ANDRIĆ IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA

ivo andric

Piše: Dejan Đuričković

Anatole France, veliki knjigoljubac i poštovalac tradicije, veli da nama upravljaju oni što leže na groblju. Groblje je, veli, veliki akumulator zapovjedničkih savjeta. France ovdje, naravno, misli na duh predaka,  na kulturu pamćenja, kakva god da je, koju smo naslijedili, na onu koja se prenosi u raznim formama, počev od porodičnih priča, preko školskih i drugih lektira, do kulturnih ustanova i raznih manifestacija, a  u kojoj su uvijek glavni likovi „oni što leže na groblju“.

Kada razmišljamo i govorimo o ovoj našoj temi – Andrić između Istoka i Zapada – dobro je i korisno, mislim, u naše vidno polje uvesti, između ostaloga, i dvije relevantne knjige, koje, putem o kojim govori France, prenose pamćenje naraštaja, kao sintezu istorijskih iskustava i ideja.  Obje su, svuda u svijetu, bile bestseleri u svom žanru. I ja sam te dvije knjige ponovo iščitavao tražeći tačku oslonca s koje bih posmatrao našeg Andrića u vezi s naznačenom temom.

Jedna od tih knjiga je Sukob civilizacija Semjuela Hantingtona, američkog profesora, koji čitavu istoriju čovječanstva vidi kao međusobne sukobe nekoliko glavnih civilizacija svijeta, i koji te sukobe, po istom principu međusobne netrpeljivosti i konkurencije, predviđa i u budućnosti: nema trajnog mira među različitim civilizacijama – tvrdi ovaj zloguki profesor, što je izazvalo brojna osporavanja njegovih dijagnoza i tumačenja. Hantington je uzeo da osvijetli jedno doista važno i univerzalno pitanje: Zašto se na rubovima kultura i civilizacija tokom istorije, a naročito u XX vijeku, pri njihovom međusobnom susretu, tako često i krvavo ratovalo? Zašto se kulture i civilizacije međusobno ne podnose, šta ih dovodi u rivalski odnos, u odnos netolerancije, neprijateljstva i međusobne isključivosti? To pitanje vrlo je relevantno i za književnost, koja o tome ostavlja svoje umjetničko svjedočanstvo. Hantingtona su odmah požurili da optuže kao zagovornika civilizacijskog izolacionizma, podjele, razdvajanja, ograđivanja, nemiješanja, i tako dalje, sve u tom smislu. Njegova je knjiga, međutim, puna ilustrativnih primjera, statistike, istorijskih pokazatelja i nemilih zaključaka izvedenih iz toga, pa je, prema tome, jedna velika opomena i podsticaj narodima i čovječanstvu u cjelini da nastave tražiti model mirne međucivilizacijske koegzistencije, da traže put izlaska iz svoje uklete i krvave istorije.

Druga knjiga koju spomenuh relevantna za našu temu je Orijentalizam Edwarda Saida, takođe američkog profesora, koji, osporavajući ih, brojne predstave Zapada o Istoku vidi kao predrasude i kao propagandu u funkciji zapadnjačke kolonijalne politike, koja svoj ekspanzionizam pravda kao civilizatorsku misiju i pomaganje nerazvijenim narodima da se uzdignu i emancipuju u skladu sa zapadnim shvatanjem civilizovanosti i demokratije. Pojmom orijentalizma Said imenuje skup teorija raznih autora (teoretičara, filozofa, pisaca, ekonomista, sociologa, imperijalnih upravnih administratora i dr.) i političkih pogleda na Orijent, na njegove narode, običaje, kulturu, istoriju i dr., a koje se, ugrubo,

2

svode na način dominiranja i vladanja Orijentom. A zbog ovako shvaćenog orijentalizma, veli Said, „Orijent nije bio (niti je sada) slobodni predmet mišljenja i djelovanja“ (str. 17).

