Amer Tikveša: Taxi priče

taksi

Taxi priče pojavljuju se na Facebook profilu autora. Ispipavaju reakcije publike a potom pretrpe neznatne, pretežno lektorske intervencije, i čekaju da izađu u knjizi.

Bez posla

– Šta, bolan, bez posla? To je isto ko da si mi reko da si umro. Pu, pu, pomakni se s mjesta.

– Ne pomiči se, voziš – kažem taksisti.

– Pa šta ćeš sad, jadan?

– Tražim.

– Znam jednog traži ga tri godine, ne budi primijenjeno

– Nisam ja od tih, u tom periodu bih umro od gladi.

– Ne umire se tako lako od gladi.

– Fakat, šta ljudi jedu kad nemaju para, evo meni nestaje inspiracije za jelo?

– Odeš, jarane, kupiš one supe. Četiri ih u pakovanju dođe, za dvije marke, pa onda u pekaru, jučerašnjeg hljeba nakupuješ, možeš i četiri za marku dobit. Skuhaš supu i nadrobiš hljeba, može ti te supe bit osam dana.

– Ama sve to ima neku vrijednost… Hajde, pusti dvije marke, isprosit ću ih za osam dana nekako, ali i za tu supu moraš prokuhat vodu, a nemaš, naprimjer, struju. Ja te pitam šta radiš kad nemaš para, ali nikako?

– Eh, ti nemaš para pa nemaš para, šta si sjeo u taksi, otkud ti pare, štedi.

– Pa nemam ni za taksi.

– A sjeo?

– Kao što vidiš, sjeo. Jebo pare šta je navika.

 

 

Djed mraz

Među kolegama na poslu bio sam najkrupniji i imao najdublji glas. Pred Novu godinu, znalo se, ja dijelim paketiće. Deda Mrazovo odijelo i sve kako sljeduje. Kćerka je bila bolesna pa nije mogla doći na dodjelu. Da bi me ipak vidjela u Deda Mrazovom odijelu, nakon podjele paketića, odlučio sam da se ne presvlačim. U taksi s paketićem ušao sam kao Djedica.

– Oho-ho-ho-ho, dokle ćemo, đede – dočeka me taksist.

– U Envera Šehovića – rekoh – imam jedno dijete obradovati.

– Znaš kako mi je drago, čovječe, kad te vidim, a tek sad kad te mogu voziti – kaže taksist i na trenutak pusti volan da me zagrli i poljubi.

– Ja sam tvoj irvas Hamo! Oho – ho – ho – ho – šegači se on.

Gane mene to.

– Ja ti bez Djeda Mraza ne mogu. Sve su mi opsovali i upljuvali, i sve sam im oprostio. I Titu, i rahmetli majku, i oca, i Boga, i dijete… Uvijek će te jebat kad si donji. Uzmem one pare, progutam, mora se od nečega živjeti. Ali Deda Mraza ne dam! Ne dam, pa ubij me! Dođi da te poljubim – i opet pušta onaj volan. Predomisli se pa zapjeva: “Da mu jaaa, sijedu bradu milujeeeem…”, i sve me češki po protetičkoj bradi.

Bečim oči i kontam: Samo na mene ovakvi nalijeću. Niko ne priča o ekscentričnim taksistima nego ja! Kaže mi jedna prijateljica: “Budalo, na šta trošiš pare, mogao si i vozački položiti i auto kupiti!”

Taksist, kao da mi misli čita, prestade se šegačiti.

– Ne daju mi da te vidim. Vlasi furaju svetog Nikolu, a za nas, muslimana, ko biva nisi. Ti si ko neki miješani brak, rećemo tako. Sve gledam hoćeš li se gdje pojavit, da ti svog Mahira dovedem, ali nema te – hoće čovjek da zaplače.

– Ima onaj Coca-Cola market, ali ne valja ni ono, oglodaše roditelje. Ne mogu, brate, zbog Mahira, ne mogu. Meni je Deda Mraz sve džaba davo, i tješio me i znao mi ime i govorio da sam dobar, sve na svijetu. A ovaj sad, i paketiće i fotografije naplaćuje. Neću! Ako je Mahir mali, nisam ja budala. Nego gdje si ti ono pošo? Ovako se nekad zapričam pa zalutam.

