Elvedin Nezirović: Ti ljudi koje sam zvao amidžama

Jednog poslijepodneva, u vrijeme mimo predviđenih posjeta, sin mog amidže Av.-a, Mirsad, i ja ušli smo u zgradu bolnice Južni logor, u predgrađu Mostara. Ne obraćajući pažnju na portira koji je zbunjeno gledao za nama, prošli smo kroz dugački hol i bez riječi se uspeli do odjela za hirurgiju. U jednoj od soba, iscrpljen od petomjesečne borbe s bakterijom koja mu je izjedala crijeva, ležao je amidža M.

Prošlo je više od tri mjeseca od našeg posljednjeg susreta i sada sam u crtama njegovog lica, isušenog i izbledjelog od stalnog boravka u zatvorenom prostoru, jedva uspio prepoznati onog uglađenog čovjeka gustih brkova, natapirane, srebrne kose i dostojanstvenog držanja. Odmah do njega, zavaljen u stolicu, s prstima isprepletenim na stomaku i ostavljajući utisak čovjeka nezainteresiranog za sve što se oko njega događalo, sjedio je njegov jedini živi brat, S. Na krevetu pod prozorom – uz onaj na kojem je ležao amidža jedinom u sobi – sjedile su moje strine N. i Đ., kao i Bato, M.-ov sin jedinac.

Ušli smo, pozdravili se sa svima i razmijenili nekoliko uobičajenih riječi s bolesnikom. Pričao je s vidnim naporom, ali još uvijek artikulisano i ne buncajući. Vazduh u sobi je bio težak od mirisa mokraće i dezinfekcionih sredstava, dok su kroz zatvoren prozor do nas dopirali zvuci radova na obližnjoj cesti. Bio je septembar 2015. godine, moj godišnji odmor je upravo bio završio i ja sam se, nakon ljeta provedenog u čitanju i pisanju, vratio uobičajenim poslovnim obavezama.

Usto, čekao sam da iz štampe izađe moj prvi roman, Boja zemlje, koji je, između ostalog, otvoreno govorio o antagonizmu između mene i porodice moga oca. Pa ipak, sada sam stajao pored kreveta amidže M. i osjećao neki zalutali žal prema tom iscrpljenom, umirućem čovjeku, čiji je život – kao, uostalom, i životi preostale četvorice očeve braće – za mene oduvijek bio tajna.

Amidža M. rođen je 1942. godine, u selu Dubočani, u konjičkoj općini. Krajem šezdesetih godina prošloga vijeka, u isto vrijeme kada i ostala braća, digao je sidro i otišao trbuhom za kruhom. U Mostaru je sagradio kuću – jednu dosta neuslovnu, prizemnu građevinu, niskog stropa i zidova obloženih lamperijom, gdje su prozori uvijek bili zamagljeni i gdje se u svako doba dana osjećao zadah nekog začina – i oženio se sestrom supruge svoga brata Av.-a, koja je ubrzo umrla. Iz tog braka, ostala mu je kći, Armina, njegovo najstarije dijete. Nekoliko godina iza toga, ponovo se oženio i dobio još dvoje djece: kćer, Azeminu, i sina, Armina, kojeg smo svi zvali nadimkom – Bato.

Amidžin drugi brak dugo je bio epistolaran; vrlo brzo je otišao u Njemačku gdje je proveo dobar dio svoga života i odakle je dolazio tek jednom ili dva puta godišnje. Tada bi mene i majku – u to vrijeme smo živjeli na Aveniji, u stanu koji nam je, nakon očeve smrti, u junu 1977., dodijelilo špeditersko preduzeće u kojem je radio – pozivao u svoj skromni dom na periferiji, obično na večeru ili ručak. Često su mi ti odlasci predstavljali opterećenje, jer je vrijeme provedeno u amidžinoj kući bilo uređeno po nekom tajnom protokolu: sve se odvijalo u hladnoj interakciji, u razmjeni pažljivo sročenih replika čija je osnovna funkcija bila da popune tišinu i iskažu međusobnu uljudnost i poštovanje. Bilo je dana kada bih uspijevao da pobjegnem od tog nepodnošljivog formalizma i s Batom, koji je bio dvije godine stariji od mene, krišom se iskradem iz kuće, obično na neku od obližnjih livada gdje bismo satima jedan drugom šutirali penale ili, ako to nije bilo moguće, onda u njegovu sobu koja nam je služila kao zamjena za igralište.

