Adnan Repeša: Ožiljak

1.

S prozora ove sobe svakodnevno posmatram napušteno dvorište preko puta. Tamo sam prvi put vidio Muradifa, bio je laktovima oslonjen na krov auta. Brzo smo se sprijateljili. Sada kanim pripovijedati ponešto o tome.

Bješe ljeto na izmaku, svaki sunčan dan obilje radosti. Imao sam devet godina dok je on pod svoj život sabrano i bez hitnje svodio bilancu. U mahalu je ulazio upravljajući crnim taunusom i, obazriv kakav je bio, ne bi doticao zvekir na Franjinim vratima nego bi uredno čekao da se majstor rasani i ispije svoj fildžan kafe. Otad se uvijek zgražavam kad neko s prezirom govori o Romima, tad uvijek podignem glas i zagrajam: „Ja sam poznavao tu gospodu. Zato, molim za obazrivost.“

To da je posjedovao prefinjene manire svjedoči i ova stara bilježnica u kojoj stoji opisan onaj gipki pokret tijela kojim se ponizno naklonio pred majstorovom ljubom a onda iza leđa dohvatio buket cvijeća i tisnuo ga u njene ruke. Bješe to predivan struk ruža umotan blještavim ukrasnim vrpcama. Sva usplahirena, skoro nijema od čuda, Fanika je buket privila na prsa i odskakutala natrag u kuću. Cio dan nadvirivala se kroz prozor, dozivala majstora na ručak ili bi preko ograde razbacivala posteljinu. Katkad bi izjurila napolje – njeno pohotljivo tijelo za sobom je odvlačilo dašak jeftinog parfema.

Volio sam tog čovjeka, dopuštao mi je da upravljam volanom njegovog forda. On bi drijemao na stražnjem sjedištu i nikad ne bi paničio kad bih se ja „zanio“ pa malo jače stisnuo papučicu gasa. Jednom mi je poklonio milicijsku šapku, plavu, s crvenom petokrakom. Moja mati odmah ju je skrila u tamu našeg ormara: „Ko zna otkud mu? Možda se koliko sinoć zamjerio miliciji. Nije njima vjerovati. Cigani su to.“ Pa ipak, s radošću sam čekao svitanje i ushićeno trčao pred Franjinu mehaničarsku radionicu kako bih tamo dočekao Muradifa.

Sada, dok ovim perom džarkam pepeo djetinjstva, ne mogu a da ne spomenem detalj koji se oteo zaboravu i sad uskrsnut vapi da ga udjenem u ovu pripovijest. Tog jutra skakutao sam niz stepenište. Roj pčela što je „radio“ u odrini ustremio se prema meni. Neke su posijale žaoke na mojim obrazima, pao sam i posjekao bradu, krv je lipnula u mlazu i za sobom ostavila ožiljak, trajan biljeg koji vučem sve do danas. Muradif je iz sofe čupnuo busen bosiljka i utrljao mi ga u lice: „Ovo će spriječiti oteklinu“, rekao je. I doista, kad sam se pogledao u retrovizoru njegovog forda, otekline više nije bilo, tek crvena pruga razlivena dužinom lica.

2.

Porijeklo je vukao iz B. Tamo je imao život i porodicu, ženu i sina jedinca. Njegovi prijatelji i znanci, svi imućni ljudi, veći dio godine poslovali su po Italiji. Slušao sam kako stariji šire glasine o njihovim sumnjivim rabotama – ciganska posla, tako su govorili. Za ljetnih mjeseci stizali su nazad i tu, na periferiji grada, podizali čitava naselja, mahom velelepne kuće s dugačkim dvorištima. U tom naselju ušao je u sukob sa susjedom. Bilo je tu vike i naguravanja. Pa iako sitna džarka i nebitna zađevica, dugo se trudio izgladiti nesporazum. Odustao je onda kad mu se taj susjed unio u lice i ispred nosa mahnuo nožem: „Kad-tad, isparaću te ko mješinu“, glasnuo se. Muradif Efraim okupio je porodicu ali ne da bi pozivao na krv, to nikako, nego da u auto skupi trideset godina tamošnjeg života i izgubi se daleko u maglama juga. Kad je dospio u ovu varoš, već je imao pedeset godina.

