Elvedin Nezirović: Otac

Kada je otvorio oči, napolju se još nije bilo u potpunosti razdanilo. Na natkasni pored uzglavlja napipao je mobitel: bilo je pola sedam. Izvukao se ispod čaršafa i spustio stopala na hladan parket. Kroz prozor sobe vidio se zvonik Franjevačke crkve; nekoliko vrana upravo ga je nadlijetalo. Alen J. sklopi oči i ponovo ih otvori. Osjetio je kako mu kapke obavija ugodna tromost prospavane noći. Kao i obično, nije ništa sanjao.

Na brzinu se umio, popio kafu i napravio sendvič, koji nije mogao ni da okusi. Popio je čašu jogurta, što ga je malo osvježilo. Stajao je neko vrijeme zamišljen, očiju zarobljenih sjenkom trakaste zavjese koja se pojavljivala i nestajala na zidu. U jednom trenutku pomislio je da bi trebao nazvati majku i otkazati uobičajeni ručak, ali joj to ipak nije mogao učiniti. Godišnjice očeve smrti bile su joj važne. Pospremio je sobu, obukao traperice i uključio bojler. Bilo je prošlo deset, kada je izašao iz stana.

Kiša je bila prestala, ali su tamni oblaci nagovještavali da će uskoro ponovo početi padati. Na kiosku je kupio Oslobođenje i pridružio se ljudima na autobuskom stajalištu s druge strane ulice. Sjedio je na natkrivenoj klupi i prevrtao masne novinske listove sve dok ga hladnoća nije natjerala da ustane i napravi nekoliko koraka kako bi se zagrijao. Kada se autobus pojavio, ušao je unutra s rukama u džepovima svoje izgužvane frotirne jakne. Blatnjave fleke prekivale su vrhove njegovih crnih gojzerica.

Smjestivši se pored izlaznih vrata, prislonio je glavu na prozor i zurio u išarani vrh sjedišta ispred sebe. Velike, široke gume oštro su sjekle poplavljene zavoje, prskajući prolaznike na trotoarima. Autobus je stenjao poput starca na samrti. Jedan zeleni Opel, prošavši kroz crveno svjetlo na semaforu, zamalo se zabio u njih. Dugo je gledao za njim, pokušavajući prepoznati vozača. Taj nepromišljeni čin načas ga podsjeti zašto nikada nije polagao vozački ispit.

Neki čovjek je stajao pored vrata. Bio je visok, mršav i malo poguren. Nosio je tegetni vuneni kaput, izblijedio i iskrzan na laktovima i oko džepova. Jednom rukom se čuvao za aluminijsku gredu, a u drugoj je držao najlonsku kesu s prepoznatljivim likom kauboja i crvenim natpisom Marlboro. Imao je zapuštenu kosu koja je neuredno padala preko velikih, dlakavih ušiju. Iritiralo ga je to što je cijelo vrijeme stajao, iako je autobus bio napola prazan. Naposljetku, zabaci glavu na naslonjač kao da pokušava zaustaviti krv iz nosa i, zatvorivši oči, prisjeti se oca: dvadeset godina je prošlo od one noći kada je poginuo, kao vojnik, u Šantićevoj ulici. Tada su živjeli u prizemlju jedne napuštene kuće u Brankovcu, jer je njihov stan na Tekiji uništen već na samom početku rata. Mogao je, s nepogrešivom tačnošću, zamisliti lice vojnika koji im je saopštio tu strašnu vijest: bio je nizak, ali snažan, raščupane kose koja mu je sezala do ramena i brade prekrivene gustim crnim dlakama. Nos mu je bio blago savijen, a oči su mu pod prljavim svjetlom lojanice imale promjenjivu, tečnu boju: nekada je u njima prevladavala crna, nekada žuta nijansa, a na momente bi mu zjenice bile bakarno smeđe ili narančaste. Govorio je dubokim, otvorenim basom, koji ni za čas nije zadrhtao. Osjetio je jetki miris njegovog daha dok je, gledajući čas u njega čas u njegovu majku, izgovarao riječi koje nikada neće zaboraviti: „Arif je poginuo. Nek vam je zdravo glava i nek vas dragi Bog čuva.“

