Adnan Repeša: Uhode

 

Da mu je neko rekao kako će dvadeset godina kasnije ležati u postelji, listati isto toliko stare novine i misliti o glavi Rude Kisića, sasvim je sigurno da bi ga Daut Begler proglasio ludim. Ali,eto, dođe i to s vremenom, uvuče se u čovjeka pa ne možeš pošteno ni zaspati. Čas ponovo prođeš dvadeset godina stare događaje, čas proviriš na mjesec, što se kao uhoda šunja svodom, pa onda podigneš ruke iznad glave i ne znaš zapravo zbog čega ti san odbija poklopiti vjeđe. Ili možda znaš ali se iz nekog razloga ne usudiš sjećati. Sam si u prividnom mraku, a kad je tako, onda se čini da te čak i život zaobilazi. I ništa se opet ne bi promijenilo sve i da podigneš roletnu, pustiš mjesec da se ušunja u sobu, pa da se život nastavi i da se Bogom zakuneš kako nisu prošla ni dva treptaja oka a kamoli dvadeset godina kako si onda sjeo na voz, otkopčao gornje dugme na košulji i ugodio sve da zaspiš da bi se, nakon što jednom ponovo progledaš, sjurio ravno u roditeljski zagrljaj. Nisi ih vidio punih sedam mjeseci. A Velenje je daleka nedođija, tek korak od inostranstva.

O tome misli Daut Begler, nakon što prouči dovu, prvo za roditelje, pa onda za Sevdu, a onda još hiljadu njih za sve mrtve duše i još toliko koliko mrtvih u ovoj noći ima. I koliko je potrebno proučiti dova dok konačno ne svane.

Ovu noć, dok zuri u neon koji se direktno s neba provlači kroz onu šupljinu na roletni, ravno na njegov jastuk, Daut Begler ne može preko usana prevaliti ni jednu riječ. Niti mu je, iskreno, do toga. Čovjek se ponekad udalji i od sebe samog, pa kako ne bi od Boga a zebnja se uvuče u tijelo i ne bi je rastjerao ni pljesak iz Sevdinih dlanova da u njima ima još imalo života i da nekim slučajem proljetos nisu klonuli po prsima i otišli, skupa s njom, tamo, na bolji svijet. Isti onakav kakav se spominje još samo u bajkama.

Godine 1975. sjedio je u kupeu i među dlanovima gužvao kapu. Usput su kunjala uspavana predgrađa, s neba su padale sniježne krpe a u vagonskim oknima zrcalila se tuga svojstvena čovjeku koji se osjeća samim na svijetu i ne zna zapravo kud bi sa sobom. Slovenije mu je više dovde došlo; ljudi hladni i bezosjećajni, stegnutih duša, puni podsmijeha za sve osim za navike kojima se povijaju. Tvrdi do te mjere, hej, da svako svoje piće plaća… A tu, po nekom ljudskom i nepisanom pravilu, prestaješ biti i čovjek i Slovenac. Jer, onoga kome sutjeske, kozare, neretve i sve ostalo što uz to ide, znače taman onoliko koliko i stara zakrpa, niti možeš nazvati čovjekom niti Slovencem. Prije će biti da su to Švabe koji su se zaboravili u zbjegu a onda im Maršal sakrio ključ od avlijskih vrata pa bi sad rado, samo da im može biti, preorali kaldrmu da do ključa dođu. Dobro, možda Švabe još nisu postali, ali su na pola puta da se i to desi. I džaba im vala da imaju još tri Prešerna kad uživati ne znaju. Nit izlaze radnim danima nit varaju žene. Makar ne onako, muški, bahato i javno, i što je najgore od svega – umjereno piju. A i kad ih prevari, pa se, eto, i to desi, rade to tiho i bez psovke. Gospodski. A jebeš onda taj ćeif. Ćeif u kojemu su ti i u najvećem pijanstvu sve na broju, i u kojemu među krvavim zubima nisi pronosao nijednu čašu, uštinuo pjevaljku za guzicu kad ti pored stola prođe i odmah potom najboljeg jarana raspalio preko zuba. E, upravo zbog tih i takvih Daut Begler je one noći prije dvadeset godina namjerno otkopčao ono dugme pod vratom i u dlanove zgužvao kapu. Tek zbog toga da odmjeri od šake do lakta prvome koji ga zbog toga opomene. I da se prisjeti starog dobrog običaja.

