Diana Burazer – iz izbora s ukrajinskog

U ovom mjesecu je na ukrajinskom, u prevodu Viktora Melnika, objavljen izbor poezije Diane Burazer pod naslovom „Vrijeme koje nam preostaje“. U tom izboru našle su se pjesme iz njene posljednje dvije knjige (Naranča i Druga kuća). Tim povodom objavljujemo nekoliko njenih pjesama iz spomenutih zbirki.

odisej

Foto: Amer Tikveša

Naranča                                                           

(ili pjesma o ljubavi)

Zrelu i veliku uzmem je u lijevu ruku,

desnom je pomilujem,

kažiprstom dodirnem skoro svaki nabor.

Čvorišta,

u kojima stanuje njena otvrdnula tuga,

uvijek me iznenade svojom veličinom.

Noktom načinim prvi ubod.

Ne pruža veći otpor

i ne buni se.

U tišini

žutom suzom

uzvratimo jedna drugoj

pristajanje na mučni  proces koji nam slijedi

i označimo početak.

Dalje sve ide uhodano:

ogolim joj jedno rame,

pa drugo.

Zatim struk.

 

Uskoro potpuno gola

u tankoj prozirnoj košuljici

drhti pred našim očima.

 

Hajde razdijeli je, izgleda dobro – kažeš

čekajući na onoj udaljenosti sa koje

sve i izgleda dobro.

Odugovlačim s posljednjim potezima svlačenja

jer znam

kad je potpuno ogolim i razdijelim

biti će teško održati

čak i sjećanje

na ljepotu njene cijelosti.

 

Iluzija

Moje tijelo ima nevidljivu stražu:

starija sam nego vam se čini.

Žene moje dobi,

danju ispred kuće

naslonjene na dovratak,

vjerno pridržavaju krov i

obješene oblake.

Sijedu upletenu mudrost

teško nose bez štapa.

Govore čudno i

malo.

 

Zvone akordi u koštanim pukotinama

dok, u sumrak,

nesigurno koračaju kamenitim putem.

Susrećemo se povremeno

na tamnim stranama obližnje planine,

u zavjetrini,

daleko od svijetla i

mladosti.

 

Moje srce je bez ikakvog zaklona:

mlađa sam nego možete i zamisliti.

Priučena sam vladarica u dolini,

nebo iznad je,

prema mojoj mjeri,

modro i udaljeno.

Ne uzimam nikakav štit,

iz čistog hira

vežem maramu preko očiju,

i hodam ružičnjakom.

 

Jedno od ovoga je iluzija,

kaže mi iluzionist zaogrnut crnim

svemogućim plaštem,

ostavljajući mi,

velikodušno,

mogućnost izbora.

 

Mostar                                                              

(N. Borozanu)

Doći ću i tamo i tamo

obećah,

pokazujući napadno glavom

dvije suprotne strane svijeta,

pokušavajući ostaviti dojam da sve razumijem i

da je moja odanost bezuvjetna.

 

Hodat ću

ako drukčije ne može

Neretvom

lijevom i desnom rukom grliti obale

kažem,

s pažljivo odmjerenim smiješkom

kako bi sve to o čemu smo upravo govorili

izgubilo tužnu ozbiljnost.

Tebi je jednostavnije i lakše voljeti ovaj grad,

kaže moj prijatelj

koji bi vjerojatno umro od tuge da ga je morao napustiti.

 

U pismima o njemu ne govori mnogo,

preselio se u stihove,

i tako izdvojen

hrabro se nosi sa njegovim ružnim fasadama,

crnim gredama na mjestima gdje su nekada bili krovovi,

grobovima u parku,

divlje izraslim parkovima u zidinama.

 

Za mene,

svaki put prije nego doputujem,

stavlja pozlatu od sjećanja

i nade.

 

Popodne u kavani,

zarobljeni u oblaku dima njegove lule,

izvan zbilje i svakog grijeha,

s istim žarom

kao nekad

priča o svojoj novoj ljubavi.

 

U kasnu jesen doputovala bi majka

U kasnu jesen doputovala bi majka.

U torbi samo dvije bluze,

suknja,

cipele za kišu

i kućna haljina.

A sve ostalo

još nedozrele naranče.

Nedjeljom

kad idemo u crkvu

ljutila bih se na nju

što je uvijek u istoj odjeći.

I ovako sam previše ponijela,

govorila je,

a one rodile.

 

Ne znam gdje se izgubio taj studeni?

I prosinac?

I kad je, i od koga,

postavljen most

kojim se odlazi iz ovakvih prizora?

 

Sada s otoka

sunčane sočne kugle

stižu bolničkim kolima.

Putuju s uplašenim blijedim ljudima

koje ne poznajem.

Vozač uvečer kasno

zvoni na vratima.

Evo poslali – kaže.

 

U kartonskoj kutiji samo naranče.

Same izlaze i  raspoređuju se

u gostinjskoj sobi

po navici

otvaraju ladice i ormar sa vješalicama.

 

Zarobljena prizorom teško

razvrstavam stvarnost i

san.

Ipak

nakon toga danima

u cijelom stanu

isprepleteni

mirišu zajedno.

 

Moj otac skida naočale

Moj otac skida naočale

stavlja ih na oblak

uzima štap

i kreće u šetnju.

Blagi jastuci magle

i moja ljubav

pridržavaju ga.

Dan je izuzetno bilstav,

velika sjajna kugla

ljulja se

opasno

na trepavicama.

Moj otac

visok i sretan

odbacuje štap

i korača.

Ja mu govorim

dobro je

dobro je.

 

Ujutro

dok se budim

i poslje cijeli dan

boli me

lakoća

kojom smo se rastali.

 

Nedovršen portret

(sinu Filipu)

Dodijelila sam ti izabrane predjele

u kojima možeš boraviti.

 

Izmislila sam i pravila

po kojima možeš rasti.

 

Napisala stihove

u kojima mi se možeš približavati.

 

Sagradila sam i kuću

u kojoj se možemo susretati

na dovoljnoj udaljenosti

da se ne uplašimo.

 

Nepoznat mi je samo

način

na koji ćemo se voljeti.

 

Hrid

(autoportret)

 

More mi već odavno vjerno služi.

Moje kameno tijelo

u plavom položenom zrcalu

pojednostavljeno,

lišeno oštrih oblika i suvišnih rubova,

postaje nevjerojatno lako:

 

čamac bez vesala

ruke bez rukohvata

ljubav bez ljubavnika.

 

Modri usjeci na mom čelu

i njegovi valovi

ujutro se umire i zatežu

u glatku površinu.

Plavi, stakleni akvarel.

 

Počinje prividan i

prelijep osjećaj

da sve stoji

i čeka

novi početak.

 

 

 

7,112 total views, 8 views today

Komentariši