HERETIČKI PABIRCI

kristic

Piše: Alen Kristić

Photo: Amer Tikveša

Kršćanstvo kao apaurin

Tragičnije od svega je to što smo od kršćanstva napravili apaurin za smrtonosno „smirenje“ svega odvažnog, svega avanturističkog, svega strastvenog, svega erotičnog.

Naprosto, svega ljudskog!

Svega onog što izmiče kontroli i predvidljivosti!

Svega onog što izaziva adrenalin i rastvara skamenjene horizonte!

Jer kršćanstvo je – baš zato što nije religija nego vjera ili, kako bi to rekao Dietrich Bonhoeffer, novi život – mišljeno prije svega kao koračanje po uzburkanom morskom valovlju.

Kao nešto od čega nema ničeg strastvenijeg, ničeg erotičnijeg i ničeg rizičnijeg pod kapom nebeskom.

A sad se, nakon što smo kršćanstvo srozali na medikament za kontrolu i gušenje silnim facetama i bojama bogatog ljudskog bića, zgranuti čudimo zašto su kršćanstvo – u svakom slučaju njegove oficijelne skute – napustili svi slobodni duhovi.

Svi ljudi željni avanture i adrenalina.

Svi ljudi željni življenja života u svim njegovim vrhuncima i ponorima.

Svi vrhunski filozofi, svi genijalni umjetnici, svi književnici neukrotive mašte.

Neurotično se čudimo zašto je povijesno kršćanstvo uvijek iznova bilo pretijesno za doista misleće teologe i mistike koji svoju misao nisu dopustili uštrojiti toplinom kaptolskih i redovničkih odaja koje koštaju tek pristanak na slijepu i doživotnu poslušnost.

A slobodarsko utočište nerijetko su pronalazili upravo u filozofiji, umjetnosti i književnosti.

Ili se snebivamo nad tim što se mladići i djevojke, s pravom željni avanture i adrenalina, u svim zakucima svijeta danas tako olako klanjaju pred vojnim zapovjednicima i fundamentalističkim agitatorima, čak i onda kad treba ubijati nevine i bespomoćne kako bi se makar na tren umaklo sumornoj predvidljivosti života.

A krivi smo zapravo mi jer ne pokazasmo da je kršćanstvo daleko erotičnija i adrenalinom nabijenija avantura od militarističko-fundamentalističkih ponuda ukoliko se realizira kao novi život u kom se subverzivno prožima nenasilno i revolucionarno –  primjerice u liku nenasilnog rješavanja sukoba ili nenasilne razgradnje ekonomskih struktura neljudske globalizacije.

Ne, kršćanstvo izvorno nije mišljeno kao puka zaštita slabića i sakraliziranje naših uskoća i ustrašenosti od višeznačnosti nas samih i svijeta oko nas nego kao koračanje po uzburkanom morskom valovlju i kao jedrenje na otvorenoj pučini.

Isplovite već jednom iz zatvora u kojima živite na otvorenu pučinu, čak i onda kad vam certifikati ovih ili onih duhovnika, fermani ovih ili onih političkih agitatora govore da su ti zatvori bogom dani.

Udahnite život, saperite sa sebe osjećaj krivnje, živite dubinom svoga bića, ne uskratite si suosjećanje, strast i eros.

Jedini je grijeh, ako je ta kategorija nakon svih zlouporaba uopće prihvatljiva, ne živjeti svoj vlastiti život.

Vratiti se pred lice nebeske Majke-Oca života neživljenog niti jednog jedinog časa slobodarski odvažno – s onu stranu osjećaja krivnje i veriga krute računice.

 

Milost blasfemije

Ako nas uznemire slike ili izričaji, pa čak i ako nam se učine blasfemičnim, jer remete naša vjernička osjećanja ili po nama oskvrnjuju Božju čast, trebalo bi se zapitati duboko pošteno i bespoštedno samokritično o čemu je zapravo u tom slučaju riječ.