Iz tih godina, u sjećanju mi je ostala amdižina apolonska figura, uz koju je, poput vjernog psa, išao glas o lagodnom gastarbajterskom životu. I, zaista, mora se priznati da je on uvelike podsticao takve glasine: uvijek je nosio elegantna odijela i prvoklasni nakit, pušio njemačke cigarete i vozio luksuzna auta. Mislim da mu je u to vrijeme bilo iznimno važno da svi mi – njegova bliža i dalja rodbina, prijatelji, komšije i poznanici – nikada ne saznamo ono što će nam postati jasno dvadeset godina poslije kada se preseli u Mostar, a to je da je na taj način – prikazujući nam, dakle, svoj život u svjetlu prividne otmjenosti i glamura – prikrivao svu svoju emocionalnu rastrganost, nesređenost i duhovno siromaštvo.

U onim rijetkim trenucima kada bi se viđali, amidža M. bi u moj život unio poneku sitnicu, neki neobični predmet, koji bi potaknuo moja maštanja o svijetu iz kojeg su takve stvari dolazile, tako drukčijem od onog kojem sam pripadao i koji se, u tehnološkom, pa i kulturološkom smislu, tek otvarao prema Zapadu. Sjećam se, recimo, fotoaprata koji je u roku od nekoliko sekundi printao fotografije, i to u koloru, ili minijaturnog Telefunkenovog televizora, s ekranom ne većim od ambalaže za bombonjere, koji se nalazio u sobi njegovih dvaju kćeri, a tu je bio i jedan gramofon, prilično futurističkog dizajna, sa staklenim poklopcem koji se automatski spuštao na tanjir na kojem je ležala ploča i velikim zvučnicima, obloženim orahovinom, iz kojih je, samo u onim rijetkim trenucima kada strina N. ne bi bila kod kuće, dopirala muzika.

Tokom tih povremenih susreta, amidža M. nikada nije spominjao moga oca.

Ne znam zbog čega, možda mu je bilo neugodno, bio je odveć sputan i krut da bi znao izraziti osjećanja, međutim, ako je vjerovati porodičnim pričama, čini se da su njih dvojica bili prilično bliski. Pa ipak, ta bliskost nije se prenijela s moga oca na mene, izuzev u nekom najformalnijem porodičnom obliku. Uvijek rezerviran, s loše odglumljenim interesovanjem za moj i život moje majke, čitavo vrijeme bi presjedio u uglu sobe, obavijen cigaretnim dimom, autoritativno se osmjehujući ispod gustih brkova i pijuckajući pivo od kojeg se nije odvajao. Sjećam se kako bi mu oči zasjale kada bi njegova supruga i moja majka počele otpakivati poklone koje bi mi donio, obično trenerke ili neku drugu robu sumnjive kvalitete. Mnogo godina poslije, kada budem u stanju da na sve to gledam iz druge perspektive, shvatit ću da su ti pokloni više bili pokušaj da se u mom infantilnom poimanju svijeta što duže održi mit o postojanju dobrog i plemenitog amidže, nego li je to bio čin istinske ljubavi.

Za sve ove godine, samo smo jednom nas dvojica razgovarali o ozbiljnim i intimnim stvarima. Bilo je to negdje u ljeto 1998. ili 1999. godine, kada mi se, odveć pripit, požalio da je sa svojim sinom, Batom tokom njegovog boravka u Njemačkoj – početkom devedesetih, predosjetivši da se u zemlji sprema rat, amidža je porodicu povukao kod sebe, u Wolfsburg – imao jako puno problema: upao je u loše društvo, bježao od kuće i vraćao se, ulazio u sukobe sa zakonom, ukratko, bio je na pravom putu da izgradi karijeru ozbiljnog kriminalca. Ne sjećam se šta sam mu rekao, vjerovatno sam hinio začuđenost, jer sam o tim nemirnim godinama moga rođaka već znao prilično puno – o svemu mi je, podrobno, bez namjere da bilo šta zataji, pričao on sam, tokom naših druženja, potkraj, 1996. i tokom 1997. godine – ali se odlično sjećam neugodnosti koju je u meni proizveo izraz na njegovom licu, ona sjenka ogorčenosti i ljutnje što ga je učinila tako slabašnim i ranjivim, ni nalik čovjeku kakvim sam ga oduvijek smatrao.

