Tatjana Bijelić – iz ciklusa “Večeri poezije”

ŠIRLI LI (27), instruktorka plesa

U večernje sate kad plesom protiv stresa

savladavamo prva klecanja pred ritmom

svi radni ljudi se boje poezije dok ne proplešu sa svojim sjenkama.

 

U večernje sate kad pete kuckaju,

a poletan baletan dočara puža golaća,

kad lete odijelca sa pudli koje skvikću

i čitava sala pleše slobodnim stilom,

valceriše i šišti u isti mah,

ja mirujem ko sova što je dovoljno rekla

pa sjela na strunjaču da s glavom iz krila

posmatra iznenadnu zbrku.

Pedeset raznih muzika talasa

glad i nesklad tijela u kolektivni šiz,

trepere rese i drukeri,

prolijeću prašnjave patike,

a kose se pletu sa grudnjacima.

U nizini u blizini zabrinuto posmatram

stonoge uzdahe dok se bacakaju

po patosu južnog i sjevernog pola

vezujući pertle, znojnice i dugmad

u zajednički rep.

Gle, svi ti ljudi koje sam porađala

igraju tvist sa svojom djecom,

razmjenjuju jezike i skrivene organe

bez svijesti o prekidu muzike.

Još neko vrijeme lagano se topilo,

a da nije znalo,

globalno salo.

Utiske su varili i besciljno gluvarili

posljednji plesači.

Tad je bio red da ustanem i pustim

novu krilaticu da ih ujedini,

ali nisam mogla umorna i stoglava

da saberem misli ispod praznih koševa

gdje se tražio potpuni poraz.

Šta to opet hoće, za šta se mole

anonimni ljudi iz plesne škole?

Ja već imam nekoliko engleskih imena

i pohađam elitni koledž. Mama mi je

visoka bankarska službenica, a tata

diplomata. I to je tek početak,

ovdje su rifrešmenti,

zaigrajmo ponovo.

Prvih pet minuta gledajte mi rebra,

danima sam jela samo ananas.

 

 DŽENET (44), voditeljka kursa kreativnog pisanja

 Zbog tričarija iz ove torbe

niko ne propušta časove poezije,

u nekoj od svojih osama

mnogi koji žele da postanu pjesnici

čitaju loše romane, sline nad tračerskim tekstom, a onda se pojave s praznim papirom,

uredno svake sedmice, sjedaju

na stara mjesta, iščekuju

magične trikove i sporedne aktivnosti,

možda im se otvore kanali i čakre

možda napišu nekoliko rima,

plaćaju me pa sam odgovorna

za serioznost početnih rituala

za dubinu disanja i hodanje ukrug,

za rastezanje udova, opštu relaksaciju,

prvih pet minuta mislimo na tijelo,

a onda se umara um.

 

Poticaje vadim iz osam džepića,

prelazne objekte i leteće figure,

rječnik sinonima i igle za bockanje mašte,

patentirali su poetry kit,

igru za šivanje fraza

nedostaju samo ritmovi u glavi,

mir, zvuk, asocijacije

šarenila iz torbe ne nude

vibracije, a toliko se vole

nasmijati, upasiviti

znam kad je dosta, neko započinje

vic, tišina! Urlam uz Bitlse u pozadini,

toliko sam skupljala vaša čula u snop,

ovo je naše deveto viđenje,

čas strogih formi, napišite

svoj prvi sonet bez razgovora,

boje se ćutanja, nijemosti, sebe

prostora bez akcije, spektakla,

znoje se šezdeset minuta i godina

ovo je njihova vizija pakla,

a opet se samovoljno naprežu, žele

da propišu pjesme, oni ili pjesme

da ih oblije zadovoljstvo pisanja

filujem ih ko punjene paprike

i ne znam gdje počinje raskorak

između pjesme i pjesnika,

 