Izašao je na Tekiji, kod Fabrike duhana. Sablasno pusto dvorište i stara zahrđala kapija, s debelim lancem prebačenim preko razvaljene brave, odavali su sumornu sliku mostarskih javnih preduzeća. Istruhli drveni prozori na upravnoj zgradi i fasada s koje se gulio malter čekali su neka bolja vremena. Pogledao je u namršteno nebo iz kojeg je ponovo počelo sliniti i prešao cestu. Ponegdje, na gornjim spratovima zgrade u kojoj je odrastao, gorjela su svjetla. Iz kafića u prizemlju, dopirala je muzika. Mogao je vidjeti ljude za šankom. Niko ga nije prepoznao.
Tokom ručka s majkom, boljela ga je glava. Sjedili su za dugim ovalnim stolom u trpezariji i on je cijelo vrijeme bio u dvojbi da li je uistinu u stanu tako mračno i hladno ili je to samo projekcija njegovog mentalnog stanja.

“Je li ti dobro?”, upitala ga je majka.

Pitanje ga je iznenadilo, jer mu do tada nije davala priliku da govori. Kao i obično, svezala bi se jedne teme i o njoj raspredala sa svom svojom staračkom pedanterijom.

Zatečen, hladno je kimnuo glavom, ne pokazujući nikakva osjećanja.

“Izgledaš mi previše odsutan.”

„Oprosti“, rekao je tiho i ponizno.

Majka ga je neko vrijeme nijemo posmatrala, a onda je ustala i podigla prazne tanjure. Uradila je to tako sporo i oprezno da mu se činilo kao da traje čitavu vječnost. Prije nego je iznijela desert, otišao je u kupatilo. U ormariću, među bočicama s tabletama za probavu i tlak, pronašao je aspirine i popio jednu tabletu s gutljajem vode iz slavine. Potom je ispljuskao lice i obrisao ga peškirom koji je stajao prebačen preko držača. Svjetlozelena boja pločica ga je smirivala. Osjećao je kako mu pod kožom nervi stružu jedan o drugi kao strujne žice na vjetru. U isti tren začuo je nalet voza na obližnjoj pruzi, a onda i dug, prodoran pisak sirene. Buka je dopriala kroz mali prozor, koji je uvijek, i zimi i ljeti, bio djelimično otvoren.

Kada se vratio, primijetio je da su joj oči odjednom postale brižne i vlažne, a pokreti izgubili uobičajenu smirenost. Nije rekao ništa. Sjeo je na trosjed s jastucima u dnevnom boravku i pogledao u očevu fotografiju na zidu, jednu od rijetkih koju su uspjeli spasiti nakon što je u septembru 1992. granata raznijela njihov stan. Nije naslijedio crte njegovog lica; bio je zapravo isti majka. Imali su iste zelene oči, isti zaobljeni oblik čela i obrve, dosta neobične, poput tačnica u dječijoj svesci okrenutih naopačke.

„Zašto ne uzmeš tortu?“, upitala je iz kuhinje.

Nadnio se nad tanjurić na stolu i onda pogledao u pravcu odakle se čuo mlaz otvorene slavine.

„Ne mogu“, odgovorio je.

Napolju su se oblaci na trenutak razmakli i tanak mlaz svjetla slio se u prostoriju. Veliki listovi fikusa bacali su sjenku na izlizanu, drvenu komodu. Svake godine isti ritual, pomislio je. Nije bilo mnogo ljudi kojima je datum smrti njegovog oca nešto značio. Očeva mlađa sestra, Nada, već je dugo živjela u Australiji. Starija, Safija, umrla je prije šest godina od moždanog udara. Ni jedna ni druga nisu imale potomaka. Prijatelji su ga već davno zaboravili. Ostali su samo on i majka.