Netrpeljivost između amidže i njegovog jedinog sina imala je dosta duboke i snažne korijene, koji su, pretpostavljam, iznikli još u Batinom djetinjstvu, u vrijeme kada je oca više viđao na fotografijama, nego li u zbilji. Vjerovatno je već tada shvatio da je očevo odsustvo i, pogotovo, način njegovog života, koji je bio u potpunoj suprotnosti s neimaštinom u kojoj su sve do rata živjeli on, majka i sestre, savršen izgovor za svaki vlastiti neuspjeh. U onim prvim poslijeratnim godinama, kada je naše druženje bilo najintenzivnije, često mi je pričao o svom životu na Zapadu i problemima s ocem zbog kojih je odlučio napustiti zemlju u kojoj je proveo pet izbjegličkih godina. Tu devijantnu stranu njegove ličnosti amidža M. ne samo da nikada nije prihvatio, nego je, bez obzira na sve pozitivne osobine u njegovom karakteru, kojih je nesumnjivo bilo, jedino s njom uspijevao da komunicira. Po prirodi nagli, tvrdoglavi i oštri na jeziku, sve svoje nesporazume vrlo lako su pretvarali u žučne i teške rasprave, koje bi trajale danima i koje bi rješavali tek uz posredovanje strine N.

Vrhunac mog i amidžinog odnosa, ili je možda bolje reći njegove pažnje prema meni, dogodio se u ratu, u ljeto 1994. godine. Početkom juna, mobilisan sam u Armiju RBiH i kao regrut, poslan na vojnu obuku u naselje Bradina, desetak kilometara sjeverno od Konjica. Jednoga jutra, na ulazu u zgradu u kojoj je bila smještena moja četa, sreo sam Muharema Omanovića, postarijeg oficira sijede, uredno potkresane kose i lica prekrivenog hiljadama bora, inače komšiju i dugogodišnjeg prijatelja amidže M. Pozdravio sam ga onako kako to već nalažu vojnički red i običaj, a on me je prijateljski, mimo svih protokolarnih normi, uzeo pod mišicu i izveo u dvorište. Sjećam se, stali smo ispod jednog od tri velika hrasta koji su bacali svoje izdužene sjenke na vrelu, ispucalu zemlju po kojoj smo se svakodnevno valjali, izvodeći „atomski s lijeva“ ili „atomski s desna“ i počeli da razgovaramo o najobičnijim stvarima. Raspitivao se o mojoj porodici, o majci, amidžama i daidžama (njegova supruga vukla je porijeklo iz okolice Stoca kao i moja majka), interesirao se za školu koju nisam stigao završiti, počastio me je i kutijom Camela, da bi mi na kraju razgovora predao kovertu u kojoj se nalazilo 300 njemačkih maraka.

„Ovo ti je poslao amidža M.“, rekao je i potapšao me po ramenu.

Ne znam šta je u to vrijeme taj novac značio u svijetu iz kojeg mi je poslan, ali u zemlji razorenoj ratom, gdje se još uvijek oskudjevalo u hrani i ginulo na sve strane, predstavljao je pravo malo bogatstvo. Zato mi je ta uspomena neobično važna, ona kao da pripadala nekom drugom životu i nekom drugom odnosu kakav – iz razloga koje ni danas ne razumijem – nas dvojica nikada nismo imali.

„Kažu da je taj novi lijek odličan i da ćeš biti dobro“, rekao sam, stojeći iznad amidžinog kreveta. Kroz svoje velike naočare, on me je gledao s nekim mirnim očajanjem, svjestan da klone u neizbježnu propast i da je sva ta priča o čudotvornom lijeku, koji mu je kći Azemina trebala poslati iz Njemačke, samo loš izgovor, smišljen da prikrije istinu od koje se nije moglo pobjeći.

„Kažu“, potvrdio je s izrazom nevjerice na licu i pogledom potražio neku tačku iza mojih leđa.

„Moreš li spavat’?“, upitao ga je brat, s istim ravnodušnim izrazom na licu.

M. je izvio svoje guste, raščupane obrve kao da traži prave riječi kojima bi opisao svoju nesanicu.

„Kako kad, adže“, priskočio je Bato. „Nekad spava k'o top, a nekad cijelu noć oka ne sklopi.“

„Nije da ono mene boli, neg’ mi se ne da spavat'“, pojasnio je amidža.

„Ja, kako kad, veliš“, ponovio je njegov brat.

U tom trenutku u sobu je ušla sestra – crnka plavih očiju, ovalnog čela i tankih, karminom prevučenih usana – i mi smo se odmakli od kreveta.