Odnosom između Istoka i Zapada i literatura se bavi takoreći od njihovog prvog uzajamnog susreta, a naročito intenzivno od početka kolonijalne epohe. Bibliografi navode podatak da je između 1800. i 1950. godine na Zapadu objavljeno oko 60.000 knjiga koje se bave Bliskim istokom, dakle pretežno islamskim svijetom. Među njihovim autorima nalazimo i neka od najvećih evropskih književnih imena: Chateaubrianda, Goethea, Byrona, Hugoa, Lamartinea, Forstera, Vignya, Nervala, Flauberta, Gautiera,                                                                                Barresa – da spomenem samo nekolicinu od beletrista. U onima od ovih knjiga nebeletrističke naravi, veli Said, „islam je bio temeljno krivo predstavljen na Zapadu“ (338), pa on svoju knjigu i piše s osnovnom namjerom da pokaže u čemu se sastoji to zapadnjačko predstavljanje islamske civilizacije i kulture, koje on imenuje pojmom orijentalizma. A i za beletristiku pisanu na ovu temu veli da je „savršeno tačno (…) govoriti o jednoj vrsti orijentalističkog pisanja kakvo je posvjedočeno u djelima Hugoa, Goethea, Nervala, Flauberta, Fitzgeralda i drugih. Ono što neizbježno ide uz takvu vrstu rada, međutim, jest neka vrsta plutajuće mitologije Orijenta“ (71). Pa navodi uobičajene stereotipe o Orijentalcima: da su „osvjedočeno lahkovjerni“, „lišeni napora i poduzetnosti“, „predani ‘pretjeranom laskanju’, podmetanju, prepredenosti“, da su „okorjeli lažljivci“, „tromi i sumnjičavi“ (54), da su „neracionalni“, „izopačeni“, „podmitljivi bludnici“ (138), da „nijedan Semit nije mogao bilo kada stresti sa sebe pastirski, pustinjski okoliš svoga šatora i plemena“ (291). Između ostaloga navodi i primjer Flaubertovih romanesknih junaka Emme Bovary i Frederica Moreaua, koji, veli, u svojim dosadnim buržoaskim životima čeznu za onim što nemaju, pa sanjareći zapadaju u orijentalne klišeje: haremi, princeze, prinčevi, robovi, koprene, plesovi (valjda trbušni), šerbeta, masaže itd. A za Zapadnjaka koji je preko ovakvih knjiga  stvarao sebi sliku o Orijentu Said veli: „tačno je da je svaki Evropljanin, prema onome što je mogao kazati o Orijentu, bio u konačnici rasist, imperijalist i gotovo potpuni etnocentrik“ (254).

Pisci što ih Said navodi, koji su Zapadnjaka navodili na ovakve predstave,  Orijent, njegove ljude, civilizaciju i kulturu posmatrali su i doživljavali (a često i sami zamišljali) izvana, kao putnici, turisti ili kao službenici u administraciji kolonijalne uprave. Dolazeći iz uređenih i bogatih zapadnih zemalja, oni su bili iznenađeni svuda prisutnim prizorima zaostalog, zapuštenog, bespomoćnog svijeta fatalistički predanog, po njihovom viđenju,  dosuđenoj im bezizglednoj sudbini, životu u anarhičnom, državno neuređenom svijetu, sputanog u svom krajnje suženom životnom vidokrugu, bez svijesti o onome što nazivamo nadindividualnim kategorijama (država, sud, red, zakon, itd.). Predstave koje su oni sticali na prostoru Orijenta bile su „najprije  ukotvljene u jezik, a potom u kulturu, institucije i politički ambijent predstavljača“ (338), pa ono što tu vidimo kao slike zapravo su ilustracije te njihove „ukotvljenosti“ u vlastitu kulturu i politički ambijent iz kojeg su dolazili, slike mikro-plana života uvećane po principu pars pro toto, nisu se bavili njihovom istorijom, uzrocima i kontekstom, a bile su samo naličje gubitka njihove samostalnosti, samosvijesti, rezultat pada pod tuđinsku, kolonijalnu vlast.