 …

Opomenula ga je sasvim učtivo. Šušnule su najlon čarape kad su se negdje gore, dodirnula bedra, iz polutame je bljesnula niska bisernih zuba, on se kao malo prenuo, a onda je žena pogled vratila na novine. Jasno je mogao vidjetii kako je, dole, u njenom krilu, neki novinar bilježio smrt Ive Andrića. Strašan gubitak, prošlo mu je kroz glavu. I nije joj odmjerio. Sklopio je oči, tek onoliko koliko je potrebno da u mislima poredaš sve naslove. Možda ne sve, ali sigurno one koje si do sad pročitao. Trajalo je kratko. Sudeći po tome, Daut Begler nije mnogo mario za knjige. Ili nije dovoljno. Ali mu je još uvijek u glavi, teška i nedohvatljiva, stajala ona davno pročitana rečenica kako smo svi mrtvi i kako se, eto, samo redom sahranjujemo. Ko zna, možda bi se on i uhvatio tih i takvih knjiga ali onda više ne bi bio Daut. Onda bi bio samo sanjar, danguba i besposličar u očima oca Abida. Hroničar jednog vremena oko kojega se ljudi nikada ne uspiju dogovoriti. Valjda je iz tih razloga, više da udovolji ocu, nego zbog sebe samog, i upisao agronomiju, u roku položio sve ispite, i tako izbjegao mučne književne razgovore koji prijete da buknu u pravu svađu, i evo, četiri godine stariji od svih u klasi, položio zakletvu. Kad odsluži svoje, a to će biti za pet mjeseci, zamijeniće oca na imanju, obrezivati lozu komšijama i kalemiti trešnje kad za to dođe vrijeme, dok mu se konačno negdje ne otvori neko stalno i sigurnije mjesto.

– Već će se nešto naći – rekla je, blijedo se osmjehnuvši, četrdeset pet minuta kasnije.

On nije rekao ništa. Samo je kroz prozor pustio u noć jedan sjetan pogled i pogužvanu kutiju od cigareta. Putovali su zajedno tek jedan školski čas a njemu se činilo kao da se poznaju pola života. Činilo mu se kao da duljina njihovog poznanstva seže čak iz onih vremena kada su ljudi bili više ljudi a manje Slovenci. Nasmijao se toj misli poželjevši na tren da je negdje pribilježi. Nek se nađe. Ko zna, možda jednom bude sravnavao račune sa samim sobom, pa mu ta rečenica posluži kao uvod u nešto što neće znati ispričati.

(Možda bi na ovom mjestu trebalo napustiti priču. Pobjeći iz nje kao iz na sprud nasukane lađe i pustiti svakome na volju da je dovede do kraja. Biti sanjari. Isti onakvi kakav Daut Begler nikada nije uspio biti pa zbog toga uvijek kad se mjesec pretvori u gorostasa niti može usnuti niti dovu potegnuti. Nego lista hejbet godina stare novine i pita se kako, pobogu, više duraju. Ko zna, možda bi još i uspio zakoračiti u san da se onda nije obreo u vozu koji je klaparao iz Velenja prema Mostaru, i da u polutami nisu šušnule najlonske čarape. Možda bi uspio, a možda i ne bi. To zna samo Onaj gore što noćas po nebeskom svodu valja džinovsku loptu i koga Daut u svom strahu nije kadar zazvati. Mjesec je glava Rude Kisića i druge ne može biti.)

A onda se okrenuo na onu stranu do zida. U goblenskom ramu smijuljila se djevojka a on se ponovo prisjetio one davne noći i pokreta kojim je žena odložila novine da bi u punđu pokupila kosu. Molitvenim glasom, svojstvenim nenama u njegovom kraju kad djeci salijevaju stravinu, rekla je da putuje za Sarajevo, a on je razmišljao o tome kako se takve žene, s pamukom u glasu, rijetko rađaju. A kad se jednom rode, bude to samo zbog toga da im anđeli u krilu drijemaju. I ništa više. Rekla je da ide u posjet sinu ali je on to prešutio. Čovjek je kulturan i dostojanstven samo onoliko koliko je u pravom trenutku kadar prešutjeti. Sve ostalo je višak. U svakoj priči. Valjda je tako i u životu. Samo je potonuo još dublje u sjedište i raskopčao sljedeće dugme na košulji. Izvadio dvije naranče iz torbe zaronivši u okeane njenih očiju ugodivši sve kako bi se što prije otisnuo u slatko bespuće drijemeži.

Tamo mi je sin, rekla je. Kod mojih roditelja. Od muža se odavno rastavila. Nije išlo. Istina, trudili smo se. Više zbog malog nego zbog nas samih a onda smo jedno jutro oboje shvatili kako nam se život pretvara u strpljivo podnošonje, jednostavno, u album lišen slika, uzdahnula je i zagledala se u njegovo izbrijano lice.

(Vozovi ne razdvajaju ljude. Naprotiv. Oni bude sjetu za ljepšim, minulim vremenima, golicaju maštu tu i tamo protkanu bludnim mislima. I povezuju međusobne strance. Da iz sebe rastjeraš tugu, ne postoji ljepše mjesto za to, na ovom šepavom svijetu, od vagonske polutame. Još ako je kondukter neki uljudan čovjek, pa te nutka rakijom, kao što je one noći bio Ramo Ljošaj, i ako te iz drijemeži budi glas Silvane Armenulić.)