„Nema od njeg ništa“, drhtavim glasom i očiju punih suza šapnula mi je strina Đ., bolesnikova nevjesta, dok sam stajao pored prozora i posmatrao kako tanki, bijeli prsti s crvenim lakom na noktima provjeravaju spojeve na priključcima za infuziju i kateter. „Doktori kažu da je samo pitanje dana…“

„Bog najbolje zna“, promrmljao sam, zatomljujući snažan poriv da joj saspem u lice nekoliko neugodnih riječi. Jer, kakve je svrhe, osim one najjeftine, lične – da se pred drugima iskaže tuga zbog te činjenice – imalo naglašavati ono što je već odavno bilo svakome jasno?

Desetak dana poslije, kada amidža M. zaista umre, njegovi brat i nevjesta nalazit će se u Hrvatskoj, na putu za Njemačku. Kao ni osam mjeseci ranije – kada je nakon kraće bolesti umrla Armina, M.-ova najstarija kći – neće naći za shodno da se pojave na dženazi, niti da na bilo koji drugi način rahmetliji odaju počast. Slična stvar dogodila se trideset osam godina ranije, nakon pogibije moga oca, kada se mjesecima nijedan od njegove braće nije udostojio da posjeti moju majku, koja se nedugo nakon tog tužnog događaja, sa mnom, tada sedmomjesečnom bebom, bila povukla u Crniće, malo selo na Dubravskoj visoravni, kod roditelja, kako bi joj izrazio saučešće i našao joj se pri ruci ako zatreba. Tipični primjeri bratoljublja u porodici moga oca.

Za razliku od M.-a, s amidžom S. sam od početka imao tek sporadični kontakt. Tokom svih ovih godina, u njegovoj kući, u naselju Spiljani, desetak kilometara sjeveroistočno od Konjica, bio sam tek desetak puta – svaki put dok je bila živa nena Hurija – a njegovu djecu jedva da uopće poznajem. Tri godine mlađi od M.-a, i on je krajem šezdesetih godina prošloga vijeka napustio rodno selo i otišao u Njemačku odakle se formalno nikada nije vratio. Ne sjećam se da me je ikada tokom svih ovih godina nazvao ili poslao pismo. U onim rijetkim trenucima kada bi se pojavio u našem stanu na Aveniji ili, poslije rata, u očevoj kući, u predgrađu, od mene bi se opraštao već nakon pola sata, uz jedan prenaglašeni Allahimanet i novčanicu od 100 njemačkih maraka. Novac sam, naravno, uzimao, prije svega zbog činjenice da smo ja i majka živjeli prilično skromno i često, pogotovo prvih godina nakon rata, na rubu siromaštva, ali nikada nisam prestao da žalim za mogućnošću da sam bio u prilici da ga odbijem.

Rastom niži od svoje braće, podbuhlih, rumenih obraza koje su spajali tanki sijedi brkovi, S. se uvijek pojavljivao u društvu svoje supruge, jedne pretile žene, dosta bučnog nazalnog glasa i britkog jezika. Ona je bila ta koja je tokom svih njihovih posjeta vodila glavnu riječ dok bi on uglavnom šutio, smješkao se i ponavljao ista pitanja, nastojeći da, uz dosta lažnog napora, iskaže interes za naše probleme. Strina Đ. je voljela da u svaki razgovor udjene poneku rečenicu o njihovom teškom životu u Njemačkoj, koji je, ako joj je bilo vjerovati, više ličio na sve drugo osim na život dostojan čovjeka. Njene riječi su bile propraćene gestama samosažaljenja, prije svega drhtanjem brade, treptanjem očiju i pogledom koji bi odjednom postao vlažan od suza. Poznajući je, još kao mladić shvatio sam da ima rijedak talenat: mogla je zaplakati svakoga časa, u svakom raspoloženju – bilo je potrebno samo da to poželi. I upravo je ta nejasna potreba da se pred drugima lažiraju osjećaji kako bi se stvari prikazale onakvima kakve nisu, niti po nekakvom činjeničnom stanju takvima mogu biti, nešto po čemu ću ih oboje pamtiti, nešto što je, zapravo, postalo šifra njihovog postojanja u mome životu.

