Nina Tikveša: Blatta

Zovem se Blatta i odnosim se s poštovanjem prema plavim pločicama koje svjetlucaju od krljušti. A kamoli prema ljudima koji ovdje rade više od deset godina! Oni su dio ribarnice, skupa s frižiderima, ribama i hobotnicama nasukanim na komade leda. Ti ljudi imaju vodnjikave oči, a ruke su im crvene od ledenih stvorenja koje okreću, čiste, a potom mjere na vagi. Oni znaju cijeli komšiluk, sve koji rade u susjednim prodavnicama i trafikama. Iskreno ih cijenim jer su tu gdje jesu, pomireni s tim što jesu. Još se samo ja moram prilagoditi. Još samo ja nemam vodenaste oči, ali imaću ih i moja će se sjena, isto kao i njihove, stopiti sa zidovima umazanim ribljim srcima i bubrezima i znaću kuda idem i šta sam zapravo ja. Kada budem radila bez straha da se porežem ili napravim manjak, kada i ja pozdravim sve komšije kao da ih znam još iz djetinjstva, sve će biti u redu. Jednoga dana ići ću na posao s mirisom ribe skorenim u nosnicama i neće mi se mantati od galame bezobzirnih mušterija i zveketanja feninga u kasi. Sada sam na probnom neplaćenom radu i ovo je izuzetna prilika da nešto naučim. Ja to zapravo shvatam kao besplatan kurs. Naučiću anatomiju ribe, raka i lignje. Zatvorenih očiju ću čistiti štuke i orade i smijati se dosjetkama sijedih glava na dan kada se prima penzija.

Moje kolege s posla ne razumiju zašto sam dala otkaz u restoranu, obukla bijeli mantil i nagela se neplaćeno nad ove riječne i morske leševe kao neki smiješni patolog. Jer, došla sam u hladnoću iz restoranske tople kuhinje. Oni ne znaju da su mi jedne noći izrasla krila žohara. I da sam bila kod ljekara i da su ljekari rekli da je to zato što ne pijem dovoljno tečnosti i što se mnogo brinem. Desna ruka je počela da mi se stanjuje i da tamni, ali ću ja požuriti da se prilagodim, a za to vrijeme sakrivaću ruku koja želi da postane nalik na žoharovu.

“Ali Blatta, u restoranu je bilo puno hrane”, govori pogrbljena kasirka. Bilo je i špinata sa ružičastim peteljkama, po deset kila zelenih listova uronjenih u ledenu vodu. Velikih šerpi, toliko velikih da bih prilikom ribanja u njih pružala ruke kao gladno dijete. Jedino bi me vika kuhara prenula iz maštarije da sam i samu sebe pustila da se slijem kroz sudoper. Moje postojanje mjerilo se veličinom fleke na tanjiru. Ogledala sam se u izglancanom escajgu istrajno kao maćeha u čarobnom ogledalu. Radila sam po dvanaest sati šest godina, a jednog dana počela su da me svrbe leđa. Da bi se zatim na njima pojavile crvene bolne otekline, a iz njih crna krila. Ispočetka tanušna, kao bubamarina kada ih otkrije prije nego što uz pomoć njih odleti. Zatim sve deblja, crnja i strašnija. Ali zato u ribarnici neću raditi dvanaest sati i imaću snage da od dječaka sakrijem žoharova krila.

Moj dječak ima dva smeđa oka i nov je novcat, a opet, kada šetamo po naselju, gleda u lica sa smrtovnica koje su štembilji ostavljeni svuda kud čovjek može da prođe a da mu se pogled ulovi. On poluotvorenih usta oživljava ljude sa tih slika. “Ovaj čiko ima malog cuku, ova teta mi je rekla da imam lijep kaputić…” Potom pokazuje prstom na kostur jagnjeće glave na travnjaku, ponekad i teleće, a ja mu znalački objašnjavam šta je šta, jer sam nekada, prije restorana, radila i u mesnici. Kuharica sam i takve stvari trebam znati.

