Goran Sarić: Suočenje

boracko jezero1

Foto: Amer Tikveša

 

Svakog se sebi proljeća,

u bradu,

zavjetujem: narednog ću ljeta,

obavezno,

obići očevu kućicu

s voćnjakom.

 

Napravismo je,

šećerluk,

za tili čas,

nekako i ne osjetivši.

Dok na nebu,

iznad Bosne,

dobrano već je sijevalo.

 

Voćke posadismo u cik i jauk zore,

dok ostali svijet za drugo se spremao – ko za rat,

ko za bježaniju.

 

Ješo i ja, ja i  Ješo,

sve jednu po jednu krhku stabljiku u plodnu crnicu turajući:

trešnja, kruška, jabuka,

bukadar šljiva za rakiju,

i jedan orah stameni.

 

Svakog proljeća,

kad gora zazeleni,

na obilazak se, čvrsto,

zavjetujem.

 

A ljeti,

kad zlato me neba dôli Jezerskoj zovne,

Boračkim poljem zviznem – ko zvijezda padalica!

Baš tako: padavica.

 

 

Protutnjim, tako, kraj naših Sarića grobova

-sam sebe varam: svijeće za pokoj zaboravio!-

kraj polja pustih projezdim.

 

Tišina.

Pokoje stado nomadsko

lepetom se predvodnika glasi.

 

A onda, kraj puta, makadamskog, što ka Kućici,

sad kocki slijepoj, i golim zidovima  skreće,

kao po komandi,

hrabro okrenem glavu.

U brda zurim daleka,

za koje sve ovo,

i strah naš i nada,

I laž i istina, mržnja i zlo,

ljubav, ona naročito,

trice su, i kučine,

na Vagi konačnoj ne teže,

ni važnije,

od maglice ove tanke,

što zemlju Sarića pustu

jagodicom neba nježno,

lagano

miluje.

23,012 total views, 3 views today

Komentariši