„Hoćeš li brzo?“, doviknuo je.

Zvuk otvorene slavine iznenada je utihnuo i njegova majka se pojavila na vratima kuhinje sa zavrnutim rukavima tamnosmeđe bluze i šakama umotanim u kockastu plavo-bijelu krpu. Njeno lice, nekada tako rumeno i punačko, sada je bilo blijedo, upalo i prošarano dubokim borama.

„Šta kažeš?“, upitala je.

„Bilo bi dobro da krenemo. Subotom, Sanjina cvjećara radi do dva.“

Pogledala je prema zidnom satu, koji joj je kupio prije deset godina, za njen pedeset četvrti rođendan.

„Zar je već jedan i petnaest? O, Bože!“

„Ako želiš, možemo ići sutra. Nije baš idealno vrijeme za posjetu haremu.“

„Ne. Bolje danas. Sačekaj, brzo ću“, rekla je i izašla iz prostorije.

Ustao je, obukao jaknu i navukao gojzerice. Dok ju je čekao u uskom predsoblju, provirio je kroz otškrinuta vrata gostinske sobe. Majka ju je rijetko otvarala pa je iznutra dopirao miris formaldehida. Nije u njoj više bilo ničega što bi govorilo da je to nekada bila radna soba njegovog oca: ni polica s knjigama, ni masivnog stola od mahagonija, ni notesa, ni bilježnica, ni pribora za pisanje, ni uokvirene diplome na zidu, ni projekata, ni minijaturnih maketa aviona Galeb i MIG, jednom riječju – ničega. Sjećao se oca, njegove užurbane i prkosne prilike, jasnog i napetog izraza lica, koji je koračao i očajan i otmjen u isto vrijeme, pomalo nespretno gazeći u hodu jače na jednu petu, u onom sportskog kaputu od smeđeg samta koji je tako volio i koji je bio natopljen teškim mirisom njegovih omiljenih cigareta – Morava. Bio je inžinjer u vazduhoplovnom pogononu mostarskog Sokola i ponekad je danonoćno radio na svojim projektima. Pamtio je njegova snažna, volujska ramena nadnesena nad neki crtež čiji su rubovi padali preko stola: otškrinuo bi vrata i posmatrao ga s divljenjem, ne ulazeći unutra, baš kao i sada, ponekad i po čitav sat. Nije ga smio prekidati u radu – to je bilo pravilo koje je vrijedilo ne samo za njega, već za svakog ko bi se u tom trenutku zatekao u kući.

„Ideš li?“, dozvao ju je, ne krijući nestrpljenje u glasu.

Kako odgovora nije bilo, ušao je u njenu sobu. Zatekao ju je kako sjedi na krevetu lica prekrivenog dlanovima. Jedno vrijeme ju je posmatrao s vrata, a onda je sjeo pored nje. Pokušao se sjetiti kada ju je posljednji put vidio da plače. Je li to bilo one noći kada je saznala da je otac poginuo? Ne. Bilo je to nekoliko godina poslije, kada joj je umrla majka.

„Znaš…. Moram ti nešto reći, a nikako ne mogu…“

Po načinu na koji je izgrcala te riječi, shvatio je koliko napora ju je to koštalo. Osjećao je nešto strano, skoro neprijateljsko u njoj. Prije nego je nastavila, preplavio ju je novi talas jecaja i suza.