3.

I sad, dok se vozimo zavojitom cestom, komadićem rupca brišem krvave otiske ispod brade, a iza nas nestaju zidine Kosačine tvrđave, razmišljam o čudnom Muradifovom putu, o tome koliko je čovjek razorno i divlje stvorenje.

Pamtim taj dan, u mojoj bilježnici on je podcrtan kao nedjelja, juli 87. Ušli smo u birtiju. Nadušak je ispio dvije ljute, jednu je naručio i za mene, ta rakija kojom sam umivao lice pobrisala je i posljednju malju crvenila. Potom smo krenuli dalje i za kratko se obreli pred trošnim kućerkom. „Ovo je moj dom, pa bujrum“, rekao je Muradif i prihvatio me za ruku. Dočekala nas je Dragica. Bješe lijepa i dotjerana, sigurno dvadesetak godina mlađa od supruga. Pripremila je doručak. U slast sam gutao kajganu s obiljem debelih kolutova parizera. Tad sam prvi put vidio Šamila, njihovog sina. Mogao je biti koju godinu stariji od mene. Nije nam se pridružio za doručkom. „Bojim se za njega“, rekao je Muradif, „nema u njemu ciganskog damara ni čvrstine, brinem se da će stradati u životu“.

Supružnici su međusobno razgovarali na romskom. Tim jezikom uvijek su govorili kad bi se među njih upleo tuđin a oni imali nešto važno za reći. Tonom kojim su čavrljali naslućivao sam prepirku, pa sam se zabavljao gledajući uokolo. Neka je žena u kotao proključale vode ubacivala rublje. Potom se odmaknula korak dva i čučnula pripalivši cigaretu. Dragica je često prekidala razgovor da bi mašicama potakla vatru u ognjištu. Ćutio sam uznemirenost u tim pokretima i osjećao munje koje biju iz tih crnih očiju. Muradif je u jednom trenutku naglo poskočio sa stolice, skoro je posrnuo, uzeo je mašice iz ženinih ruku: „Ovo je dijete moj prijatelj. On će se sjetiti mene kad vrijeme prođe, kad postanem praška, moraš to shvatiti“, rekao je.

Zatim je naglo ućutao, cijelu vječnost zurio je u svog sina a onda me prigrabio za ruku. Otišli smo bez pozdrava. Bilo mi je žao što nisam sjeo na sećiju pored Šamila i poigrao se s njim, bio je zapanjujuće lijep. Kroz otvoren prozor mogao sam čuti kako Dragica viče za nama. Jedno je psetance sunulo pod točkove a Murdif je čvrsto stisnuo volan i točkovima prešao preko grbe na puteljku.

Izašli smo iz grada. Sad smo se vozili uzbrdicom u pravcu istoka prema gradiću N. Tu smo pronašli miran restoran, u dolini ispod nas mogla se nazrijeti jara što je značilo još jedan topao dan. Nisam bio zabrinut zbog toga što moja majka ne zna gdje sam – zaboga, traži li me uokolo? Stoji li sad na rubu terase, doziva li s prijekorom u glasu moje ime? Potisnuo sam te misli i otkopčao dva-tri puceta na košulji, ugodan lahor obrušio se na moja mršava ramena.

U bašti se već natiskalo podosta svijeta: „To su samo znojavi špediteri i vikend pijanci, ali ti si već odrastao dječak, znat ćeš se iznijeti s njima“, poticao me Muradif dok je pogledom tražio slobadan sto. Uslužio nas je debeljuškast muškarac, čovjek srednjih godina. Sudeći po njegovom odlučnom glasu kojim se obraćao konobarima, bio je to gazda lokala. Srdačano se rukovao s Muradifom, mene je odmjerio lukavim pogledom i približio lice mom uhu: „Šta ti radiš ovdje s Ciganinom, pička ti materina?“ Pljucnuo sam u šljunak pod nogama dajući tako primitivcu znak da se udalji.

4.