Kako to da vas, vojnike, niko ne prati na ovim putovanjima – odvažila se, nakon što je sa usana pobrisala i posljednji sloj karmina. Po novinama ispred njih pale su prve kore od naranče a njemu se učinilo kako je kroz polusan uspio reći: A zašto bi nas pratilo?

Pa eto, onako. Mladi ste. Ponekad razuzdani. Znam priču o vojniku koji je, ima tome i više od deset godina, pošao na redovan dopust a da kuću nikada očima nije vidio. Biće da je iskočio iz vagona negdje u Šumadiji i još istu noć se spanđao s krčmaricom koja mu je za dva sata, koliko je san potrajao, stigla otkriti tek jednu dojku i uzeti sve osim života. Za ovo posljednje nije bilo vremena. Između njih se ispriječila teturava prilika njenog muža. Uspjeli su još u odrazu sječiva prepoznati vlastiti strah, a onda je na nož sunula krv i ništa se više nije vidjelo. Njoj je, pisale su novine kasnije, onako, mrtvoj, odrezalo i onu drugu dojku koju je, za šaku dinara, kanila pokazati vojniku. Osuđen je na dvadeset pet godina, a to opet nije ništa pred spoznajom da će tamo jedna majka do kraja života nositi crninu. Možda znate za tu priču?

Nije znao. Stiskajući u ruci svoj džepni nož i naranču, on je još bio na pola puta da dohvati onaj kristalni trenutak buđenja. Iz susjednog kupea probijao se glas Silvane Armenulić i “Bol boluje mlado momče” a on se naglo prenuo i u prvi mah pomislio kako će jednom, kad nesreća dovoljno sazre, od te novinske priče nastati sevdalinka. Svakoj muci je suđeno završiti u pjesmi. Uvijek bude tako. A onda je po njegovim prstima potekla krv i on je, iskočivši u stvarnost, ostao sleđen nad pogledom koji se zariva u njega. Trajalo je kratko. Taman onoliko koliko je potrebno da sav stid iz tijela jurne na lice i da ti naranča zastane u grlu. Okrenuo je glavu ustranu i glasno se nakašljao. Jedan je čovjek u gluhoj noći, uz glasnu psovku, mijenjao gumu na automobilu. Žena je cupkala uokolo i jasno se mogao vidjeti žar cigarete koji se osipa s njenih usana. A onda su oboje iščezli i Daut Begler ostao je sam, suočen sa ženinim pogledom. Učinilo mu se da su se skoro poljubili ako se poljupcem može nazvati ono kad se dodirnu dvije drhtave kugle na koljenima.

Leži Daut Begler u pustinji svoje postelje dvadeset godina kasnije. Ako već ne može zaspati, mjesecu će lijepo okrenuti guzicu pa zirnuti još jednom u onaj ram na zidu. S goblena se još jednako smijulji djevojka. U ruci drži ibrik s vodom i gleda ravno u njegov strah. Kao da se i sama nečemu čudi. A on, jadan, ne zna zbog čega mu u misli dolazi sve ovo, iako je sve ugodio da zaspe. Napolju je tišina od koje trnu kosti, oko vlažnih gnijezda lutaju zbunjene ptice, a on razmišlja o Sevdi. O tome kako ju je proljetos posljednji put obljubio, evo, baš ovdje, na istom ovom krevetu, samo dan ranije prije nego je pod lijevom dojkom napipala kliker. Kako je samo drhtala u njegovom naručju tu posljednju noć prije bolesti i kako je gorko zaplakala pred zoru. Kao da je znala da troše posljednju u životu. Istina, dočekaće oni još pregršt sličnih, ali to će biti tek obične, nijeme noći, pune slutnji i nabujalog straha. Nikad se nije mogla pomiriti s tim usudom da mu nije rodila dijete. Najradije bi pljunula na sebe, znala bi reći kad bi je prigušio očaj. A on bi je još jače privio na prsa i govorio: Neka, Sevdo, ne plači. Finog smo života mi zajedno prošli. Kad bolje razmisliš, ne znaš šta čovjeku teže pada – ili to što nemaš poroda, ili to da ga imaš pa da mu postaneš tuđin u životu. Ni čašu vode u bolesti da ti prinese. Zar ne vidiš, bona, da ovaj svijet u sigurnu propast ide. Rođeno te dijete više ne poznaje. A Bog, gore, sve ugodio pa posmatra, pravi zabilješke i nije mu hitnja. Kad Mu se tefter popuni našim grijesima, sručiće odozgo zasluženu nam kaznu a tad će, boj se, biti kasno popravljati, kako ljude, tako i navike. Tad bi se Sevda kao malo primirila i trajalo bi tako sve dok se ne razdani i dok ne prsne kocka među prstima, pa je prva komšinica, (i uvijek to bude slučajno) preko srka kafe ne upita: A, je li, bogati Sevdo, kod tebe još ništa novo… Sljedeću noć sve bi ponovo bilo isto. Ženini jecaji i pljuskovi njegovih utjeha. Sada se više ništa ne čuje u kući Dauta Beglera. Ni utjehe ni jecaji. Niti ptičje naricanje u smrznutim krošnjama. Zanijemio život među hladnim zidinama i samo uspomene, ti krezubi podsjetnici na neko minulo i ljepše vrijeme, naviru iz svih predmeta.