Prema djeci amidže S. – ima ih petoro – danas ne osjećam ništa. Ne bih čak znao nabrojati ni sva njihova imena. Esada, amidžinog jedinog sina, vidio sam početkom ljeta te godine, nakon što smo se posljednji put sreli davno, potkraj osamdesetih. Bio je srdačan, nasmijan, ali i vrlo hladan, što i ne čudi, jer se uopće ne poznajemo. Njegove četiri kćerke već su se odavno udale i osnovale svoje porodice. Ni o njima ne znam ništa, izuzev možda ponešto o Jasmini, amidžinoj najstarijem djetetu, koja s porodicom živi u naselju Vrapčići, nadomak Mostara. Među nama nikada nije postojalo ništa osim činjenice da nosimo isto prezime. Oduvijek smo bili dva svijeta koje dijeli ogromna provalija. Kada bih, kao dječak, prelazio iz jednoga u drugi, odlazeći s majkom u Spiljane, naprimjer, da prisustvujem godišnjoj hatmi za dušu moga oca, osjećao sam kao da svoj stvarni život mijenjam za neki drugi, manje lijep, manje interesantan, život bez iskrenosti i emocija, i onda se ponovo vraćam u onaj pravi, svoj, koji sam živio u Crnićima, u kući moga dede, tokom prvih sedam godina života, ili poslije, na Aveniji, gdje je sve prštalo od iskrenosti, topline i ljubavi.

Ono što kao dječak nisam mogao da znam, ali sam shvatio mnogo godina poslije, jeste to da se odnos očeve braće prema meni nije, zapravo, mnogo razlikovao od njihovog međusobnog odnosa kao i odnosa njihovih porodica. Uvijek je u tim relacijama bilo nekakvih neraščišćenih računa i pravdi koje je trebalo zadovoljavati, pa su stalno kritikovali, kudili i ogovarali jedni druge s nekom neobjašnjivom strašću, koju ni danas ne umijem da objasnim. Mržnja s kojom se, naprimjer, govorilo o Azemini, mlađoj kćerki amidže M., kada se, poslije propalog braka, s trogodišnjom kćerkom odselila u Njemačku i tamo udala za čovjeka o kojem se samo znalo to da je katolik, bila mi je, u onim rijetkim trenucima kada bih prisustvovao porodičnim skupovima, naprosto zapanjujuća. Kao da su se svi nadmetali u oštrini riječi kojima će opisati taj postupak, smatrajući, prevashodno, njenog oca najodgovornijim za to što se njegova kći – na sramotu čitave porodice – udala za inovjerca.

Teško sam podnosio te riječi, ne zbog ljubavi prema Azemini, s kojom nikada nisam bio pretjerano blizak, već naprosto zbog saznanja da su imale sasvim pogrešnu percepciju, da su dolazile iz sasvim krivog doživljaja svijeta, utemeljenog na primitivizmu, mračnjaštvu i zatucanosti. Jer, u mojoj prirodi, u mom individualizmu, i poslije, u mojoj sve većoj sklonosti pisanju i buntovništvu, postoji duboka nesposobnost da se prihvati sve što je jeftino, plitko i zaostalo, o čemu sam dugo šutio, vjerujući da je cijena te šutnje lični mir.

I Azeminin brat je, zbog svojih hirova i načina života, dugo bio hrana porodičnim jezicima. Uspio je nekako završiti osnovnu i upisati srednju školu, ali je još od ranih tinejdžerskih godina svima bilo jasno da ga učenje uopće ne zanima. Od svoje osamnaeste do dvadeset druge godine živio je u Njemačkoj, a kada se 1996. vratio u Mostar, nije se uopće razlikovao od nas koji smo preživjeli rat: bio je žgoljav, koščatog i izbledjelog lica, u staroj, izlizanoj odjeći i bez marke u džepu.

Iako se osnovna škola koju je pohađao nalazila na drugom kraju grada, ponekad je, sredinom i potkraj osamdesetih, svraćao kod nas na Aveniju, obično kada bi zakasnio na autobus ili kada ne bi imao gdje otići nakon što bi pobjegao s nastave. Jednom smo čak prenoćili skupa, u mom krevetu, ne sjećam se više povoda, ali se odlično sjećam velike lokve u kojoj sam se ujutro probudio: imao je naviku da u snu piški u gaće za koju ni ja ni majka nismo znali. Ne mogu, a da se na ovom mjestu ne prisjetim izraza lica mog očuha dok je ujutro gledao u fleku na francuskom ležaju i onih njegovih, u čudu izgovorenih riječi: „E, jes’ se spiš'o pizda mu materina.“

Kada bismo ostali sami, Bato mi je čitao svoja ljubavna pisma, prepuna pravopsinih grešaka (“Gledam u tvoje sise dvje bjele cisterne mljeka”) ili mi pak pokazivao erotske novine, karte sa slikama golih žena, leptir noževe, čaklje, boksere, čakije, zzipo upaljače, cigarete i sve one predmete do kojih je meni pristup bio strogo zabranjen. Moja majka ga nije voljela u mojoj blizini, jer je mislila da negativno utiče na moj odgoj, što je vjerovatno i bila istina, pa je na sve načine nastojala spriječiti naše ionako rijetke susrete. Da li zbog toga ili zbog njegove buntovne prirode, Batu sam volio i njegovo prisustvo me tih ranih godina činilo sretnim.