Naručili smo obilne porcije, prvo smo kušali uštipke i med, a konobari su pristizali prinoseći bakrene činijice sa sirom i svakovrsnim đakonijama kojima nisam znao ime. Muradif je grlio krčag s izduženim vratom iz kojeg je u čašu točio vino. Ja sam pio sok. Prilazili su nam nepoznati ljudi i nakon srdačnog pozdrava kratko se zadržavali u razgovoru s mojim prijateljem. Bilo je tu i poljubaca, pa čak i poduljih ostanaka u zagrljaju a jedna je žena odmah s vrata pohitala prema našem stolu i sjela mu u krilo. Mrsila je svojim dugačkim prstima Muradifov brk, zadjenula je taj dlakavi struk za uho mog drugara i koketno se udaljila.

Pred suton je s vrha zaravni počela nadirati studen pa smo se povukli unutra. Dobili smo sto u vrhu sale. Uokolo su se vrzmali momci u tanušnim lanenim odijelima. Vukli su debele kablove. Sad su pažljivo smakli plahte sa instrumenata a ona se žena pojavila iza debelog paravana, bješe napadno našminkana i u kratkoj suknjici. U ruci je nosila mikrofon, gibala je bokovima u pravilnim ritmičnim taktovima primičući se našem stolu i refren pjesme Noćas mi srce pati završila u Muradifovom krilu. On je iz džepa izvukao podebeo svežanj novčanica, nikad nisam vidio toliko novca na jednom mjestu, pa čak ni do danas, iako je od tog događaja prošlo skoro već trideset godina. Taj detalj zauvijek ću pamtiti, onaj način na koji je Muradif čitav svežanj novčanica zadjenuo među njene grudi, a potom je pomilovao po ruci kao kakvo izgubljeno čedo. Pa i bila je izgubljeno čedo, taj djevojčurak osuđen da se provlači među oznojenim pijanim tjelesinama. Ritalo se bilo u mojim grudima dok sam pratio kako je pogledom ispraća među svirače: „Dao sam ti dovoljno novca da ne moraš više hodati između stolova, primitivan je ovaj svijet, ljudska je narav izopačena. Kod kuće svi imaju žene i djecu, ali bi svi odreda krišom jebali“, tako joj je rekao, a ona se udaljila poput savjesne školarke i više se nije odvajala od orkestra.

5.

Ne znam šta je bilo kasnije, noć je već spustila svoj oklop i potpuno pritisnula zaravan. Ubrzo smo krenuli nazad a ja sam počeo osjećati napade panike i straha. Počeo sam razmišljati o svojoj majci, šta li će se desiti kad dođem kući? Iako se trudim prisjetiti se još nekog detalja koji bi ušao u ovu pripovijest, ne uspijevam, premda osjećam žal, pogotovu kad se prisjetim prijekora u njenim očima onda kad se auto zaustavilo ispred kuće. Već je odbilo deset prije ponoći, mati je bosonoga strčala niz stepenice, bila je blijeda i uplašena. Izvukla me iz auta. Muradifu nije uputila niti riječ.

Do kasno u noć mati me korila, pokušavala uvjeriti u nerazumnost mog postupka, pa ipak, ni u jednom trenutku ja se nisam kajao niti me grizla savjest, ni za čim nisam žalio, o, to nikako, a i kako bih kad sam tu noć po prvi put onjušio žensko tijelo, kad sam prvi put bacio pogled na to parče obnaženog.

Od tog dana s Murdifom više nisam odlazio „u pohode“, družili bi se pred Franjinom radionom, brali strukove maslačka i uz hihot ih otpuhivali. Pomagao sam mu prebrojavati novac, nešto bi s te gomilIce padalo i u moja njedra. Ne sjećam se dana kada je posljednji put došao u mahalu, sad sam pohađao treći osmoljetke, nismo se više tako često sretali. Nisam stajao u prikrajku ni onaj dan kad je stisnuo majstorovu ruku i naklonio se pred Fanikom: „Mi, Cigani, ako smo za nešto daroviti, onda je to njušenje nevolje. Jednu takvu slutim, istinabog, ne mora se dogoditi danas, pa ni sutra, ali hoće skoro. Ovdje će pucati. Vjerujte mi na riječ“, rekao je i pokrenuo motor svoga taurusa. Više ga nikad nisam vidio.

