ČETIRI PJESME ALMINA KAPLANA

almin - ilustracija

Foto: Amer Tikveša

 

Bijelo

Nikad nisam bio u Srebrenici

I nikad me tamo neće biti

Tamo su oblaci teški
Tamo su oblaci teški

Tamo jezik zadeblja od
Slova kojim se izgovara Srebrenica

A mjesec nije srebro
Već željezo, zahrđalo

Noge ti oteknu
I bole – kažu

U rane ti se pretvori tijelo
I vrazi ih sole

A oči bole, bole, bole – od bjeline
Od hrđe, od soli i od navala svojine

Svaki cvijet je tvoj, i svaka vlat trave –
u člancima noge lomi

I oblak se onaj tugom tovi
K’o krme pred klanje

Pred klanjanje ciči zrak
I ruke škripe

I zubi ti, kažu, ispadaju od sebe sami
Da označe put do kuće

Da se ne izgubiš u gustišu polomljenih vlati
Jer kažu, k’o mrav si, tamo, u Srebrenici

K’o pijanac – hodaš i udaraš u nišane
Koji nikako da nanišane

Božije lice
I pitaju ga

Zar ima obraza
Za ptice iznad Srebrenice

 

 POSLJEDNJE PROLJEĆE JEDNOG BUMBARA

 

                                              Admiralu

 

Sva Ljubljana bila je mokra

Od kiše

Što padala je zadnji put

U tvoje zadnje proljeće

 

Ti bio si veći, nego inače

Nabubrio od vlage

Danima mokar

Mokrih nogu, mokrih čarapa…

 

Bumbar mokri

Nabubrio toliko

Da sve si okolo

U svesvjetske ćoškove

Gurnuo

I svi mi – postasmo ćutljive stvarčice

 

Iz cipela, zadnjih put

U Sarajevu laštenih

(honorarom što su ti ga

kao sadaku udjelili)

Provirivao ti je subotnji jutarnji

Nije matineja – rekao si

nju bih samo na srce privio

nekretnine su to što iz mojih cipela viri

 

I vjetar, zadnji put, tada piri

I naši jastučići dimni

Mlade listove ljubljanskih topola

Ninaju

A ti im svojim piskavim plućima

Pjevaš uspavanku

I polako se

I sam

U san

Osipaš

 

 Naranče

 

U Boga ima dana

K'o u moje nene naranača

 

(Oboje ih

U kredencu čuvaju

 

Iz kojeg miriše

I kad zatvoren je)

 

Kao Bog, moja nena

Kad joj dođeš

 

Pa kad pođeš

Iz kredenca, da ne vidi niko

 

Jednu naranču uzme

I potpazuh ti je tutne

 

Tad suncu, k'o djetetu

Bude mrsko

 

Što mora – oko brda

Šuma i plavih mora

 

Ponovo obilaziti

Svoj krug

 

I bude mu krivo

Što ga njegova nena

 

Ne jamije više

Iz mraka kredenca božijeg

 

 

Apotekarka

 

Niko pažljivije ne piše od moje apotekarke.

Njene ruke su bijele, a glas – nježan.

Ona me voli svojim očima, i drži da ne padnem u ambis

svojim rukama.

Dva puta po jednu – napisala je danas na bijeloj kutiji Clarithromycina

i otpuhnula me na ulicu

da lebdim sa ostatkom velikog bijelog maslačka…

 

Moja apotekarka ima bijele ruke

i uredno posložene prste.

Kad piše, ja ne čujem ništa

više

Samo poželim da su tim prstima

Moja rebra dirke

 

Moja apotekarka pažljivo piše

Bez interpunkcije. Ili se njene tačke tope

kao pahulje

u bijelom pokrivaču apoteke.

 

 9,907 total views,  5 views today

Komentariši