MEDIJI I KULTURA

crna hronika

Piše: Dejan Đuričković

Zaustavite danas na ulici bilo kojeg građanina ove nesretne zemlje i priupitajte ga šta misli o stanju u zemlji, opštem jadikovanju na sve, on će vam pridodati i svoje, i iz njegovih usta čućete ono što slušamo iz usta svih – istu pjesmu od koje su nam uši već utrnule. I to nije slučaj samo sa običnim građanima, nego i sa raznim anketarima i analitičarima naših prilika, koji će to samo još potkrijepiti rezultatima svojih anketa i analiza. Nigdje ni tračka svjetlosti iz ovog našeg Okupazionsgebita, ovog beskonačnog našeg tunela! Nigdje nikakve kreativne, okupljačke, podsticajne ideje, sugestije, vizije! Ničeg stabilnog ni pouzdanog! Umni ljudi, kojima se više niko ne obraća, potisnuti su u samoću, apatični, rezignirao ćute, ne vide smisla nikakvom društvenom angažmanu, pored sveprisutnih samoživih, agresivnih, mahom neukih (neznanje je uvijek agresivno!), koji su zaposjeli upravljačka mjesta, guše i rastjeruju sve oko sebe, određuju vrijednosti i odnose u društvu.

U ovakvim prilikama, kakvo je mjesto i uloga naših medija? Nesumnjivo, najvažnija i najodgovornija! U jednom svom govoru u engleskom parlamentu, Čerčil je, u opštoj prepirci o pitanjima na dnevnom redu, upro prst na galeriju, onamo gdje sjede novinari, izvještači, rekavši: Vidite, mi se ovdje gložimo i polemišemo, svađamo i nadgornjavamo, a biće onako kako nas oni gore na galeriji predstave narodu! Oni na galeriji, to su danas, dodao bih Čerčilovom sudu, ne sedma, nego prva sila u svakom društvu.

I u našem su, iako smo mi danas izloženi dejstvu i mnogih drugih, pobočnih sila, koje ne razaznajemo jasno i čiji nam naumi nisu jasni. U mjeri u kojoj djeluju na naše društvo, a to znači presudnoj, i naši mediji određuju atmosferu u društvu, nameću sistem vrijednosti, usmjeravaju javno mnjenje, stvaraju narodu predstave o sebi i svijetu, zagovaraju određene ideje, manire ponašanja, bonton, jezik,  formiraju senzibilitet, moral, ukus… Da ilustrujem ovo o čemu govorim, donio sam, evo, jedne današnje novine. O čemu one pišu? Osim uobičajenih naših parohijalnih eresovskih i federalnih političkih vijesti (o čemu se u Vladi i u Parlamentu diskutovalo i o čemu se  nisu mogli dogovoriti), pune tri stranice donose: jedan uhvaćen u krađi, drugi se s kolima survao u jarak, treći dilao drogu, onaj silovao maloljetnicu, neki pronevjerio državne pare, deseti prodavao ispite, petnaesti falsifikovao diplomu, jedna raskinula s momkom, neki siroti borac štrajkuje glađu… Kriminal, nesreća, nemoral, jad i bijeda! Na kraju sport, oglasi, smrtovnice. I tako svaki dan, u svakim novinama, isto, s drugim imenima!

Svako društvo duhovno počiva na dva središnja stuba: na sadašnjosti i na prošlosti. Sa sadašnjošću se nosi kako zna i umije, a od prošlosti traži, mora tražiti pomoć i putokaz. Navešću jedan primjer koji bi našim medijima mogao štošta reći i poslužiti za uzor. Prije punih stotinu godina (1911), najveća srpska spisateljica Isidora Sekulić, uviđajući sve više rastuću važnost štampe i za kulturu, došla je na ideju da vodi statistiku o onome o čemu četiri dnevna lista pišu u toku jedne godine, i o tome, u članku „Literatura i žurnalistika“, u sarajevskom časopisu Bosanska vila, s divljenjem izvještavala: „Dobili smo

2

jednu nevjerovatno otmenu statistiku, jednu enciklopediju. Taj je pregled predstavljao toliko znanja, toliko načitanosti, toliko stvarnog i kritičkog posmatranja, da smo preneraženi stali pred ogromnim značajem današnje moderne žurnalistike.“ Isidora je podsjećala na jednu važnu činjenicu: da je dinamikom modernog života i kulturnim napretkom savremeno obrazovan čovjek obavezan da prati mnoge oblasti nauke, kulture i umjetnosti, a to, zbog svoje fizičke i vremenske ograničenosti, naravno, može jedino putem štampe. Prije stotinu godina vidimo kako je zato Isidora ulogu štampe uzdizala do prvorazredne kulturne važnosti.