Križ radikalno mijenja tradicionalno a još duboko ukorijenjeno shvaćanje blasfemije i Božje časti.

Ako nam je već stalo do obrane Božje časti, kako se ona objavljuje pod križem s Golgote, onda su naslovnice časopisa i umjetnička djela etiketirana krilaticom blasfemije bezazlena.

Zapravo, duboko sam uvjeren da se Bog Isusa iz Nazareta posve opušteno, pun humora i zadovoljstva, skupa sa mnom smije takvim naslovnicama i umjetničkim djelima.

Zavaljen u naslonjač grohotom se smije zajedno sa mnom svakoj svojoj karikaturi ali i svakoj karikaturi službenika njemu posvećenih, kako to samodopadno vole reći.

Zašto?

Ne samo zato što je Božji smisao za humor nenadmašan i miljama daleko od mračnjačke ozbiljnosti i uštogljenosti fanatičnih pobožnjaka i branitelja pravovjerja.

Poglavito zato što nas križ, kao blasfemijski preokret, poučava da povreda Božje

časti nije psovka, karikatura, uvreda religijskog poglavara ili imidža religiozne zajednice.

Da se Božja čast ne tiče na koncu čak ni samog Boga!

Pod križem s Golgote trebalo bi naučiti da je Božja čast neraskidivo povezana i položena isključivo u ljudsko dostojanstvo.

Da Božja patnja u svjetovnom svijetu ne izvire iz novinskih naslovnica i umjetničkih djela počašćenih etiketom blasfemije nego iz razaranja i gaženja ljudskog dostojanstva.

Zato se Bog Isusa iz Nazareta vrlo opušteno i smije pred tobože blasfemičnim naslovnicama i umjetničkim djelima ali zgraža, smrknuto-bolna i tužna lica, pred blasfemičnom ravnodušnošću prema situacijama u kojima se gazi ljudsko dostojanstvo.

Zašto se vjernici zgražavaju nad naslovnicama i umjetničkim djelima olako prokazanim za blasfemiju a tako su ravnodušni spram stvarnih blasfemija u sferi društveno-političkog?

Brojem nezaposlenih?

Fenomenom djece ratnika?

Stradalim rudarima zbog uvećanja profita nauštrb sigurnosti?

Broja djece koja u svakoj minuti stradavaju od smrtonosnog stiska gladi u rastućoj pustoši globaliziranog svijeta?

Pranja mafijaškog novca u Vatikanskoj banci?

Pedofilskih skandala u Katoličkoj crkvi koji vrhune zavjerom šutnje i zaštitom počinitelja kao testom zrele i predane vjere?

Zar je doista tako mučno razaznati da nam novinske naslovnice i umjetnička djela optužena za blasfemiju – pa čak i kad su posve zlonamjernog karaktera – kušaju otvoriti oči za te jedine i prave, stvarne blasfemije?

Zar je doista tako mučno naslutiti da nam upravo kroz tobože blasfemične novinske naslovnice i umjetnička djela zbori božanski duh protjeran zajedno sa smislom za humor i satiru iz katekizama, propovijedi i teologije?

Naprosto, iz same Crkve!

Ono što su danas karikaturisti ili za blasfemiju optuženi novinari i umjetnici, to su nekoć, pa i u samoj Bibliji, u pravilu bili upravo starozavjetni proroci!

Ne uspijevaju uvijek podjednako u svojim nastojanjima, no nerijetko nas upravo etiketom blasfemije počašćeni umjetnici, novinari, pisci i karikaturisti žele poslati onamo kamo na nas čeka Isusov Bog.

Na mjesta stvarne blasfemije u sferi društveno-političkog  na kojima se gazi ljudsko dostojanstvo i na kojim Bog čeka na nas da solidarno stanemo uz njegovu patnju u ovom svijetu, i to patnju koja izvire ne iz dovitljivih karikatura i umjetničkih djela nego iz prezira ljudskog dostojanstva.

Ne!