Mjesecima mi se lede ruke. Desnu, žoharovu, sakrivam ispod ribljih tijela kada umjesto mušterije i kao za sebe biram koju ću ribu izvagati. Gazda je rekao da još nije vrijeme da me plati za moj rad, a da ga ja ništa ne koštam i da ovako mogu cijeli život. Ujutru se ustajem teško jer me krila vraćaju natrag u krevet. Osjećam, zapravo sigurna sam da žele da me okrenu na stomak. Na poslu mi od iznutrica krene pljuvačka i ja ih više ne bacam, već krišom nosim kući. Lijevom rukom pravim obrok za muža i dječaka, a desnom grabim iznutrice i otpatke iz smeća, trpam ih u usta, iako mi je lice zategnuto i boli me. Ispod obraza dobijam nove otekline.

Oduvijek sam željela da pravim velike, na tri sprata torte i da ih presvlačim u bijele fondane i ukrašavam zelenim i zlatnim šećernim cvjetovima. A da minjoni budu kao novogodišnji paketići. Zato sam upisala školu za kuhare. Moj san rastao je i rumenio, ali, koliko korici na pecivu treba da se prepeče, toliko snu treba da umre. Nekada davno, u poslastičarskoj radionici u suterenu, miješala sam od praha i vode kremu za kolače. Potom bih u kremu stavljala margarin i filovala korice. Uvježbana da ponavljam mehaničke radnje miješanja, pečenja i filovanja, mogla sam da kroz prozorčić suterena posmatram noge koje prolaze. Jednoga dana, nesmotreno, moj san zalijepio se kao čičak za nečije hlače, ne znam, možda djevojčicinu škotsku suknjicu. I otišao. Ili sam sa nekog ulubljenog pleha sastrugala i želju da pravim velike, na tri sprata torte. Jer, kada se gazdina uobičajena galama razlila preko upakovanih kolača, ja sam otišla. Prošla sam pored prozorčića, pored margarinskog zla.

Dječaku nikada ne pravim kolače. Velike, na tri sprata torte gledamo na televiziji i na ilustracijama časopisa. Minjoni kao novogodišnji paketići postoje na drugom kraju svijeta, gdje će moj dječak jednoga dana otići i nikada se više neće vratiti. Jer ne postoji toliko obojenog marcipana da njime umotam sve životinjske lobanje po travnjacima i prikrijem smrtovnice na banderama i fasadama zgrada. Nemam dovoljno ni da umotam ovu ruku koja se iz dana u dan sve više stanjuje i tamni.

Jednog jutra, vozeći se tramvajem do ribarnice, posmatrala sam ljude oko sebe. Crvenokosa žena u krilo je smjestila kesu punu jabuka. Bilo mi je neobično što ruke skriva ispod kese, a onda je, osjetivši moj pogled, izvukla nešto nalik na dirigentsku palicu što joj je raslo iz lakta i mahnula mi kao staroj prijateljici. Jabuke su se rasule po tramvaju kao bilijarske kugle. Jedan čovjek, želeći da pomogne, sageo se i počeo da ih skuplja. Na licu je imao neobičan otok, odmah ispod lijevog obraza. Izašla sam na sljedećoj stanici. Tog jutra sam svakako uranila i imala sam dovoljno vremena da prošetam do posla. Kada sam ušla u ribarnicu zatekla sam kasirku kako se presvlači. Kao da je pobjegla s maskenbala, mantilom je sakrila crna krila. Okrenula sam joj leđa, praveći se da ništa nisam primijetila i da tražim nešto u tašni, a ona me je veselo pozdravila. Nagela se prema naprijed kao da se poklanja i rekla: “Ova moja grba na leđima strašno me svrbi.” “Da, vjerujem ti”, odgovorila sam.

 

Urednička napomena:

Priča je prvobitno objavljena u magazinu Urban.

 

 

6,904 total views, 2 views today

Komentariši