u nekoliko tananih stihova

stislo se dvanaest soneta,

kažu da im nisam dala dovoljno

muzike, riječi, inspiracije

svi osim jednog nenašminkanog djeteta,

ona je svoj sonet napisala bez muke

i gledala dugo u svoje male ruke

i stariju gospodu, u bezbrojne mrežice

s njihovih papira, svi isto crtaju,

njen papir

ima sva potrebna slova, ima pjesmu

raduje se, pakuje, odlazi

nosi savršen sonet na svjetlo dana, kad sam je pitala želi li da napiše

još mnogo dobrih pjesama, rekla je – zašto,

toliko je sebično raditi nešto

zbog čega bi mi hrčak i mačka

umrli od gladi –

 

VILJEM (66), član žirija na međunarodnom pjesničkom konkursu

Dok je pred laptopom lickala poštanske marke

u potrazi za zrncetom đumbir-eliksira

trgala ih, grebala, razvlačila pincetom

ko dokoni strateg što bdi nad mapom svijeta,

moja žena je sanjarila o nekoj boljoj sobi

sa čijih smo zidova pocijepali adrese

ona i ja, dva tapetara

u pastelnoj fazi kućne ljubavi,

dok je tražila žirafe po inostranim zebrama

i mjerila noseve nepoznatih državnika

moja žena je bila pod hipnozom prostranstva,

a ja sam sasvim ozbiljno

plijevio pazušne jame –

svaka dlaka nova pjesma

pročitana, odbačena.

 

Slijedio sam sistem eliminacije

po kom se ratosiljam uvezene robe

iz godine u godinu pristižu hrpe

tananih stihova sa participacijom,

viza izbliza, maestro, cirrus, mašta,

odvajamo brojeve od slova

pomoćnik i ja, on kalkuliše i njegov

drski ekran održava me budnim

pred najezdom poezije svalile se brane

otkako pričamo istim jezikom

svi iz trećih svjetova i ja.

 

Za razliku od mnogih, ponešto pročitam

ako je uredno na ej-for formatu

bez dosadnih napomena kroz crteže s margine

gdje poneki oblačić ispisuje help

i predugu numeru fiksnog telefona

žene, muškarca, koji neprestano nude

bića i tijela u presvrnutim rimama,

a traže vrlo malo – neku toplu riječ

jer misle da je Viljem mama,

ona koja stane da se divi

prvoj kaki i njenim nadgradnjama.

 

Pjesme stranca su nužno zlo

za sve koji rade sa slovima,

pa dok moja žena razmotava pošiljke,

a pomoćna ruka unovčava čekove, mene mimo volje omamljuju energije

klime i plemena sa dalekih ostrva,

lulaju me fantazije nejasnih država,

satiru metafore uzaludnih tradicija

jer slušam plač nekog osmog jezika

svezanog u englesku gramatiku.

 

Zbog međunarodnog, među nama,

ipak su potrebne međe

posebno kod slovnih poruka jer strofe

žele da osvoje i ovo ostrvo

koje kulturno pati još od mog rođenja, i zato se

zalažem za domaća djela i stare pentametre,

za genija nad kojim lebde muze, a on ih bira,

za balade uz koje bih lako spavao

misleći na svoju

jedinu pjesmu

iz djetinjstva.

 

Eto zašto sam dosad malo pisao –

kad uklonim balast avionske pošte

i usmjerim pogled na domaći izraz,

ne razumijem mnogo.

U moru noviteta bez epiteta

gubim apetit.

U brdu rebusa i anagrama

presušuje moje stvaralačko vrelo.

Od previše žargona, internet fazona

gubim vezu sa mudrim imenjakom.

 

Vjeran sistemu eliminacije

odbacujem posljednje lokalne pjesme

i smiren prozakom potpisujem izvještaj

da ni ovog puta nema pobjednika.

 

(Iz ciklusa “Večeri poezije”; Dva puta iz Oksforda, 2009)

 

5,288 total views, 2 views today

Komentariši