Dvije godine kasnije već su se glasnule ratne fanfare, Franjo je objesio lokot na vrata svoje radionice, ključ je hitnuo u šipražje i napustio mahalu. Dugo sam ga tražio, taj ključ, sad on visi kao suvenir na jednom tisovom privjesku skupa sa onim ključevima kojima otvaram pretince po kući. Jedan lokalni kabadahija precvikao je lokot, sa zidova strgnuo postere golih žena i tamo uredio kafanu.

Nakupilo se podosta godina od mog drugovanja s Muradifom premda se cio život često i rado susrećem s Romima, guštam u njihovom društvu, u toj odi koju oni skladaju slobodi, kako ponekad znaju reći. Postoje obostrane simpatije u tom našem odnosu, s njima sam kao „među svojima“. Čak su mi rekli da sam jedan od njih ili sam to bio u nekom prošlom životu. Ne znam šta ih je nagnalo da mi to kažu, ali doživio sam te riječi kao drag kompliment, možda su me one i potakle da ugovorim spoj sa Nerkisom. Bila je to najljepša djevojka koju sam ikad vidio. Imala je napućene usnice i savršeno skladno tijelo, oči crne kao ugarak, ćutio sam jedrost onoga što su prikrivale njene haljine. Već su se naša koljena dodirivala ispod stola, već su naša tijela obuzimali srsi kad mi se privukla posve blizu i na uho tiho, posve tiho počela mrsiti riječi kojima nisam dokučio značenje. Osjetio sam kako mi se noge odvajaju od tijela, kako se panično izmičem sve dok tako, nijem od straha nisam izjurio napolje. Pa iako se među nama nije dogodilo ništa, „čini nisu pale na mene“, rado se prisjećam te bogomdane, rasne ljepotice. Nismo se više sretali premda sam se kod poznanika često raspitivao o njoj. Rečeno mi je da živi na periferiji grada, udata je i to za mog drugara s kojim sam nekoć služio vojni rok. Žive sretno i u izobilju, roditelji su dvije djevojčice.

 

6.

Ubrzo nakon što sam „raskinuo“ s Nerkisom, upoznao sam Eldara. Bješe punašan i nekih desetak godina stariji od mene. U to vrijeme bio sam uposlenik firme koja je hrlila u stečaj. Eldar je nešto poslovao s mojim mladim kolegom. Bit će da je ovaj prokockao njegove pare, uložio ih u nešto mimo dogovora, elem, sad je taj naprasiti čovjek otvorio uredska vrata odlučan da riješi nesporazum. Padale su teške riječi, poletjela je i poneka uvreda pa sam odlučio zaštititi kolegu. Pristao sam sa neznancem otputovati do Čapljine, tamo je valjalo preuzeti ugovor o kupoprodaji rabljenog automobila zbog čega je spor i nastao. U putu se Eldar već potpuno primirio pa mi se požalio na cijene željeza, govorio mi o djeci koju podiže i nepravdi koju ta djeca trpe u školskim klupama. Uglavnom sam šutio i gledao kroz prozor. Sad sam čekao priliku da ga priupitam za svog starog drugara. Ukazala mi se već u Počitelju, tamo je Eldar ugasio motor: „Ovdje ćemo predahnuti, ovamo je i Džumhur rado navraćao, možda je baš ovuda hodio“, rekao je i položio ruke na moje rame.

Do pred suton smo ostali u Počitelju. Bio sam zatečen njegovom memorijom, znao je veći dio Zukinog Nekrologa napamet. „Toj knjizi Andrić je pisao predgovor“, rekao je. „O nama nije lijepo pisao, ali je znao i druge ošamarit, što znači da je bio mudonja, taj Andrić. Cijenim to.“

Ubrzo je razgovor s književnih brzataka zaplovio „u mirne vode“ ili kako se već naziva ono kad dvojica ljudi za stolom sve češće pogled smiču ustranu i nelagodno šute. Eldar već bješe omamljen, miješao je rakiju i pivu, pa sam ga konačno upitao za Muradifa. „Poznaješ Mudifa?“, rekao je, sad već potpuno iznenađen. „Volio sam tog čovjeka. Još i danas čuvam milicijsku šapku koju mi je poklonio prije trideset godina i jednu bilježnicu u kojoj sam skicirao njegov lik i neke zajedničke zgode“, rekao sam.