Nisu problem tobože blasfemične novinske naslovnice, tobože blasfemična umjetnička djela ili tobožnjom blasfemijom nabijene karikature!

Problem je naš religiozni način života!

Naše religiozne zajednice!

Naši religiozni mentaliteti!

Naši religiozni dogmatizmi!

Naša religiozna neukost!

Naša religiozna bijeda!

A u svemu tom u prvom redu blasfemičan manjak ljudskosti, dakako ovjenčan smokvinim listom farizejskog prikrivanja koje daju prigodu satirično raspoloženim novinarima i umjetnicima da se poigravaju s nama.

I treba da se satirično i humoristički poigravaju s nama jer je to – ma  koliko god to bilo gorko ili mučno – jedan jedini spasonosan lijek.

Lijek kroz koji nas doseže božanski duh.

Ne samo blag nego i ognjen.

Baš kao i svaka blasfemija!

Prezreno i neprepoznato čedo ljubavi.

Nužna odgojna gesta na putu zrelosti.

Vjerničke i ljudske podjednako!

Satira svetog teksta

Nemoć – ili ako hoćete tragikomičnost s vrlo zlokobnim efektima – kršćanstva izvire iz toga što kršćani u pravilu u svim sferama života fanatično brane normative društva kao kršćansko a lakonogo izdaju nikad dokučenu bit kršćanstva.

Dakako, ona nije stjenovito stabilna – Petar kao stijena je s obzirom na Petrovu prevrtljivost satira koja priziva trijeznu i kartazičnu relativizaciju vlastite, i to nadasve religiozne veličine.

Bit je kršćanstva nešto jedva dohvatno kao hod po moru a to iznova priziva figuru Petra.

Danas je iznova dohvatan uvid: pozvanje Crkve odnosno kršćanina nije Petar kao stijena – to je umetak crkveno-rimskog imperijalizma u sveti tekst možda lukavošću Duha sklonog satiri dopušten iz oprečnih razloga – nego Petar izvan sigurnosti barke što vodom korača prizvan Isusovim glasom.

Glasom koji nas danas doseže iz krika žrtava globalizacije.

Trebalo bi poput pape Franje napustiti vlastite barke.

Papinsku palaču, biskupski dvor, župsku kuću, zaklon vlastitog naroda, obzorje vlastite religije, uporište vlastite stranke, okućnicu vlastite obitelji.

Pretijesne normative društvenog.

Pokušati hoditi morem.

Ususret utopljenicima globalizacije.

Ususret Isusu što korača po uzburkanom valovlju razmahale neljudskosti.

Nesigurno valovlje, utemeljenost bez temelja, a ne kamenita stijena, privid neupitne utemeljenosti, iskonsko je kršćaninovo pozvanje.

Jer prozirno zapjenjeno valovlje priziva bezgraničnu solidarnost.

Kamenitost stijene tek krutu uznositost nad patnjom i lomnošću drugog.

Od nje se kleše moralističko licemjerna palica dresure.

Po potrebi i granitni malj za neposlušne.

U njezinoj se sjeni, braneći sveta načela, u pobožnjačkom ushitu korača po leševima.

Crkva utemeljena u bestemeljnosti jedina je moguća i – ako je uopće bude – buduća Crkva.

Ne Petar kao stijena.

Nego Petar odvažan da zakorači po uzburkanom morskom površju ostavljajući za sobom prividnu sigurnost barke.

Radije potopljen olujnim valovljem nego preživjeli u ustrašenom grču na palubi stiješnjene barke.

Bezgranična solidarnost kao bestemeljna utemeljenost.

Kao iskonski Galilejčev zov.

Kršćanstvo kao nihilizam.

Ogoljena solidarnost.

Prazan Galilejčev grob.

Avantura nasljedovanja.

Hod po uzburkanom morskom valovlju.

Rizično solidarna izloženost.

Bez računice i uzmaka.

5,207 total views, 4 views today

Komentariši