Snježana Mulić-Softić: GLAS SREBRENIH PTICA

 

snjezanina prica

Foto: Amer Tikveša

Povadila je cigarete iz kutije Drine i polagano izvukla srebrenu foliju. Komadiće duhana istresla je u pepelnicu na minderu i sad heravim prstima pegla hladni srebreni papir. Na serdžadi sa paunovima i vitkim minaretima, godinama već ponavlja ovaj ritual – prvo ispegla tanki list staniola, fino zategne svaki njegov kraj, a onda ga presavija – u trokut, pa trokut na trokutić… Dok to radi, uči sure iz Kur’ana i ogleda svoje vlažne oči u srebrenom odsjaju.

Strpljivo savija foliju i grije je staračkim rukama, dajući joj mekoću. Povremeno zapali cigaretu sa hrpe pored, otpuhne koji dim i onda dugo gleda u njegove prozirne oblake.

Folijice se postepeno pretvaraju u svjetlucave ptice kojima dugo rikta krila.

Stotine ih je već napravila u posljednjih nekoliko godina. Eno ih u prozoru, u saksijama sa hadžibegom i ljubičicama, na minderu, vezenim jastucima…

Mali, tek dva metra dug minder, prekriven modrim plišom i vezenim peškirima, otkako se vratila u Srebrenicu, njena je kuća, i avlija, i Bosna, i cijeli Svijet. Na taj mali komad namještaja ispod prozora jedine sobe u kućici, napravljene na mjestu nekadašnje mnogo veće, a sad namještene tek toliko da ne kisne i ne smrzava se, radi jedino što misli da još uraditi može – napraviti dovoljno ptica da bude sigurna da će joj bar jedna jednog dana o njima donijeti glas.

***

Bila su šestorica. Pet sinova i otac: Izet, Ismet, Mirzet, Orhan, Mehmed i Mustafa.

Izetu je vilica drhtala kao asfalt pritisnut bušilicom, a šake izdajnički gubile snagu dok je grlio sićušnu ženu i uplašenu kćerkicu, providnu poput čovječije ribice, a neprijateljski vojnik ga puškom gurao ustranu. Dok su ga odvodili, Izet se sjetio zelene šljive što ju je usput našao u jarku. Bolno je stisnuo glatku kuglicu u džepu sakoa, misleći na uplašenu čovječiju ribicu.

Ismeta su odveli sa vode – ispred zahrđale cijevi kroz koju su lijeno silazile crvenkaste kapi sa Gubera, a on ih strpljivo satima skupljao u kantu. Kad su ga dvojica, goropadna kao gladne zvijeri, ščepala s leđa, zadrhtao je kao mače, malo se trznuo, a onda ukočio. Nije imao očiju. Bile su samo dvije jabučice koje su stršile i ostale zakovane na kantici koja se gotovo napunila. Žena mu je u kući čekala sa suhim korama tikve da ih na toj vodi skuha.

Mirzet je trčkarao za kicošem sa svijetloplavim šljemom i mahao mu sunčanim naočalama. U njima se ogledalo more i veče na plaži sa školskim drugovima. U odsjaju stakla bila je i prva iskra ljubavi. Kako je samo Mirzet volio te naočale koje mu je otac kupio pred odlazak na ekskurziju – kao prvu ljubav, kao domovinu – lijepu i ranjivu kao cvijet krina.

„Soldier, do you want these glasses? I'll give it to you for a can of fish…“, trčao je za drčnim strancem, mašući naočalama.

Krezubi vojnik što se klatio na krivim nogama, prišao je s leđa i ščepao mu  ruku. Na nelijepom licu, uronulom u šubaru sa kokardom, tužno su stajale uglancane naočale. Dok je drugi Mirzeta vukao prema ogradi od bodljikave žice, u staklu se zrcalio njegov prestrašeni lik, minulo ljeto, kosa puna svjetlucave soli i iglica čempresa…

Orhan je u memljivoj učionici, zakrpljenoj najlonima i vrećama, držao čas crtanja. Tanka dječica, u čijim stomacima nije bilo veselih crijeva, umorno su povlačila linije po komadićima papira. Orhan je, pregledavši crteže, na tabli napisao: “Majka se ne crta od glave i kose, nego od srca”.

„Isto vam je i sa domovinom“, rekao je, kada je u blizini zapucalo.

Ruke su mu svezali zahrđalim komadom žice i gurnuli niz put. Kako bi okrenuo glavu gore, prema brežuljku u kojem su ostali majka i otac, tako bi mu je pijani vojnik šakom vratio prema naprijed. Trajao je taj mahniti ringišpil nekoliko minuta dok se Orhanu nije zanebesalo pred očima. Pao je na prašnjavi put i nosnice mu je napunio vonj smrti.

Mehmed je žurio uz izlokani sokak sa naramkom drva. U kući ga je čekala majka, iza prozora na kojima su drhturile plastične folije kroz koje je vjetar tužno pjevušio.

Iako je to bilo samo triješće, Mehmed se povijao i teško disao. U ratu i zrak trune i postaje težak. Sa uzvisine je vidio fabriku u kojoj je nekad radio. Pusta je otkako je rat počeo. No, tog dana je bilo drugačije. Dvorište je bilo puno svijeta. Učinilo mu se kao da je pauza za ručak, pa se mašio za džep da izvuče cigaretu, i nakon jela povuče dim. Ruku mu je pojela prazna rupa, a lobanja ispunila poludjelim mislima.

Triješće se sasulo po putu, kao da su one misli iz nje poispadale…

„Vraćaj se, balijo. Dole, dole niz put! Vodite ga u fabriku!”, vikao je odrpani vojnik sa remenovima punim zašiljenih metaka.

Mustafa je začuo gungulu, taman kad je ustajao sa serdžade. U dva koraka se našao na pragu.