Razbio se kliker na Sevdinoj dojci. Doktor Krivokapić dvaput klimnuo glavom pa ugrizao usnu. Nema joj lijeka. I nije kliker, Daute. Kancer je to. Zloćudni. A od njega se još niko izliječio nije. Sljedeća tri mjeseca činio je sve da ugodi ženi; trčkarao po kući, prokuhavao trave i miješao ih s medom. Uzalud. Kopnila je Sevda tu, na njegove oči, satima zagledana u isti onaj goblen na zidu. Prenula bi se tek da popije fildžan vode i da mu kroz jecaj ponovi: “Najradije bih, Daute, pljunula na sebe.” A on bi prilazio krevetu, jednako kao i ranije, zazvao još jednom Njegovo ime, i sa svakim novim zagrljajem postajao svjesniji skeleta kojeg privija uza se.

Ugasila se tiho. Bez najave. Bez ijedne prolivene suze. Proljeće je bujalo napolju i ptice su u olucima savijale nova gnijezda. Golim se okom moglo vidjeti kako tamo, u poljima, uzdasi vjetra rastjeruju behar uokolo i otkidaju maslačcima glave. Bio je dvanaesti dan aprila kad ju je spustio u mezar i potom se zaključao u svoju tugu. Šest dana nije izlazio iz kuće niti je kome otvarao vrata kad bi na njima jeknule šarke. Sljedećeg petka ušao je u džamiju, klanjao džumu i dao da se prouči hatma za Sevdu. Kasnije se ispitao sa džematlijama, i to više zbog reda nego što mu je istinski bilo do toga, pa gurnuo zasun na avlijskim vratima.

Od tad potiho vene. Sam sa svojim utvarama. Još bi se nekako mogao i nositi sa životom kad se niz planinu stušti mećava ili kad, odozdo, od Metkovića, naleti južina, pa u čovjeku razdrma sve kosti i oživi boljke za koje si vjerovao da si ih davno preležao. Tad se čovjek nekako zadevera oko sebe pa nema vremena prekopavati po sjećanjima. Ali kad zanoća, pa na nebo čučne mjesec kao sad što je čučnuo, težak kao prijetnja i blijed kao smrt, Daut Begler zakapija sve prozore pa stane krajičkom oka zuriti kroz onu rupu u roletni. Baš kao da očekuje da mu se voz iz one noći svakog trena nakašlje u dvorištu a s njim da ožive i nova sjećanja. Mjesec je uhoda i druge ne može biti.

Više kroz šalu, ali, ipak, glasom koji ostavlja prostora da mu se povjeruje, rekla je kako je možda ona ta koja ga noćas prati. On se zblahnuo na te riječi, po instinktu stao popravljati uniformu i već u sljedećem trenu odbacio od sebe takvu mogućnost. Pa, žena je, pobogu. Uz to još i lijepa. A kao takvoj joj je od Boga dato da anđele u krilu nina a ne da uhodi golobrade mladiće, mislio je, otvarajući novu kutiju cigareta. I šta ima od toga sve i da jest tako. A onda mu je u pamet došla, ni sam ne zna otkud ni kako, ona žena muškog imena. Ista ona što je bila, i to je negdje pročitao, (prije nego što je otac prepoznao dangubu u njemu) kurtizana i cirkuska plesačica, ne odveć lijepa, i da se, ako je dobro upamtio zvala Mata Hari. Ili tako nekako. I ništa više nije znao. Ili mu u pamet nije moglo stati. Rekao je nešto tek da odbaci misao što mu je u hipu jurnula kroz glavu. Biće da su te riječi prsnule u polutami, jače i ozbiljnije nego što im je bila namjera. Jer šutnja je opet potrajala dovoljno dugo da na lice zasjedne stid i da se jedan pogled iskrade u noć. Napolju nije bilo nikoga ko bi psovao oko automobilske gume niti su sa ženskih usana u noć prsnuli žišci. Kad se okrenuo, jasno je vidio navalu očaja što buja u njenim očima i učinilo mu se kako će se svakog trena prosuti ravno u njegovo krilo.

Ako se očima može izmjeriti dubina tuge, onda su oči ove žene jama dublja i od Kovačićeve, pomislio je i usnama prinio cigaretu.