A šta mi, danas i ovdje, nakon tolikih godina razvoja štampe i kulturnog napretka, možemo reći o našim medijima? Samo ono što svako zapaža: da je kultura, posebno literatura, u njima slabo ili nikako zastupljena, tačnije prognana, izbačena, ili svedena na simbolično prisustvo, da se iz ove oblasti u njima zapravo nema šta pročitati. Iskustvo svih modernih društava danas, međutim, pokazuje da se društvena zajednica razvija kulturom jednako kao i politikom i privredom, a to saznanje teško dopire do svijesti onih koji u medijima danas rade i njima rukovode. Ne treba daleko ići u istoriju našeg žurnalizma: sve do nedavnih naših ratova, svi naši ljudi od pera, pisci, umjetnici, naučnici, bili su prisutni u našoj štampi, svi su bili pozivani na saradnju sa štampom, i svi su se rado odazivali na te pozive. Danas tu sresti nekog  od navedenih izniman je slučaj.

Ljudi o kojima govorim – pisci, umjetnici, naučnici, intelektualci – to je u svakom samosvjesnom kulturnom narodu svjetlost,  oni su u svemu na vrhu, i sa svog vrha osvjetljavaju put kojim narod ide kroz istoriju. I mediji bi, prirodno, trebalo da budu njihova tribina, da i u njima ostavljaju svoj svijetli trag.

Kao običan čitalac dnevnih novina i neredovni gledalac televizijskih programa, znam da o temi današnjeg skupa nisam kompetentan da sudim, ali osjećam kao ličnu uskraćenost i hendikep odnos današnjih medija prema nauci i kulturi, pa kao kulturni potrošač (konzument), imam pravo, mislim, da kažem šta o tome mislim, šta mi u kulturnoj ponudi naših medija nedostaje. Nedostaje mi tradicionalno njegovana novinska priča; nedostaju mi prikazi, kritički sažeci novih knjiga (književni izlog), da iz njih, ako ih već ne mogu sve pročitati, bar vidim oko čega se danas koncentriše misao mislećih ljudi, kod nas i u svijetu, koje ideje cirkulišu svijetom; nedostaje mi naučni kutak, kompetentna informacija o otkrićima iz raznih naučnih oblasti: toliko je naših pametnih ljudi širom svijeta, na univerzitetima i po naučnim institutima – volio bih saznati gdje ih sve ima i šta svako od njih radi u svojoj struci (i sam imam sina u Americi i kćerku u Francuskoj, oboje doktori nauka, oboje zaposleni u elitnim naučnim institutima i u špici su svjetske nauke): zar nema nikoga u našim medijima ko bi se raspitao za tu našu mladost rasutu po svijetu i pozvao ih da nam nešto kažu, svako iz svoje oblasti, ali i kako vide nesretnu zemlju koju su napustili; nedostaje mi podsjećanje na „zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama“, šta ta drevna filozofska maksima znači nama danas i ovdje, na šta opominje i na šta upućuje, kakve nam norme u mišljenju i ponašanju postavlja; nedostaje mi ljepota duha u svakom obliku (pored nasrtljive ljepote mesa); nedostaje mi svestrana slika našeg života, ideja i snova probranih, kreativnih ljudi zamišljenih nad sobom i nad svijetom, koji ne govore banalnosti, očigledne i svima dosadne stvari… Nedostaju mi, ukratko, podsticajne ideje, uzori na koje se naša mladost može ugledati, a mi stariji još uvijek nešto novo naučiti…

3

Tajna buđenja ljudskih srca uvijek je bila u ideji koja ih je privlačila i pokretala. Takvih, okupljačkih ideja mi danas u našim medijima nemamo. Događaji iz crne hronike mogu pokrenuti policiju na akciju, a narod kao cjelinu pokreće i uzdiže samo kultura. Oni koji bi to mogli pokrenuti i mijenjati stvari, mladi, pametni, školovani, nažalost, danas su na biroima za zapošljavanje ili čekaju vize za odlazak u veliki bijeli svijet.

 

Tekst je objavljen 2013. u Zborniku “Kultura i Mediji” u izdanju Matice Srpske u Banja Luci.

7,946 total views, 11 views today

1 komentar

Komentariši