„Možda nije pravi trenutak“, nastavila je, „ali ne mogu to više držati u sebi. Imam osjećaj da će me to uništiti. Čudno. Dok sam bila mlađa, mislila sam da se nikada neću naći u ovoj situaciji. Bila sam uvjerena da ti šutnjom činim dobro i omogućujem normalan život. Ali… Već duže vrijeme čujem glas koji govori iznutra, iz mojih vlastitih dubina. On mi kaže da moraš znati… Da jednostavno moraš znati…“

Pokušao je da shvati o čemu govori, ali uzalud. Što je više stario to je ona za njega sve više bivala poput mašinskog sklopa sastavljenog od zamršenih dijelova čiji princip rada nije razumio. Zrake svjetlosti probile su se kroz napola spuštene žaluzine i na zidu iznad nje, Alen je na trenutak vidio bijelu mrlju dana i tanke, tamne pruge.

„Znam da od tebe ne mogu očekivati oprost. Ali te, ipak, molim… Molim te da mi obećaš da me nećeš zamrziti!“

„Ne razumijem… Zašto bih te mrzio?“

„Obećaj mi“, zavapila je.

Osjetio je toplotu njenih dlanova na zapešćima. Vršci prstiju su joj pobijelili od čvrstoće stiska. Nije imao pojma šta se događa, a opet, činilo mu se kao da je negdje u nekom ranijem životu sve ovo već jednom proživio. Jasno je osjetio da prisustvuje nečemu velikom i važnom, što nadilazi njegovo postojanje.

„Obećajem“, rekao je.

Iz lica joj je oticala boja, a onaj njen savršeno ravni nos nadimao se, kretao, ispuštao zvukove; oči su joj postale velike poput prozora, a strah i neizvjesnost koji su isijavali iz njih uticali su na to da soba odjednom postane manja i mračnija. Otvorila je usta da nešto kaže, ali riječi još zadugo nisu izašle iz njih.

„Tvoj otac…“, napokon je rekla, „… nije tvoj pravi otac.“

Na prvi mah pomislio je da je skrenula pameću, ali joj držanje uopće nije bilo luđačko.

„Ne razumijem… Moj tata nije šta?“, rekao je, nastojeći zvučati ironično.

„On nije tvoj pravi otac“, odgovorila je. „Lagala sam te čitav život.“

Pokušao je da aktivira smisao te rečenice u glavi, ali nije uspijevao. U sebi je nosila golemi teret gluposti: kako, pobogu, njegov otac ne bi bio njegov otac? Trideset osam godina je već tako, zašto bi sada bilo drukčije?

„Začela sam te s drugim“, rekla je sasvim mirno. „Da, prevarila sam tvoga oca…“

Pokušao je u glavi zamisliti majku, mladu i zgodnu, kakva je nekoć bila, u zagralju drugog muškarca. Odmah je osjetio snažan nalet gađenja.

„To ne može biti istina“, odbrusio je.

Nije znao zašto je to rekao, ali to je sve što mu je u tom trenutku palo napamet. Ponekad se pitao da li spada u onu vrstu ljudi koji su potajno uvjereni da negdje gore, na mjestu gdje se odlučuje o ljudskim sudbinama, od prvoga dana postoji neko ko ozbiljno radi protiv njega.

„O, kako bi voljela da si u pravu…“, zavapila je i spustila glavu u njegovo krilo.

Ne, nije bilo smisla poricati. Bijesan, posmatrao je razrijeđenu kosu na njenom potiljku i vrat, naboran i tanak, kao kod djeteta, osjećajući da bi je mogao ubiti. Da, u tom je trenutku bio u stanju ubiti rođenu majku. Uzdahnuvši, odbacio je tu pomisao u glavi i osvrnuo se oko sebe. Zidovi su u uglovima bili vlažni i izlizani od mnogih prebojavanja. Na noćnom ormariću, pored uzglavlja, nalazila se keramička vaza u koju su bile uronjene tamne mrlje nekog napola uvelog cvijeta. Odnekud, iz neke druge, davno završene priče, u misli su mu se došunjale riječi jednog prijatelja, psihologa, kojega je posjećivao u onim poratnim godinama dok je još vjerovao da se PTSP može izliječiti stupidnim psihološkim seansama: duševnoj disciplini preduslov su tri stvari – stabilnost, uravnoteženost i mir. Mir, mir, mir, ponavljao je sada u sebi.

