Goran Sarić: Inferno u četiri čina

 

Skoro svakog jutra,

dok sunce lijeno se penje

na nebu iznad Rajne,

iz voza gledam lijepe,

visoke,

otmjene – kao od marcipana! –

nebodere uz rijeku.

I mislim,

već godinama:

“Bože, lijenčino,

kad dođe Vrag po svoje,

što će Ti ih sve lijepo porušiti.”

 

U pogledu sanjive saputnice –

moderno poderane farmerice,

slušalice na ušima,

jednako zuri kroz prljavi prozor –

već vidim crveni plamen,

veseli oganj

velikog

razaranja.

 

II

 

Pjesnici,

kao psi,

ta divna stvorenja što bliže su Bogu

nego što naša nesorta ikada će biti,

prvi osjete trus,

puno prije no što tanana nam kora

majčice

počne drhturiti.

 

Tako, već danima sanjam tamnocrvene stadione,

direktan prenos pakla,

sve skupa sa uplašenom masom,

djecom,

ratničkim kricima.

 

I znao sam, oduvijek: nije to tako daleko,

taj Bagdad,

ta Libija,

Sirija,

Avganistan.

 

Crna se geografija danas –

visoka tehnologija, a ost’o,

u suštini,

goli majmun –

lako,

lakše neg’ ikad pomjera,

i ako ne činiš ništa,

ama-baš-ništa

(nije to moj rat, reče jedan,

“naš”,

valjajući se u lokvi tuđe krvi),

ne brini,

doći će Si-En-En,

zasvirati mečka,

i pod tvojim pendžerom.

 

Puno je, previše, u svijetu sile i očaja.

Kako  se,  recimo,

nositi s onima što im je smrt najveća nagrada,

a svaki uživo ispaljeni metak – nova stepenica ka nebu?

 

III

 

Jutros, tmuran, jedem prvu voćku, i pade mi na pamet: šta ti vrijedi što živiš zdravo, kad je čitav

svijet trula jabuka?

 

 

IV

 

Na društvenim mrežama,

veliki broj “naših” Sirijaca,

Marokanaca,

Alžiraca,

gnjevni na Zapad,

ne žali

za pariškim žrtvama.

 

Inferno počinje tu,

blizu a ne može dalje,

u duhovnom getu.

 

Pakao počinje neosjetljivošću

na tuđu bol.

 

Fotografija: Amer Tikveša

4,802 total views, 3 views today

Komentariši