posljedično samim tim i zaplet serije, postaje očita ispod-nit Perrottinih Ostataka: kronično nezadovoljstvo i depresija moderne žene i modernog muškarca. Čini se, čak, da je ovo oduvijek i bilo njihovo (čitaj naše) prirodno stanje; sve ostalo su bili bolji dani u kojima je svako ponaosob na trenutak sposoban tolerirati vlastitu nesreću i nezadovoljstvo koje liči na mračnu duplju u zemlji, koja nema dno i vidljiv kraj.

Preostale je vrlo opasno (ali nezaobilazno) percipirati kao alegoriju, upravo jer je kao simbol i kao prenesena slika sa svim svojim općim mjestima Perrottin događaj suviše lak za pročitati i pogledati, i kad se ovo desi, a desit će se, vrlo brzo će ponestati razloga zašto uopće dovršiti roman. Štaviše, još brže će ponestati razloga za gledanje serije.

Preostali govori o samoći i čovjeku na najokrutniji način: na tragediju gubitka, besmisla, napuštenosti i izdaje imun je niko.

O bogu govori još okrutnije: ako bog jeste, bog je odgovoran, kriv, nepouzdan i prepun grijeha.

Gubitak drugog ljudskog bića je apsurdan. Brutalan. Kida tkivo uma poput čelične bodljikave žice, i ostavlja odvratne ožiljke kao opomenu. Kao i samo postojanje života i sveprisutnost kozmosa, možete ga opravdati sa tisuću riječi, ali ga ne možete objasniti. Ne zaista. Ovo su trenuci kada, oboje, znanost i religija posustanu, naposljetku izgube dah i ostave čovjeka da se nada najboljem mogućem ishodu. Ukoliko samo malo razmisli, ovaj isti čovjek shvata da je ostavljen samome sebi. Logika znanosti i logika vjere ne pomažu, već smetaju. Svačija smrt je neminovna i, povrh svega, prirodna, ali je jednako nepojmljiva kao i biblijska bajka o uznesenju, kao bilo koja bajka o bogu. Jednako je nepojmljiva kao i sama ljudska misao.

Nakon svake smrti ostaju naslućivanja, ostaju misli onih kojima je neko umro. Ostaju sjećanja koja bole i koja cijede psihu, do trenutka kad sve što onaj koji je ostao poželi je da bude samo muk. Muk koji liči na zaborav.

Grešni preživjeli je naziv kulta koji u seriji zauzima daleko važniju ulogu nego u Perrottinom romanu. Njihova uloga je da spriječe zaborav. Oni jesu ožiljci na umu, vidljivi i gadni. Gadni, jer su vidljivi. Guilty remnant je njihovo ime. Grešni ostaci. Tragovi nečega što je bilo. Odjeveni su u bijelo, neprestano puše cigarete i stoički poštuju zavjet šutnje. Iritantno stoje ispred kuća onih koji su preostali, koji su izgubili nekog. Opominju ih. Prate svaki njihov pokret i nastoje ih regrutirati. Objavljuju im da prestanu traćiti svoj dah. Da učine nešto sa svojim životima. Ova skupina ljudi odjevenih u šutnju, cigaretni dim i bijelu odjeću produbljuje besmisao ljudskog postojanja. Iako tvrde da znaju istinu o uznesenju, njihovo nezadovoljstvo i njihov nespokoj su još uvijek tu. Oni su čisti od iluzija i svega što truje um i tijelo, pa ipak, ne prestaju pušiti cigarete (jer je svijet završio) i na njihovim licima nije moguće pronaći osmijeh (jer ovaj završetak nije moguće izbrisati i protumačiti). Iako sve žele uvjeriti u suprotno, oni dijele napuštenost, gubitak i besmislenost preostalih. Njihova poruka je jasna: 14. oktobra, nakon preseljenja, svijet je prestao biti. Završio je jer je zauvijek promijenjen, i jer više ne može biti isti.

Uvijek kad pomislim na čovjeka i konstrukt boga jedna stvar se nametne prije svih drugih: majka boga je misao, ono zbog čega je čovjek istovremeno proklet i obdaren. Bog je briljantan, vrlo rijetko nadmašen, primjerak fikcije, i zadovoljava apogej izgradnje književnog lika: iako narator pripovijeda o njegovom savršenstvu, skoro svaka njegova akcija pokazuje suprotno. Kao i uvijek, on je kopija čovjeka, ne obrnuto.