– U Envera Šehovića.

– A, imaš neko dijete, reko si!

Kad smo stigli, neće da naplati.

Nisam mu ostao dužan, otišli smo i kod Mahira.

 

Nevladin sektor

Šta je komšija, nećeš u Oslobođenje? – pita me taksist. Radi na taksi štandu blizu moje adrese pa me nekoliko puta vozio na staro radno mjesto.

– Neću, prešao sam u nevladin sektor – kažem ne očekujući da prepozna ironiju. Medije inače zovem vladinim sektorom.

– Ih, tu ti, komšija, ima para, ja ti s nevladinim organizacijama radim ima 15 godina. Najviše sa ženskim – žene vako, žene nako. Razvozim ih po seminarima raznim. Znam sve o genderu, ko kakva prodavačica iz trafike. Dok čekam da to njihovo palamuđenje završi, sjednem i ja pa slušam. Nije to skroz bezveze, mogu ti reć. Ali da se ne lažemo, pare su glavne. Bore se oni za domaćice, ma hajde!? Ne možeš se ti borit za moju majku ko ja, a oni bi u to da me ubijede. Nego ako hoćeš da zaradiš, veži se s ovim organizacijama iz RS-a, to stranci vole da se mi, lafo, nešto družimo. Znaš, bio rat, mi se poklali, oni nas ko pomiruju. Daju za to para lopatom. A najbolje ti je da sve ukombinuješ. Naše žene i žene iz RS-a, ko fol da će one zajedno nešto radit, pravit džemove, naprimjer. Pa njihova djeca zajedno te džemove mažu i jedu. Slušam ja njih kad ih vozim šta oni pričaju šta je najbolje strancima prodavat. A tu ti je moja uloga jako bitna, ja sam zadužen za transport, njih vamo, nas tamo, zato me zovi, evo ti moja vizitka. Imam ja i rentakar, registrovo ga na ženu. Sad ako te finansira EU, neće da znaju za taksi, to je luksuz, a rentakar može, a skuplji rentakar od taksija, ali eto, tako oni hoće. Kod mene ti je najbolje što imam razne vozače. Muhanati su stranci na vozače. Recimo kad ovi muslimani dođu, Arapi, Turci i takvi, oni često povedu žene sa sobom. Eh, sad, ne može žena s njim na poslovne sastanke, a neće vala ni cijeli dan sjedit u kući. Treba malo obić grad, a ne može pješke. Ne daju oni da je muškarci vozaju, Bože sačuvaj. Onda zovnu mene, ja imam bulu koja zna arapski i engleski i ima vozački. Treba ti peder vozač, naćemo i to. Kod Mense svega ima i sve štima. A čime se ta tvoja organizacija bavi?

– Građanskom hrabrošću.

– E, vidiš, za to nisam čuo. To nešto novo izmislili?

– Ma to ti je, da ti najprostije kažem, kad neko ugrozi sebe da bi pomogao drugom, a ne traži za to nikakvu korist.

Bistar taksista, odmah nađe primjer:

– To je ko, rećemo, onaj Trebinjac Srđan Aleksić?

– Eh, baš tako.

– A može li to bit neki peder, hodža, žena?

– Može.

– Te ti primjere gledaj, za takve će ti kamionima plaćat. I kad ti god budem trebo, zovi.

Dajem mu za vožnju 4, 70 KM.

– Daj, komšija, nećemo se oko 20 feninga gledat, zaokruži prema dole.

– Eto, uštedio si mi za kiflu.

– Komšo, ko ne vidi u orahu ne vidi ni u tovaru, a dobar savjet suhog zlata vrijedi.

 

Ikar

– Ovo mi je najdraži spomenik u Sarajevu – pokazuje taksist na Šobin spomenik međunarodnoj zajednici, što je, ustvari, ogromna konzerva Ikara.

– Što?

– U ratu jednom, ja na liniji gladan ko ker. Gladni svi, ne samo ja. Rečeno nam kako će nam iz sela svega donijeti. Ja čekam, čekam, ali ništa ne stiže. I otvorim konzervu Ikara…

– I šta?