 

3

Na čemu se oko ovih pisaca zadržava, šta vidi i o čemu oni pišu? Evo primjera iz jednog Flaubertovog putopisnog zapisa po Egiptu, koji Said navodi (riječ je o jezivom opisu pacijenata jedne bolnice, koja djeluje, ne kao bolnica, već kao azil za leprozne):

Podosta slučajeva sifilisa; u pritvoru Abbasovih Mameluka nekoliko ih ima sifilis u stražnjici. Na znak liječnika, svi oni ustaju sa svojih kreveta, razvezuju svoje halje (to izgleda poput vojničke vježbe) i otvaraju svoje čmarove prstima da pokažu svoje čankire (čireve koji nastaju od polne bolesti – D. Đ.). Bezbroj infudibula; jednome su rasle dlake u čmaru. Penis jednog starog čovjeka bio je sasvim  lišen kože; uzmakao sam od zadaha. Rahitis: ruke svinute unazad, nokti dugi kao kandže; mogla se vidjeti koštana struktura trupa gotovo poput skeleta; ostatak njegova tijela je bio nestvarno mršav, a njegova glava je bila prepuna gube.

Ovakve slike su, nema sumnje, na svijest Zapadnjaka mogle šokantno djelovati svojom surovom istinitošću, odvratnošću u njima predočene realnosti; one su mu dočaravale bezmjernu patnju napuštenog, bespomoćnog i beslovesnog svijeta prepuštenog živom raspadanju, potvrđujući njegovu predstavu o tome svijetu i navodeći ga na pitanje: A zašto je taj svijet takav?

Rijetki su primjeri pisaca koji su na to pitanje davali jasan odgovor, poput Georgea Orwela, koji, putujući u Marakeš 1939. godine, kolonijalni subjekt, lokalne ljude, vidi kao bezličnu, otupjelu masu i izravno ukazuje na uzrok njihovog stanja:

           Kada prošetate kroz grad kao što je ovaj (…), kada vidite kako ljudi žive i, pogotovu, kako lahko mru, uvijek je teško povjerovati da se krećete među ljudskim bićima. Sve kolonijalne imperije su, zapravo, utemeljene na toj činjenici. Da li su (ovi ljudi), doista, isto tijelo slično našem? Posjeduju li oni, uopće, imena? Ili, jesu li oni, naprosto jedna vrsta nerazlučenog sivog osoblja, gotovo pojedinačnog na način na koji su to pčele ili koraljni insekti? Oni iskrsavaju iz zemlje, znoje se i gladuju nekoliko godina, a onda potonu dolje u bezimene humke grobalja i niko ne primijeti da su iščezli.

 

        Andrić, koliko znamo, nije, kao spomenuti pisci, putovao na Orijent da bi ga upoznao izvana, on je Orijent imao kod kuće i živio ga iznutra. Upoznao ga je, ne kao kolonijalnu žrtvu, kakvim su ga mogli vidjeti neki zapadni kritički nastrojeni pisci, već ga je, preko Otomanske imperije, upoznao kao kolonizatorsku silu. I kao svaka imperijalna kolonijalna sila, stilom svoga vladanja i ponašanja, i ona je, kao zapadne kolonijalne sile,  nudila obilje materijala za kritiku, za crne slike života. A na Andrićev odnos prema imperijalnoj samovolji i nadmenosti, prema brutalnosti i bezobzirnosti vladanja, prema moru ljudske patnje nevinih žrtava, datom u slikama vrhunske estetske pročišćenosti i rafinmana , bilo je, znamo, i oštrih negativnih kritika, naročito u radovima nekih bošnjačkih književnih tumača, od Šefkije Kurtovića, do Muhsina Rizvića, Rasima Muminovića i Džemala Latića, koji su u Andriću vidjeli beletrističkog ilustratora ideologije evropocentrizma, zapadnjačkog orijentalizma – kako ga vidi Edward Said, odnosno generalno odbojnog stava prema islamskoj civilizaciji i kulturi, brkajući pojam imperijalne okupacije, tj. sistema vladanja i eksploatacije, sa pojmom civilizacije i kulture, koji transcendira svaki, pa i