„Je li… tata znao za to?“, upitao je.

Glas mu je bio miran i tih i ni po čemu nije odražavao njegovo unutarnje stanje. Podigla je glavu iz njegovog krila i pogledala ga suznim očima. Odmahnula je.

„Otišao je s ovoga svijeta u uvjerenju da je uspio pobijediti neplodnost. Znaš da je bio sterilan baš kao i njegove sestre.“

Napokon, izvukao je svoje ruke iz njenih i ustao s kreveta. Oslobođeni pritiska, dotrajali federi na francuskom ležaju ispustili su uzdah olakšanja. Prišao je prozoru i pogledao vani. Sunce je ponovo zašlo za teške sive oblake, koji su nagovještavali kišu. Dole, na ulici, radnici u bijelim mantilima ubacivali su korpe s hljebom u pekarska kola. Neka je žena vodila psa na uzici. Sve je bilo isto kao i kada je došao. Svijet nije stao zbog onoga što mu se upravo desilo. Niko čak nije ni primijetio da mu se život, odnosno ono što je ostalo od njega, počeo raspadati.

„U posljednje vrijeme često mislim da sam u cjelosti izgubila svoj karakter zbog onoga što sam učinila. Valjda se zato ovoliko bojim groba. Ali, da je bilo drukčije, ne bih imala tebe, a to je jedini pakao koji sam onda bila u stanju zamisliti.“

„Ko je on?“, upitao je.

„Tvoj pravi otac?“

„Da.“

Umjesto odgovora, uputila mu je pogled prepun majčinske nježnoti i nijeme molbe za razumijevanje.

„Neko koga znam?“, insistirao je.

Kimnula je glavom. Oči su joj se ponovo ispunile mrakom i suzama.

„Ko, u vražju mater?!“, zarežao je.

„Naš kum, Josip.“

Trebalo je proći izvjesno vrijeme prije nego je njegov mozak obradio tu informaciju.

„Josip Antelj?“, upitao je sa zaprepaštenjem. „Kum Joško?“

„Ni danas ne shvatam kako se to dogodilo“, rekla je. Sada je gledala negdje u stranu, kao da je tamo stajao neki imaginarni svjedok na kojeg se pozivala. „Bio je otmjen, zgodan, rječit i znao je sa ženama… Uradili smo to tri puta. Onda sam prekinula. Nikada mu nisam rekla da nosim njegovo dijete.“

„Blagi Bože!“, uzviknuo je. „Moj otac je Hrvat?“

„Zar je to sve što imaš da kažeš? Tvoj otac je Hrvat?! Da, jeste! Zar misliš da je to onda nekome bilo važno? Hrvat, Srbin, Musliman – niko do rata nije primjećivao razliku!“

Oslonivši se na kamenu klupicu, zurio je u izrešetanu fasadu preko puta, u prljave prozore i limene pijetlove na dimnjacima. Lik Josipa Antelja izronio je iz njegova sjećanja: uredan, galantan, nasmijan, duhovit, takvog ga je pamtio. Bio je očev najbolji prijatelj i do rata ga je često viđao u kući. Ponekad su igrali šah, ponekad pili vino i pričali o politici. Imao je ženu, Vesnu, ako se dobro sjećao njenog imena i klince, Davora i Ivana. Ne, to ne može biti. Odmahnuo je glavom, tjerajući iz svijesti predstavu o Josipu kao svome ocu. Mora da sve ovo sanjam, pomislio je. Nešto ga je stiskalo u plućima, jasno je to osjećao. Morao je izaći vani, na zrak, što dalje od ove odvratne, mračne prostorije i te žene koja ga je gledala plačnim, molećivim pogledom.

„Alene!“, viknula je za njim.