– Taman kako sam je pojeo, eto iz sela hrane. Svega… Pite, mesa, čorbe, a ja ne mogu ni da zinem. Zovu mene da jedem, ma kakvi. Odmaknem se od njih da ih ne gledam. Kako sam se odmako, roknu granata. Pritrčim raji kad sam vidio da više neće padat, a tamo, jebo majku, ko da je posred one sofre pala. Sve iskasapljeno.

Odšutismo neko vrijeme u taksiju, a onda taksista kratko doda:

– Čuvam i sad kući onu praznu konzervu Ikara.

 

Antigrad

Hvatam taksi u Istočnom Sarajevu.

– Može do grada?

– Do kojeg?

– Do Sarajeva, na Maltu.

– Pa tako reci… Vi odozdo na nas gledate ko na selo.

– Bolje reći ko na predgrađe – zajebajem ga nakon sto sam ušao. Ne bi njemu pravo, ali krenu.

– Znaš, kad kažem da idem u grad, nikad ne idem u Lukavicu. Kad idem u Lukavicu, kažem idem u Lukavicu. Kontaš ti mene? Lukavica je daleko.

– Kontam ja tebe. Eto te ko moj jaran. Došo on kod mene prvi put iza rata, živi na Marijin Dvoru, gdje sam i ja živio, i kaže: lijepo ti je ovdje, samo nekako daleko… A ja ga pitam: od čega je daleko? Od Čaršije, od Marijin Dvora, od čega? Ja više u Sarajevu nemam orijentira, nemam ničeg za šta sam vezan. Ovo je sad moj grad. Tu idem doktoru, tu mi dijete ide u školu… Kontaš ti mene?

– Kontam, ali ne mogu imat tvoj kont, a ti moj možeš, jer si ti bio kao što sam ja, a ja nisam bio kao što si ti. Shvataš? Ti znaš na šta mislim kad kažem do grada, je li tako?

– Naravno da znam, ali te malo prcam. Morate vi iz grada više shvatit da mi nismo jedno.

– Mi iz kojeg grada?

– Mislim vi iz Sarajeva.

– Ma to ljudi, ustvari, znaju. Zato i kažu da odavde idu u grad. Bojim se da te ne uvrijedim ako ti krenem objašnjavat…

– Reci, reci, slobodno, hajde…

– Istočno Sarajevo ti dosta ljudi iz Sarajeva ustvari doživljava kao antigrad…

– Ma znam tu priču, ono urbicid, Srbi divljaci i to…

– Donekle si u pravu, međutim, radi se o tome da je prvo bilo Sarajevo kao grad. Onda kao antisarajevo nastaje Srpsko Sarajevo. Srpsko Sarajevo je nešto što nije muslimansko ili hrvatsko ili bilo čije Sarajevo, samo Srpsko. Potom se preimenuje u Istočno Sarajevo, svoj šovinizam mimikrira… I to ljudi osjete i zato ga ne priznaju za grad. Mogućnost različitosti je svedena na minimum, što, priznat ćeš, nije karakteristika nečega što se naziva gradom. Bar ne kod ljudi kojima je Sarajevo sinonim za grad.

– Onda je ovo (sad smo već uveliko u Sarajevu) antigrad. On se riješio nas, Srba, nismo mi njega.

– A vi ste onda napravili novo-staro Sarajevo što pršti od multietničnosti i gdje je svak dobrodošao?! Da jeste, onda bi se to moglo reći. Ali hajde, činjenica je da ni Sarajevo ne trpi baš različitosti. Ipak, ono ih ima u svom sjećanju i potencira ih kao svoju vrijednost. Sarajevo jednim dijelom želi sebe starog, a Istočno Sarajevo sebe želi u suprotnosti od tog.

– Haj super, samo nek ste vi skontali da mi više nismo isto. Da idemo različitim putevima.,,

– I dobro je što je tako, vjeruj mi. Grad i antigrad funkcioniraju kao čestica i antičestica. Kad im se putevi ukrste, jedno drugo neutrališu.

– Ko ja i ti. Da je ova vožnja potrajala, Bog zna pobili bi se.

Napomena urednika:

Priče su objavljene u novom broju Novog izraza kojeg možete naručiti preko nekog od kontakata PEN Centra u BiH ili ga nabaviti u prostorijama PEN-a. Svi kontakti su dati na PEN-ovoj stranici, kao i adresa PEN-a.

 

7,630 total views, 11 views today

Komentariši