4

okupatorski sistem vladanja.  Koliko god u Andriću možemo vidjeti tumača njegovog vremena, ideja i senzibiliteta tog vremena, u njemu danas svi u svijetu vide primarno „pisca za sva vremena“, slikara i tumača univerzalnih i transistorijskih ljudskih pitanja, koja se uvijek iznova nameću svakoj generaciji i svakom podneblju zemaljskog šara. A negativne reakcije na njegovo djelo istorijski su, politički i psihološki uvjetovane, posljedica su, vjerujem, gledanja zapadnog svijeta na Orijent u cjelini, posebno na njegov islamski dio.

Naš bosanski i balkanski svijet Andrić opisuje sa istih antikolonijalnih pozicija sa kojih su i kritički duhovi Zapada opisivali politiku i ponašanje svojih zemalja prema kolonijama i njihovom tlačenju. Andrić je u tome u prednosti, u odnosu na njih, jer to posmatra i opisuje iznutra, kao čovjek koji u svijesti nosi dugu istoriju narodnog predanja o kolonijalnoj porobljenosti njegovog zavičaja i saznanje, decenijama sticano i učvršćivano po evropskim metropolama, o ponašanju kolonijalnih sila prema porobljenim zemljama i narodima, kakva je stoljećima bila i njegova nesretna zemlja i narodi u njoj.

 

Mimo svega rečenog, po svome stvaralačkom idealu, po afinitetu i senzibilitetu za narodna predanja, za drevne mitove, za tajanstvena značenja koja oni isijavaju u pravcu svih epoha i svih duhovnih prostora, Andrić nije izuzetak. Pisci njegovih sklonosti i njegovog senzibiliteta, istina, nikada nisu bili dominanta književnog života, ali je odsjaj ljudskog lika u drevnim mitovima i predanjima u svim književnim epohama privlačio pisce dubinom i tajanstvom svojih poruka, svoga pluralnog govora. I među piscima XX vijeka, i među najvećima, bilo je onih koji nisu odoljeli duhovnoj čistoti tih tajanstvenih poruka, njihovoj aktuelnosti iznad vremena i društava, iznad političke istorije i njenih prolaznih mjerila, i koji su ih ispitivali u raznim oblicima. Njihova djela izraz su tog istog duha traganja za vječnim suštinama, za smislom čovjekovog trajanja pod zvijezdama. Svima njima mitovi i predanja su svjetla u mraku neshvatljivih istorijskih i životnih činjenica. Kao svi svjetlonosni duhovi, Andrić je pokazivao u čemu je svijet nemoguć, šta u njemu treba poricati i odbaciti, protiv čega se i u ime čega boriti, po čemu bi on mogao biti „moguća luka“. Njegovo djelo je time postalo afirmacija, u najvišoj književnoj mjeri, onoga što, kroz burna mora istorije, može voditi, i vodi, toj mogućoj luci i čovjekovoj sreći u njoj. Andrić je tu sreću vidio u građenju mostova koji će povezivati ljude i narode, njihovu prošlost i budućnost, voditi jedinstvenom čovječanstvu. Pokazujući kako most postaje mit i kako mit postaje most – Andrić je izrekao najdublju misao istorije i iskustva svoga zavičaja, i osvijetlio daleko put njegove i čovječanske budućnosti. To je najdublje i najtrajnije duhovno i moralno zavještanje njegovog djela, u kojem čitaoci i Istoka i Zapada mogu prepoznati i vlastiti san o individualnom i kolektivnom životu u dostojanstvu i slobodi. Po tome je i postao svjetski pisac.

7,524 total views, 13 views today

1 komentar

Komentariši