Fiksirala ga je očima još časak dva, a onda je spustila pogled u krilo, kao kad se čovjek nečega postidi, i rekla kako je nekada bila uzoran sportaš. Pregršt medalja u vitrini. I još ih čuva. Dva puta za redom prvakinja u karateu i još dva puta su joj, samo za poen, umakle sljedeće dvije. Ali ona je tražila izazov. Opasnost. Ona je željela vidjeti sve a nju da ne vidi niko. Ali ženski agenti, biće, nisu bili u modi. Odbili su je zbog krhke građe, mada je ona sumnjala u isto. Kasnije je završila pravo, dvije godine, tražila posao a potom se udala, rodila dijete, prošla kroz pakao pobačaja godinu potom, sljedeće dvije borila se s depresijom i konačno jednog jutra u ogledalu vidjela kako joj se lice mreška borama.

A onda su se, tih godina, počele dešavati čudne stvari, množiti nevolje, uzdahnula je. Ljudi su zemlju napuštali smišljajući valjanu psovku i potom se vraćali nazad. Ali ne u mercedesima kao na filmu, nego u metalnim sanducima, s istom onom psovkom, već izrečenom, koju je, eto, neko nepoznat, odjednom ugasio. Pokopavani su onako kao što se ukopaje svaka sramota – bez najave i velikih riječi. Nije se iznenadila kad joj je pokucalo na vrata i reklo – Njemačka. Tamo ćeš, biva, vidjeti sve, a od tebe ovisi da li će taj neko vidjeti tebe. Znala je da je to taj trenutak. Njen trenutak. Ali je znala i to kako je u njoj iskopnila svaka želja za izazovom. Kamere su po svijetu još uvijek pratile Tita i bilježile njegove bezbrižne osmijehe, ali kad bi se malo dublje zadubio u njih, jasno si mu u očima mogao vidjeti odlučnost. Rekli su joj da će se ubuduće, dok je na zadatku, zvati Olga Firc, a kasnije, kad sve prođe, neka bude Semha Delić koliko hoće i koliko je i ranije bila. I da ne priča puno s tim svijetom. Da se ne vraća putem kojim je jutros prošla i da pazi na sebe. Gore ju je dočekao tek januarski leden zagrljaj, i istim vremenskim prilikama slični ljudi. Ozbiljni i blijedi, pa je njeno iznenađenje nadmašilo sva očekivanja onoga trena kad joj se konačno nasmijalo jedno brkato i rumeno lice. Lice čovjeka za čiju si pojavu posve siguran kako si je negdje već imao priliku vidjeti. Novac mu nije bio potreban ali je ipak pristao za simboličnu naknadu iznajmiti joj jednu sobu gore. Zvao se Rudolf i bio duša od čovjeka. Pazio je na nju i ljepše i nježnije nego Ekrem u prvoj godini braka. Onih sljedećih skoro da se i nije sjećala, što zbog pobačaja, što zbog depresije i uopće nije potonula u očaj kad joj je jednog jutra spustio ruku na rame i pokajnički rekao kako se život mora nastaviti i da on ima drugu. Istim taksijem kojim su se svakodnevno vozili na posao, jurnuli su kroz raskvašene sarajevske ulice. Zoran Kosta im se kao i svakog jutra nasmijao u retrovizor, upitao za malog i prokomentirao Željinih 0:0 ne sluteći da će njih dvoje za pola sata potpisati papire za razvod i zauvijek, kao bježeći od ružne uspomene, jedno drugom nestati iz života.

Bio je udovac. Bez djece i ikoga svoga u Berlinu. Već trinaest godina tu je pod najam držao motel. I sad bi da ga nije lani, nakon silnih peripetija, vratilo ovamo. Kuhao je samo ovdašnja, domaća jela. A kad je tako, onda među stotinama sličnih prepoznaš baš onaj sto za kojim sjedi naš čovjek. Jer samo naš svijet mljacka dok jede. A kako se zove kad mljackaju četvorica u isto vrijeme, e, to, vidiš, nije znala. Sjedala bi za susjedni sto, po mogućnosti u polutamu, Rudolf bi uredno primio narudžbu pa nestao iza paravana i dok dogori cigareta među prstima već bi se vraćao, nekako, sav stopljen u osmijeh.