Desetak godina mlađa od svoga muža, Batina majka, moja strina, N., iako priprosta, neuka žena, rođena pod snježnim obroncima Bjelašnice, u selu Čuhovići, imala je nešto pitomo u sebi što ju je na momente zaista činilo dragom i duhovitom osobom. Bila je u izvjesnoj mjeri drukčija od ostalih mojih strina s kojima ni ja ni majka nikada nismo uspjeli pronaći zajednički jezik. Kao dječak, radovao sam se njenim posjetima, jer bi sa sobom uvijek ponijela neki slatkiš, obično Krašovu čokoladu Braco ili Jaffa kekse. Suprotno od moje majke, N. je nastojala meni i njenom sinu omogućiti što više zajedničkih trenutaka, nadajući se valjda da ću ja – koji sam oduvijek važio za primjernog dječaka – pozitivno uticati na njega i njegovu potrebu da stalno bježi iz škole. Pozivala nas je kod sebe, dolazila nam u iznenadne posjete i izmišljala razloge zbog kojih bismo trebali otići u kino ili, naprosto, izaći vani i družiti se. Nije u tome bila naporna ni dosadna, znala je u većini slučajeva pronaći pravu mjeru, pa je majka, često, popuštala pred njenim navaljivanjem. Poslije sam shvatio da je u svemu tome bilo još nečega: živjela je sama s troje djece, vjerovatno se osjećajući pomalo zapostavljenom od muža, koji je s porodicom provodio jedva petnaest dana u godini, tako da je vrlo moguće da je u majčinom društvu pronalazila lijek svojoj samoći.

Gledajući je tog septembarskog dana kako sjedi na krevetu i s nekom nečujnom tugom posmatra muža na samrti, shvatio sam koliko se promijenila. Kada se poslije rata vratila kući, u Mostar, bila je sasvim druga žena, kao što smo i mi za to vrijeme postali neki sasvim drugi ljudi. Ta povremena, predratna bliskost koja je postojala među nama, u toj je četverogodišnjoj odvojenosti potpuno iščezla i više se nismo mogli pronaći ni u čemu izuzev u činjenici da je nastupilo neko novo vrijeme u kojem će za sve nas biti bolje ako nas se životi onih drugih što manje tiču. Izuzmemo li formalnosti i opća mjesta u našem odnosu, već odavno među nama nema ničeg što bi ukazivalo na to da smo nekada imali šansu postati velika i sretna porodica.

„Amidža, idemo mi, polako“, rekao je moj rođak, M.

Amidža je pogledao najprije njega pa onda mene. U tih nekoliko sekundi koliko je sve to trajalo, pokušao sam se nasmijati i dati mu do znanja da to nije naš posljednji susret, iako smo oba znali da jeste.

I zaista, nikada ga poslije više nisam vidio, barem ne živog.

U noći s trideset prvog septembra na prvi oktobar, nešto iza dva sata, zazvonio mi je mobitel. Čim sam na zaslonu vidio Batino ime, znao sam zašto me zove. Ustao sam, obukao se i odvezao do amidžine porodične kuće, udaljene nekih desetak minuta vožnje. Već pola sata poslije, ja i Bato smo bili u bolnici, kako bi preuzeli smrtni list i obavili formalnosti s pokopnim društvom Bašluk, koje je, prema dogovoru, trebalo preuzeti amidžino truplo. Dok smo ga ubacivali u furgon, primijetio sam da ispod čaršafa kojim je bilo prekriveno, viri ono njegovo karakteristično nezirovićevsko stopalo: široko, ravnih tabana i dugih prstiju, ali dosta malo, skoro minijaturno. U svijest mi se odjednom pojavila jedna slika: ljetne cipele La Costa, uredno odložene u drveni ormarić pored vrata, u njegovoj kući, udubljene i izvajane prema obliku i veličini njegovih stopala.

Bio sam ganut.

Ali ništa više od toga.

10,625 total views, 3 views today

Komentariši