Želio je da mu govorim o našem poznanstvu pa sam mu u kratkim crtama i ovlašno ispričao naš prvi susret, naveo mu neke detalje tek toliko da mu približim pređašnju bliskost, a onda sam položio ruke na sto i upitno ga pogledao dajući mu tako do znanja da je čas povijesti završen, da je tema iscrpljena. Sad sam bio radoznao da čujem zna li on štogod o čovjeku koga sam nekoć volio.

„Takvog ceribašu nikad više nismo imali“, rekao je i pucnuo prstima. „Bio je strog ali pravičan, nije otimao sirotinji da bi širio vlastitu moć. Imao je ženu i sina, ali ih je napustio. Danas ne znam šta je s njima. Njegova nova žena zvala se Fanika. Mi, Cigani, nismo je voljeli. Zajedno su putovali svijetom, trošili pare i ludovali. Izgubio je pamet za njom. Potpuno poludio. Kasnije mu je i glava sletjela s ramena, ali ne njenom krivicom, nego zbog davnašnje džarke, sitne džarke zbog koje je patio. To je razlog zbog čega se i povukao ovamo, sve je gore imao, sve osim miran san. Nekako pred ovaj rat, ponovo se obreo u B. Zakoračio je u staru mahalu. Neke su kuće već bile napuštene, narod se polako osipao, gasila su se ognjišta. Pošao je u onu iznad koje je još sukljao dim. U dvorištu je bilo veselje, tamo je susjed udavao kćer. Ponio je darove, odškrinuo vrata i ostao ležati u dovratku. Muzika je utihnula. Nastao je potpuni tajac, u oči prisutnih skupljala se nevjerica. Moglo se čuti samo susjedovo teško disanje. Ispod njegovih nogu umirao je Muradif.“

7.

Odšutjeli smo sućutno još neko vrijeme sjedeći za stolom i ubrzo krenuli nazad. Eldar je bio pijan pa sam ja preuzeo mjesto za volanom. Usput je pjevao, obuzimala me jeza od tog glasa. Dragi Bože, ja nikad, ali nikad nisam čuo da neko tako tužno pjeva. Po povratku svratili smo do mog kolege, brzo su izgladili nesporazum pa smo nas dvojica otišli na piće. Pripovijedao mi je o običajima svoga naroda pošto sam bio uporan u navaljivanju jer oduvijek vučem fascinaciju načinom tog života, tom količinom energije i ljubavi koju ti ljudi međusobno dijele.

Naša druženja postala su česta. Sretali smo se u firmi gdje sam radio ili na ulici, i uvijek uz srdačan stisak ruke odlazili na „čašicu“ razgovora. Jednom me pozvao da budem njegov gost na đurđevdanskom slavlju. Danima sam osjećao uzbuđenje zbog toga, u glavi već slagao slike koje ću vidjeti, ljude s kojima ću se nadmetati u razgovoru, ko zna, možda jednom o tome budem i pripovijedao. Sa mnom je išao i moj prijatelj. U ovom času on je stanovnik daleke zemlje na sjeveru Evrope. Sve je veći jaz među nama, sve dublja provalija koju je izdubilo vrijeme pokopavši u njoj pregršt dragih uspomena. Danas kad, ne bez sjete, razmišljam o svom drugaru, ne mogu a da se ne upitam u šta smo se pretvorili. Jesmo li morali tako plahovito i uz tresak zalupiti vratima prošlosti?