Od hrane bi uzimala tek onoliko da bi samu sebe uvjerila kako nikome nije upala u oko, i trudila se čuti šta taj polusvijet, preko zalogaja priča. Jer, sad će, nakon što Rudolf sa stola podigne prazne tanjire, krenuti opijanje i priča zbog koje je ona tu i zbog koje se Stari u Jugoslaviji mršti. Uvijek je tako, nema priče dok je ne podjari alkohol. I dok čaše ne polete iznad glava. Tad možeš odložiti pribor za jelo, ispod stola popraviti suknju, polako uključiti mikrofon i niko te zbog toga neće ni pogledati. Osim onoga koji se protegao s namjerom da dohvati upaljač, (a uvijek je taj najpjaniji među istim) pa zagledan odozdo, iz delirijumske perspektive, među ženskim nogama, vidi čuda, prepozna ono nešto. E, takav će te uvijek prvi razotkriti, u eter viknuti jednu glasnu psovku, potom se skljokati nazad u stolicu i upitno pogledati Rudolfa. A Rudolf ko Rudolf, prvo se začudio, s lica mu je skliznuo osmijeh, pretvorio se u tihu psovku a onda je udario šakom o drvenu plohu šanka i odbio pustiti pjesmu koju je neko, sa izraženim sentimentom, maloprije naručio, jer se, eto, sjetio da se se dole neće vratiti. Makar ne dok je Maršal živ i namrgođen. Živci dođu do pucanja i nije ti lakše ni kad oznojenim prstima pomiluješ cijev. Gledaš Rudolfa koji bez riječi stoji iza šanka, kafana umire u muku, što od straha, što od iščekivanja što se poput satare klati među ukočenim pogledima. Šutnju remeti tek jedan pijani uzdah i zuj muhe u bijegu a onda vidiš kako ona trojica ustaju od stola i pijanca odvlače u noć. Hvala zemljak. I drugi put razmisli koga puštaš u kafanu. A on samo odmahne rukom, po navici zasuče rukave i vikne za njima: Marš napolje, bagro. Za vas su ova vrata od večeras zatvorena, a njoj je prošlo kroz glavu kako to može biti; Rudolf, pa još zemljak. Svašta.

Tu noć ostali su do pred jutro sjediti u „Zemunu“. Ona mu je priznala zbog čega je došla ovamo, a on je cijelu noć, kao da je to posve normalno, uljudno klimao glavom. A onda je, negdje pred svitanje, pustio svojim prstima da pređu preko stola. Nije povukla ruku kad su u njegove oznojene šake stali njeni drhtavi dlanovi, niti je uspjela progutati knedlu koja je nadirala, odozdo, iz utrobe, spremna da svaki čas prsne u vulkan koji će eruptirati na njegovom ramenu. I više se nije mogla sjetiti koliko je plakala ni kad je prestalo. Probudila se oko podneva. Krevet je još mirisao po toplini njegovog tijela a njoj se učinilo, onako bunovnoj, kako prvi put u životu, sa svakim novim uzdahom, postaje sigurnija tog osjećaja sreće pred kojim je godinama uzmicala. Na natkasni pored kreveta stajala je čaša iscijeđene naranče i mali drveni ram iz kojeg se osmjehivalo lice u koje se polako zaljubljivala.

Pred zoru se iskravši iz kreveta , poljubio je njeno čelo i spustio se dole. Na poprište svojih sjećanja. Nevoljko se provlačeći između stolova, prstima je povlačio rubove stolnjaka, napravio espreso i započeo novi dan misleći na onaj netom završeni. Jedna ga žena gore čeka. Još udiše mirise njenog tijela. I nema razloga ne biti sretan. Prvi put nakon trinaest godina osjetio je kako se otapa ledenica u njemu i prvi put nakon silnog vremena uživao u čarima ženskog tijela. Ali je znao kako je noćas bio dalek. Smušen. Nalik na trapavi pokret Slavka Cigoja, koji će svakog časa otvoriti vrata, na brzinu i bez riječi pojesti omlet i potom odjuriti kroz sivo jutro, ravno za strug u obližnjoj tvornici alata. Za njim će odmah ući i Elida, starica s kojom se uvijek časak-dva zadrži u prijatnom ćaskanju. Ona će popiti čašu prokuhanog vina, platiti još jednu za kasnije, pa ponovo za povodac uzeti pudlicu i odšepesati u obližnji hipermarket kako bi svom starom Ditmaru donijela svježu štampu i dvije vekne hljeba. A onda dva sata u „Zemun“ niko neće ući, a njemu će ostati dovoljno vremena da u miru još jednom prođe kroz onu provaliju duboku trinaest godina, kroz onu noć zbog koje se sad potpisuje kao Rudolf a ne Rudo kako se stari Tadija Kisić izjasnio a pop Dimitrije prije četrdeset godina prekrstio. Sve to on zna, a ipak se u ta dva sata svaki put iznova prepusti toj stihiji koja ga guši, hvata za vrat i povlači tamo odakle je jednom zauvijek pobjegao. Onu noć (kroz koju već trinaest godina prolazi između dvije Elidine posjete) igrao je karte u „Dva Jelena“ i jednim uhom hvatao spikera. S centra su, tamo, u dalekom Čileu, polazili Čehoslovaci i Naši, a njega je već od prvog dijeljenja luđački krenula karta. Jedna je ruka smjenjivala drugu i on je sa svakim novim handom bivao sve pjaniji. Do kraja prvog poluvremena pred njim je stajala cijela boca rakije, a do sljedećeg huka s tribina Danilo je na sto spustio još jednu. Da ne ustaje kasnije. A Rudi Kisiću je prolazilo kroz glavu kako će sutra osvanuti novi dan u kojemu će s teškim mamurlukom, ali ipak trijezan, morati stati pred Milicu tražeći hiljadu razloga da se pred njom opravda, potpuno svjestan da će sa svakom novom riječju mogućnost da se to desi postajati bezizlaznija. Jer Milici se ne laže. A on to, iskreno, niti može, niti zna. Zato se cijelog svog života i povija svakoj njenoj želji, prelazi preko uvreda, sviknut na grdnje i teške riječi, konačno se udaljivši od muškarca u sebi onoga jutra kada je nemoćno digao ruke i odustao od svega prepustivši joj „Fenjer“, tu od, pokojnog mu oca, stečenu krčmu, računajući valjda da će tako suzbiti u njoj taj poriv za naopakim. Taj poriv koji ga izvrgava podsmijesima, evo, od prvog dana kako je kročio u taj brak.