Budimo iskreni, ljudskom soju nije dovoljno biti. Moramo imati jezik, umjetnost, industriju, nadzorne kamere, maslinovo ulje, čokoladu, kremu za lice, jutarnje novosti, fetiše, mlijeko bez masnoće, satelitski radio, bankovni račun, mekoću toaletnog papira, hladno pivo, cimet u toplom vinu i tisuću drugih stvari, i niti u jednom trenutku ne možemo izustiti riječ dosta. Njoj ili njemu potreban je razlog, a jedan od najvećih (bilo da ikad mislimo o njemu ili ne) je odgovor na pitanje kako smo dospjeli ovdje gdje jesmo. Da li nas je neko sastavio ili smo spontani spoj atoma, kozmičke lutrije. Traganje za ovim odgovorom je apsurdno i uzaludno zato što čak i ako saznamo šta je početak, uvijek će ostati neodgovoreno sljedeće pitanje: šta je bilo prije početka? Da li je moguće da iz ničega nastane sve? A svemu je kriva misao o značenju svih nas. To je razlog zašto se ljudi vrlo često osjećaju izgubljeno ako nemaju ljubavnika, domovinu, roditelje, obitelj, zadruge, nekoga i nešto kome i čemu pripadaju. Ljudi moraju znati da su nečiji, i da je neko njihov. Da je nešto njihovo. Da je nešto veće od nas. I da smo mi veći od nečega. Osjećaj pripadnosti je naš spas i naše pogubljenje. Osjećaj pripadnosti je naša sigurnosna mreža i zajednički imenitelj. Iza svega ovoga krije se strah od onoga što dolazi poslije. Nesigurnost koju doji naše neznanje o postanku života je nemjerljiva sa strahom od neznanja o mjestu na koje idemo poslije smrti. U suprotnom Perrottin preostali čovjek uopće ne bi brinuo gdje su završili nestali. Napokon, nisu li četiri jahača apokalipse učinili isto. Rat, glad, pohlepa i na kraju njeno veličanstvo smrt imaju isti epilog kao i zaplet Preostalih, upravo jer ne postoji inteligentni dizajn. Svaki posljednji rat učinio je da ljudi nestanu u velikim krvavim hrpama, i sve strane u svakom pojedinačnom ratu se uvijek obraćaju svom bogu. U jednom trenutku ovi ljudi su bili tu, u drugom nisu. Bolest i glad su još manje probirljivi. Ovdje na svoje mjesto dolaze priče, poput onih o bogu. Priče o razlogu, jer razlog mora biti, nije li tako?

A kad ljudi nestanu u zrak, nemoguće mi je ne pomisliti na ideju o bogu. Neodoljivo nemoguće. I Perrotta je ovoga više nego svjestan.

Postoje ljudi (ja sam jedan) koji prihvaćaju smrt kao kraj. Tišinu i crnilo kojih ne možemo biti svjesni jer nas više nema. Kao u finalnoj sekundi Sopranosa. Cut to black. Znaju da je vlastitu smrt nemoguće pojmiti jer više nismo. Jer smo ništa. Jer naše misli više ne postoje. Baterija je mrtva i ćelije su prazne. U neku ruku to je predivno, jer nije moguće vidjeti svoju smrt. Ako samo razmislite o tome naša smrt ne postoji u našem umu, jer je nismo svjesni. Ne možemo biti. U  svom umu uvijek smo živi i smrt ne postoji na isti način na koji rođenje ne postoji. U ovom scenariju riba je samo riba, starac je samo starac, i more je samo more. Ništa više ni manje od toga.

Na drugom kraju ovog spektra su oni koji misle da je smrt novi početak, koji znaju da je smrt novi početak, a naša tijela plovila ka božanskim poljanama ili vatri. I onome što je između. Oni znaju da će njihov duh otići na neko drugo mjesto.

Zato, pretpostavimo da bog jeste. Onaj bog čije ime pišemo sa velikim prvim slovom. Ukoliko jeste, očit je sljedeći aksiom: sagradio je biće sa razumom, nas [sic], jer je htio obožavatelje. Stvorio je riječ koja je bila u početku. Stvorio je publiku. Čovjek je njegov potpis u uglu uljanog murala na velikom gipsanom plafonu. Ukoliko bog jeste, on je kreator, on je ponosan i želi da mi znamo. Prije čovjeka nije bilo ikoga ko bi se mogao diviti svemu što je bog sačinio, satkao i izvajao. Nije bilo ikog ko bi mu se molio na koljenima, ubijao u njegovo ime i žrtvovao u njegovo ime. Nije bilo svijesti. Ne na takav način. Napokon ima nekoga ko govori s njim, ko mu se obraća, ko slavi njegovo ime, moli ga za stvari. I proklinje ga i psuje.

A sad, pretpostavimo da bog nije. Ukoliko oklijevate, učinite to samo na trenutak. Ako ćete se osjećati bolje, okrivite mene za svoju slabost i znatiželju.

Nema bilo koga kome se morate nakloniti, osim vaše misli. Nema bilo koga u čije ime trebate ubiti ili mrziti ili voljeti, osim vaše misli. Sami ste. Sve je u vašoj glavi. Vi ste svoj razlog i odsustvo jednog. Ovaj trenutak je vaša religija, a vaša misao je vaš bog.

Da li boli ovaj osjećaj samoće, neovisnosti, moći i kontrole?

Perrottini Preostali je serija o bojazni od samoće, o bogu unutar čovjeka i bogu koji nije tu, i praznini koja bez obzira na sve postoji u čovjeku, i koju čitav život nastojimo ispuniti odgovorima. Preostali je o nepredvidivostima i zebnjama (koje uvijek možemo i ne želimo naslutiti), o apsurdu bivanja (jer su mu krajnje poente uvijek patnja i smrt, iako je smrt nemoguće vidjeti), o ljubavi i strahu od potpune predaje drugom ljudskom biću (jer nekako uvijek mislimo da će nas to dokrajčiti).

Preostali je poput sna koji nas guši, i iz koga ne želimo da se probudimo.

Mislim da je moj red. Šta bih učinio ukoliko osoba koja sjedi pored mene, i koju volim, u kapricu svemu što je logično najednom nestane? Ispari u zrak. U veliko, hladno i neobjašnjivo ništa.

Osjetio bih strah. Jer sam ostao sam.

 

8,009 total views, 2 views today

Komentariši