„Ostavi me na miru! Sit sam te!“

„Molim te, razmisli samo na trenutak. Ja…“

„Da razmislim? Šta ti znaš o razmišljanju?!“, odbrusio je.

Tek kada je ostao sam u stubištu, shvatio je da joj se nikada nije obratio s toliko ružnih riječi, s toliko bijesa i ljutnje u glasu.
Izašavši na ulicu, Alen J. se obazre oko sebe, razmišljajući kuda da pođe. Aspirin koji je popio uopće nije djelovao: glava mu se raspadala. Kratko zimsko poslijepodne polako se preobražavalo u dugu i kišnu noć. Smuči mu se od pomisli na samoću kojom je odisala njegova iznajmljena garsonjera na Bulevaru. Jedan par prođe pored njega i on ih pogledom isprati do ugla. Na susjednoj fasadi raspadalo se papirno lice Ace Lukasa. Udahnuo je zrak punim plućima. Osjetio je probadanje u ramenima, dok su mu se grudi sve više širile. Zatim je izdahnuo polako, sve dublje i dublje, iz trbuha. To je ponovio osjetivši da mu je pomoglo. Podignuo je ovratnik đubretarca, prešao cestu i ušao u bar iznad čijih vrata je titrao crveni natpis – Carmela.

Unutra jedva da je bilo ljudi. Društvo za šankom se razišlo. Sjeo je uz stakleni zid, naručio pivo i osvrnuo se oko sebe. Dva stola dalje, sjedile su dvije žene, otprilike njegovih godina. U zraku se osjećao miris parfema. Jedna od njih imala je kosu podvezanu u konjski rep i velike buljave oči. Druga mu je bila okrenuta leđima. U ogledalu je vidio njeno blijedo lice i krupan, mesnati nos. Muzika je bila prigušena, pa je mogao čuti dijelove njihov0g razgovora: “Mislim da pretjeruje. To što je tvoj šef ne daje mu za pravo da se tako ponaša. Jesi li samo vidjela šta je uradio Sabini? Ne treba da popuštaš. To je moje mišljenje.” Činilo mu se kao da te riječi dopiru iz nekog drugog svijeta, gdje je davno rekao zbogom.

To je to, dakle: njegov otac – otac kojeg je volio svim svojim srcem i koji mu je tako nedostajao svih ovih godina – nije zapravo njegov biološki otac, već Josip Antelj, vjenčani kum njegovih roditelja, Hrvat, katolik. Kakvo šokantno saznanje! Kako da uopće to prihvati? Kako da se odnosi prema tome? Kao osoba koja je u prošlosti bila sklona psihičkim rastrojstvima, bio je razvio igru samozavaravanja. Trebalo je samome sebi odvratiti pažnju s onoga što je bitno i misliti na nešto sporedno, lijepo. Ali ovaj put bojao se dubine potresa s kojim će se konačno morati suočiti kada se više ne bude mogao zaklanjati za svoju pasivnost. Šta bi uopće trebalo da uradi? Nije imao pojma. Sudbina se baš lijepo poigrala s njim.

Pivo je ispio relativno brzo i odmah naručio drugo. Bio je žedan, ali više od toga htio se napiti. Izvadio je mobitel iz džepa i pogledao koliko je sati. Napolju je već padao mrak. Farovi automobila ostavljali su iskrivljene odsjaje u izlozima radnji. Parovi su hodali ulicom, sretni i bezbrižni, kao u reklami za neko osiguravajuće društvo. Pokušao je sabrati misli, vratiti se rutini, ali je to užasno saznanje upropaštavalo svaki njegov pokušaj da povrati toliko željeni mir. Odjednom, ispuni ga mržnja prema majci. Aranžirala je ovu priliku s vlastitim smislom za teatralnost – zašto bi mu, inače, saopštila tu vijest baš danas? Izvršila je pripreme za ovaj veliki trenutak i uradila ono što je morala kako bi olakšala sopstvenu dušu. Uvijek mu je nametala svoju volju, a pošto ju je volio, morao se pomiriti s tom podložnošću. Nikad joj se ni u čemu nije suprotstavio. Cijeli život je manipulirala njime – tek sada to vidi.