A onda je Jerković zabio za Plave, neko je iz mraka Čehoslovacima opsovao majku, a Rudo Kisić je zaboravio na sve svoje tuge i Miličine nevjere. Probuđen iz prvog pijanstva čuo je samo neke daleke šumove. Utakmica je završavala. Sa čileanskih tribina spremao se još jedan strašan huk, na mrvu sira spuštala se muha a za stolom je sjedio samo Danilo, okružen praznim čašama i glasno uzdisao: Jebaji ga, nije bilo sreće. Rudo je kimnuo glavom, sa stola pokupio karte i stuštio se u noć.

Pred kućom nije bilo svjetla. U krčmi također. Fenjer pred vratima ljuljao se utrnut pa je s oprezom posegnuo za nož. Jedno vrijeme je zapamtilo kako su noći u Šumadiji znale biti surove. Druga je stvar da li će to u nekom drugom biti i zapisano. Odjednom mu se izbistrilo pred očima i on je u vlastitu krčmu ušao tiho, kao nezvan gost u nepoznatu priču. Milica je ležala na podu. S mjesta gdje joj je koliko jutros, počivala dojka, u tankim mlazevima, šikljala je krv. Slijevala se ravno u šaku nepoznatog mladića. Oči su joj bile otvorene. Činilo mu se kao da gleda ravno u njegov strah i kao da se sva srdžba iz njih penje ravno na njegovo lice. Mladić je, sjećao se Rudo, na sebi imao do pola razodjenutu uniformu i rupu u stomaku. U mrtvoj pesnici, još uvijek je, kao da će se sad odbraniti, stiskao ručno izrađen nož. I komad ženine dojke. Bljesnuo je kao opomena u toj hladnoj noći, i Rudo Kisić je u njemu prepoznao svu količinu straha koji mu je sledio žile. Prekrstio se tri puta, pokrio Milicu komadom rasparane pregače i, prešavši preko polomljenog stakla, bezglavo jurnuo u noć. Dobro je znao da će tamo, među hladne zatvorske zidine, čim svane, čuvari ubaciti još jedno prozirno ćebe. Njegovo ćebe. Znao je to. Zbog toga je trčao cijelu noć, neko je, činilo mu se, iz mraka, Čehoslovacima psovao majku, neko je bogme, spomenuo i njegovu, a on nije imao vremena stati i pogledati u svoje strahove.

Nakon petnaest dana dokopao se Austrije, tu se konačno okrenuo, razlistio novine i shvatio da još uvijek negdje u daljini, neko traga za njegovim imenom. Osuđen je na dvadesetpet godina. Ali to je već bila druga priča. Priča koja se Rude Kisića više nije ticala. Kasnije je prešao ovamo, u Berlin, povezao se s ljudima koji su već imali priliku drhtati pod tankim zatvorskim ćebadima, pa se sad merače kad Starom opsuju oca bezobraznog. Istim onima koji su mu udesili papire dodavši mu uz ime ono lf, eto, tek toliko da se ne udalji previše od sebe.

Sjedi Rudo Kisić u dvadeset kvadrata „Zemuna“. Na zidu izbija osam sati. Prošla su ona dva u kojima se svakodnevno sunovraća u prošlost, pa se, poput grogiranog boksera, lagano pridiže sa stolice i pogleduje na vrata. Kafu je već popio. Sad će se baka Elida vratiti s veknama i štampom za svog Ditmara, popiti i drugu čašu vina i život će napokon postati lijep. Još samo da nekako uvede reda u „Zemun“. Možda čak da mu promijeni ime. Da ga nazove onako kao što je red da se jedan motel zove jednostavno„Fenjer“, i tako odbije lomljave, i uopšte, da se neosjetno udalji od tih ljudi zbog kojih ne može ranije zatvoriti pa izaći gore i s Olgom ponovo proći kroz ono što je prije trinaest godina sahranio u sebi. Ta pomisao natjerala mu je osmijeh na lice pa se pomalo postidio kad mu je u nosnicama zamirisao hljeb a u dovratak stala pogurena prilika bake Elide.