„Sinovi, gdje su nam sinovi?!”, zavikao je, a strah iz njegovog glasa zatreperio je kroz zrak i još jače zaljuljao najlone na oknima.

„Eno još jednog na vratima. Držite ga, držite da ne pobjegne!”, vikao je neko.

Hata je bosa trčala niz put dok su Mustafu odvodili.

„Vratićemo se, ne brini!”, zavikao je slabašno.

***

Kao da je znala – nekoliko dana prije u postavu jakne ušila je šest fotografija. Dok se probijala kroz šume i planine, na nišanu neprijatelja kao zvjerka, više od same smrti plašila ju je misao da bi mogla izgubiti tu jaknu. Kroz platno je pipala tanki karton, a onda ga dugo milovala i privijala na grudi. Vjerovala je da će ih toplina njene duše zaštiti od hladnoće u zimama koje su dolazile i prolazile, da će se, kad tu jaknu odjene, silina udaraca njenog ranjenog srca probiti kroz oblake, gustu šumu i divlju planinu i neprijatelja oboriti, a njih podići.

Ni pet godina kasnije, ni deset, ni petnaest – oni nisu došli.

Uzela je drveni ram i u njega, jednu po jednu posložila fotografije. Dugo je razmišljala gdje će koju sliku staviti. Hoće li prvo Mehmeda, jer je najstariji ili će Mustafu – ipak im je on otac, ili će onog najmlađeg…

Podijelila je ram na šest imaginarnih sobica i zamišljala da su prave – svježe okrečene, sa čipkanim zavjesama na prozorima, kroz koje proviruje proljetno sunce. Onda je zažmirila i redala kako joj je koja došla pod ruku.

Prije nego što je stavila staklo, sve je još jednom pomilovala, sve ih izljubila, a onda pričvrstila u ram. Još nekoliko puta je okrenula drvenu gredicu i provjerila da koja nitna ne nedostaje, ne klima se… Zapravo, ona svakog dana provjerava jesu li zidovi te kuće od drveta i stakla dovoljno čvrsti, dovoljno sigurni…

***

Nekidan je došao pod njen prozor – bljedunjav dječak sa lukom i strijelom. Luk je od vrbinog pruća, a krajevi mu povezani komadom štrika za veš.

Dječak stane, zažmiri na jedno oko i konopac luka zapne strijelom pa dugo cilja u oblake.

Sa tog mjesta dječaka je kao bebu majka odnijela u naramku. On se toga ne sjeća, ali se sjeća priča. Zna da je sa njima bio i otac, mlad i vitak, da je bilo cijelo selo i još jedno, pa još jedno, i da je bilo petero braće i otac im, da je bio cijeli mali grad, i da je, kad je njega odnijela u naramku, njih 8.372 nestalo…

Dječak škilji i cilja u nebo, ali strelicu ne ispaljuje.

Ponekad, kao da u paperjastim oblacima vidi nekog od njih, kao da se prepadne da ih ne pogodi, popusti konopac i spusti luk.

Onda ga opet zategne. Šara po nebu i traži krivce. Traži ih polagano, sabrano, kao da je ta strelica jedina koju ima pa će, kad krivce nađe i skupi sve na jedno mjesto, ispaliti je, a ona se vinuti i sve ih u jedan mah pogoditi i pretovariti u ništa.

Starica dugo gleda dječaka. Miluje krila svjetlucavih ptica i umornim, zadihanim glasom im priča:

„Ovakav je bio Izet. Iste oči, isti pogled. A liči mi pomalo i na Ismeta – ona kosa, plavi  pramen na čelu… I Mirzetovo nešto ima. Vidi, ptico, onu rupicu na obrazu, eno lijevo… Vidiš je… Takvu je imao Mirzet.

A one hitre noge, iste ko kod Mehmeda. Znate li vi, kako je on šuto loptu. Moj Mehmed kad potrči, Guber se trese…

A ruke, vidite li te ruke? Što ste se vi ušutile, kao da ne vidite? Pa ja ovako stara vidim da su iste Orhanove. Oni prsti, tanki, dugi. Kako je moj Orhan crtao. Jednom me je, dok je bio taman ovoliki kao ovo dijete, nacrtao. Nemam više te slike, ali je se jasno sjećam – veliko crveno srce, al’ kao živo, kao da kuca.

Šutite, ušutile ste se. Nema veze, znam ja da se vi spremate da mi donesete glas. Nije lahko donijeti glas o pet mojih sinova i mome Mustafi. Treba za to cijelo jato, trebaju vam jača krila, znam ja to”, kaže i nježno pomiluje nijeme ptice.

***

Otkako je došao dječak, ona više ne puši. Umjesto cigara kupuje čokolade, a onda sebi iz njih izvlači srebrene folije, a njemu daje gomilu slatkih kockica.

Dječak sjedi na pragu i jede dugo i polahko, šarajući pogledom po zraku, kao da kockice dijeli sa Izetom, Ismetom, Mirzetom, Orhanom, Mehmedom…

U kućici, starica reda sjajne folije po serdžadi i pegla ih heravim prstima. Pritisne ih povremeno dlanovima da ih ugrije, a onda pažljivo zateže krajeve. Savije kvadratiće na trokut, pa trokut na trokutić… Pa izvija krila, pravi oči, kljunove…

Prozor, saksije, avlija i minder, puni su ptica.

Dječak pod prozorom zateže luk.

Dok staricino i dječije lice prekriva sjenka crnog oblaka, u nebo odlazi srebreno jato.

Iznad Srebrenice se čuje samo lepet njihovih krhkih krila.

 

Napomena urednika: Priča je objavljena u posljednjem broju Novog izraza.

 

5,890 total views, 4 views today

1 komentar

Komentariši