Sad smo hodali naseljem između limom i daskom sklepanih kućeraka, svako je dvorište nudilo obilje starog željeza. Bile su tu čitave automobilskie olupine, iz nekih su lajali psi. Ljudi su gledali za nama, neko bi nešto i dobacio, nasmijao se ili nam pod noge hitnuo praznu limenku piva. Nigdje nisam vidio onu raskoš kakvu sam očekivao, rasplesane djevojke i nasmijanu dječicu koja blistaju u igri. Nisam svjedočio obredu kupanja, nije tu bilo razbacanog busenja koprive, iako je bilo rano, sami cik zore a rijeka ispod nas nudila se svečana i bistra. Pokucao sam na jedna vrata, otvorila ih je mlađahna žena, upitao sam za Eldarovu kuću. Dugo me je gledala, u kutu njenih usana zbijao se podrugljiv smiješak. „Ne znam đe bi mogo bit“, rekla je. „Mi nismo u najboljim odnosima, ali na Đurđevdan jedni drugima obično stisnemo ruku, tad zakopajemo noževe ako sukobi nisu bili ozbiljni i ako iz rana nije krv šiknula. Čula sam da mu je mati na umoru. Sigurno je otišo u B. da joj se nađe pri uzglavlju. Uđite ako ne žurite, može se i ovde popit fildžan kafe ili čašica rakije.“ Zahvalio sam se, stisnuo njenu toplu ruku poželjevši joj berićetnu godinu, da u njoj bude zdravlja i roda u domu. Nije mi odgovorila, samo je pustila usnama da se razvuku u osmijeh a onda je priškrinula vrata. Brzo se izgubila među svojima.

8.

I baš onda kad sam pomislio da su presahli svi izvori s kojih sam se napajao pišući ovu pripovijest, desio se neočekivan događaj. Lutao sam novoizgrađenim tržnim centrom. Bješe to velelepno zdanje, blještavo i u mermeru. Tu sam tražio knjižaru u kojoj ću kupiti knjigu i darovati je prijatelju. Tamo su se mogla pronaći tek odštampana Frakturina izdanja. Dugo sam mjerkao Rod i Vrijeme koje se udaljava, knjige mojih omiljenih pisaca. Nisam ih tad kupio, bio sam švorc za tu vrstu blagodeti. Sad sam tragao za nečim što moj prijatelj nije čitao. U to vrijeme obojica smo upravo gutali Priču o ljubavi i tmini, Amosa Oza, i do sitnih sati potpuno oduševljeno raspredali o njoj. I ranije sam čitao neke knjige od istog autora, sve su one bile posložene u pollici ali mi se nisu učinile tako moćne i velike kao Priča, pa sam odlučio odigrati na sigurnu kartu. Odabrao sam preuređeno i dopunjeno izdanje knjige Uvod u drugi život, M. Kovača, koja je sad štampana pod naslovom Rastresen život.

I dok je ljubazna djevojka tražila vrećicu u koju će položiti moju knjigu, otišao sam do toaleta. Upravo sam zatvarao slavinu kad je unutra ušao jedan mladić. Djelovao je iscrpljen s onim tamnim kolutovima ispod očiju. Potpuno onemoćala prilika, pomislio sam. Crte njegovog lica još uvijek su sjenčile negdašnju ljepotu ali to je lice sada bilo požutjelo. Lice umirućeg koje se svaki čas može zgrčiti u samrtni hropac. Pustio je glas, prije je to bio vapaj, moleći da mu se udijeli. Prebrao sam džepove, prosuo kovanice u njegov dlan i uputio se prema knjižari. Tad mi je rekao: „Ja tebe poznajem. Drugovao si s mojim ocem, u tebi je tražio ono što mu ja nisam stigao biti. Poznao sam te po ožiljku. Spomeneš li nekad njegovo ime?“

Zagledao sam se u tog čovjeka, upinjao se u tom licu prepoznati zadivljujuću ljepotu, ali ona otud bješe iščezla. Sad sam pred sobom imao heroinskog ovisnika i mučenika koji otaljava svoje posljednje ovozemne dane. Položio sam ruku na njegovo rame, kratko je odstojala tu a onda se udaljio. Pokupio sam vrećicu s pulta, ljubazno zahvalio djevojci i istrčao napolje. Kiša je tek počela padati kad sam pokrenuo motor. Jedan je pas pretrčao ulicu i sunuo pod točkove mog automobila. Čvrsto sam stisnuo volan.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

5,536 total views, 6 views today

Komentariši