Sreća traje koliko i dužina jedne pjesme. Nisi pošteno ni udahnuo, a već joj se nazire kraj. Njihova sreća trajala je tek jedan uzdah duže. Uzdah dovoljan da u njemu zaboraviš na svrhu svoga boravka u stranoj, vječitim januarom okovanoj zemlji, i da s vremenom u suknje prestaneš tiskati mikrofon. Nakon sjedeljki u „Zemunu“ odlazila bi gore i čekala na njega. A on bi je ispraćao osmijehom, potpuno svjestan kako se polako otapa onaj Sibir u njemu i pretvara ga u nježnog ljubavnika. Kako se ponovo približava muškarcu u sebi, i sve više uzmiče od društva. Skoro da je zaboravio na svoja sunovraćanja u prošlost pa je u razmacima između dva Elidina dolaska sanjario samo o onome kroz što je sve sinoć s Olgom prošao.

Dva mjeseca kasnije ležala je u postelji i prstima gužvala rubove čaršafa. Dole, u prizemlju, žamor je preglasavao muziku. U jednom trenutku učinilo joj se kako je negdje prsnulo staklo. Mnogo stakla, kao da razbiješ izlog na hipermarketu. Na satu su izdisali posljednji subotnji minuti a Olga je mislila o tome kako ljudi vikendom sebi daju oduška, pa se bespotrebno dave u alkoholu, jedu hranu koju ne stignu ovim danima. A onda pijani i siti lome izloge hipermarketa. Na ekranu se prikazivala nekakva besmislena emisija, tek da ispuni programsku šemu. Ugasila je televizor i otišla do prozora. Grad je zasipala kiša i činilo se kako pod blještećim automobilskim farovima ulicama pljušte sami kristali. Mislila je o svom životu, o tome da li je Ekrem bio pravi izbor i kako će mali podnijeti kad mu kaže da ju je Rudo, jedan fini čiko u Njemačkoj, eto, zaprosio. A onda se zvono na vratima oglasilo jednom, odmah potom drugi put i trajalo je mnogo duže a Olga Firc se u prvi mah nasmijala. Rudo je običavao tako zvoniti kad bi ga prevarilo pa, umjesto jednog, popije i drugi bokal vina i tako se približi onima od kojih se svojski trudi pobjeći. Nije se ljutila kad bi ga vidjela takvog. Samo bi je nasmijavao taj njegov njemački kojim bi je prosio kad bi stao u dovratak, a opet toliko ponizan da mu se na licu jasno gužvalo kajanje. Gurnula je zasun i otvorila vrata. Umjesto Rude, pred sobom je ugledala tri muške prilike. Iste one kojima su zauvijek bila zatvorena vrata „Zemuna“. Ili je ona mislila da je bilo zauvijek. Izvinjavali su se. Jer noć je i oni žale što su morali doći ovako kasno, nasmijao se jedan od njih i pred vrata spustio kartonski paket. Zatim je vrhovima prstiju dodirnuo obod šešira a onda su sva trojica nestala u mraku.

Ostalog se nije željela sjećati. Gurnula je ruku u torbu i ispred sebe spustila novine, a potom su riječi prigušili jecaji i tuga iz njenih očiju konačno se prosula u krilo Dauta Beglera. Silvana Armenulić još jednom je otpjevala Bol boluje mlado momče a onda je Ramo Ljošaj ugasio tranzistor i u grlo sasuo ostatak rakije. Zatim je rukavom obrisao usne i pogledao u nadolazeću zoru. Sasvim je sigurno da je u tom pogledu iščezlo i najmanje sjećanje na put s jednog na drugi kraj svijeta. Voz je probijao tijesto ispred sebe i već su se nazirali prvi obrisi grada. U krilu mladog vojnika jecala je žena a on je preko ramena, krajičkom oka, uspio dohvatiti konac priče. Neke stare, dobrano požutjele novine, na zadnjim stranama, pod naslovom bizarno, pisale su o jednom dalekom ubistvu. Ubistvu koje se više nikoga nije ticalo. U njemačkom gradu Berlinu pronađena je odrubljena ljudska glava. Glava Rude Kisića. Čovjeka svojevremeno osuđenog na dvadeset pet godina. I ništa više nije napisano osim da je istraga u toku. Na sljedećoj stranici pisalo je kako je jučer odigrano redovno fudbalsko kolo, te da će do subote biti izuzetno hladno vrijeme, a onda je voz stao i Daut Begler je pogledao kroz prozor. Vidio je tamo, na peronu, dva mršava zagrljaja u koja je kanio pohrliti na početku priče. A onda se polako pridigao i još jednom pogledao Olgu. Pustio je svoju ruku da počiva na njenim ramenima još časak-dva a onda je shvatio da iz vagonske polutame mora izaći tiho, kao uhoda. Bez ijedne izgovorene riječi. Jer čovjek je dostojanstven samo onoliko koliko je u pravom trenutku kadar prešutjeti. Sve ostalo je višak. U svakoj priči. U svakom životu.

 

 

 

 

 

4,948 total views, 2 views today

Komentariši