Čim je ispio pivo, platio je račun i izašao na oštar noćni zrak. Dok je hodao ulicom, u nogama je osjećao težinu koja se postepeno prenosila na svaki dio njegovog tijela. Nije to bio umor, već nešto čemu nije znao ni ime ni lijek. Jedan auto uspori dok je prolazio pored njega. Vidio je, kako obasjana svjetlima, kiša gusto pada. Prešao je cestu, skrenuo u jedan prolaz i potom prošao kroz mali park s nekoliko klupa i mobilijarom za djecu. U tom je parku odrastao. Skakao je s ostalom djecom, gradio tvrđavu od sive, mokre pržine, šutao fudbal i spuštao se niz tobogan. Pamtio je zalaske sunca u ljeto: pruge crvenila s obzorja prelamale su se po glatkim površinama od plastike i stakla. Dole, pod pećinama, proticala je rijeka, s koje su dopirali veseli usklici kupača. Njegovo djetinjstvo – davno prošlo vrijeme. Drevnije od Egipta.

A onda se sjetio: tu je, u junu 1993., granata ubila jedno dijete. Bio je na položaju tog poslijepodneva, u podrumu jedne zgrade, nedaleko odatle. Čuo je detonaciju i odmah potom jeziv ženski plač, žamor uspaničenih glasova. Instiktivno je pogledao prema mjestu gdje se to dogodilo. Mogao je tačno da odredi položaj krvavih mrlja, koje su danima poslije bile tu, sve dok se neko nije sjetio i počistio ih. Preko puta se sada nalazila zubna ordinacija Papić. Aluminijska vrata s teškom, mesinganom bravom bila su otvorena, a pločnik ispred njih obasjan bijelim neonskim svjetlom. Do nje – Sanjina cvjećara, s orhidejama, ružama, gerberima i ostalim cvijećem u osvijetljenom izlogu. Pomislio je na Sanju, svoju najveću ljubav. Volio ju je kao nijednu prije i nijednu poslije, ali njena ju majka nije htjela rasipati na njega, njegov PTSP i bezvrijednu diplomu nastavnika maternjeg jezika i književnosti. Pogledao je uvis, pokušavajući da odredi koliko je vremena prošlo otada i ugledao kišu kako propada kroz žućkasto-bijelu kupolu koju je stvarala ulična svjetiljka. Roditelji su joj bili imućni. Imali su vikendicu u nekom malom mjestu na moru. Jednom mu je pokazala nekoliko fotografija – dvospratnica obložena bijelim kamenom, s visokim potkrovljem i finom balustradom na zaobljenim balkonima. Imala je i sliku nekog lokalnog momka, zdravih bijelih zuba i preplanulog tena, koji joj se svakog ljeta udvarao. Sanja je oduvijek uživala u pažnji koju su joj poklanjali muškarci. Sanja – zauvijek završena priča, koje se nije volio sjećati.

Ubrzo je izbio u uski sokak koji je donji dio Šarića harema odvajao od gusto načičkanih kuća uz Neretvu. Nedaleko odatle bio je ukopan Arif J., čovjek za kojeg je trideset osam godina mislio da je njegov otac. Trenutak je stajao na kiši, kao da o nečemu razmišlja, a onda je nastavio dalje, prema autobuskom stajalištu u blizini, zaobilazeći lokve i pokušavajući ne skvasiti stopala u starim, izlizanim gojzericama. Bilo je skoro pet kada je ušao u autobus. Unutra je sjedilo nekoliko ljudi, ali ovaj put niko nije stajao na vratima.

6,455 total views, 2 views today

Komentariši